7 prosinca 2020 Autor: Jure Šeremet RAK Škole

Škola u Paklenici: čeličenje na slinavoj stini

RAK-ova ljetna alpinistička škola u doba korone je završila, ima već koji tjedan, svi tečajci su uspješno postali mlađi pripravnici alpinizma, a instruktori su na poklon dobili personalizirano Prvo riječko alpinističko pivo. Ostali smo dužni izvještaj iz Paklenice, pa evo kako se Jure prisjećao pakleničkih dana s prve linije borbe protiv virusa: 

„Jure, kada će izvještaj? Šta je?“

Korona je čo’eče! Ginem tu na prvoj liniji, tko će pisuckati u ovoj havariji! *otvara čips i nastavlja sa petom sezonom Reel Rocka* Evo napisat ćemo nešto dok traje samoizolacija!

Krećemo. Kiša. Putna prognoza? Kiša. Šime lijepi sliku da se u Paklenici stina suši. Kiša!! Potrpali se u auto i krenuli prema Dalmaciji. Putem se probijamo kroz gustu kišnu havariju i javlja se misao: *a da malo otvorimo booking.com?* Skliske ceste pred nama i stižemo u potopljene dalmatinske krajeve: *booking.com!* *apartmani!* Prestala je kiša, ajde dobro, bit će to sve uredu, dignut ćemo šator, taman smo pretekli oblak: *počne kišiti ko da smo u monsunu* *booking.com* *apartman* *topli tuš i mekani krevet*.

Stižemo u Starigrad, prolazimo pored ploče „Peko“…logično naglo kočenje, svi vrište auto se rotira i ulazimo u kamp. Prolazimo kroz blato, a ja razmišljam o toplom krevetu. Izlazimo iz auta nabrijani da ćemo u apartmane, pogledamo u ostale kako slažu šatore po kiši, odjednom na nama pončo, pogledamo u pod i reko: „ajde, slagat ćemo šator ajde šta, avantura nas čeka“ *booking.com odlazi u zaborav, barem nama*.

Složio se šator, popila se pivica i stigla je podijela po instruktorima uz gratis paklenički problem. Svi kopamo po vodičima, čitamo osobitosti smjera i radimo pripremu penjačkog uspona. Vrijeme je za spavanje!

Jutro je. Svi smo se smrzli u šatorima, ali grije se voda, sprema se oatmeal. To je to, došao je paklenički dan, spremni smo uroniti u polja magnezija i jagodicama prstiju zagristi stijenu koja nas očekuje. Svi se nekako poluzeleni u licu gledamo, a ja razmišljam: šta se još nitko nije ispovraćao u smjeru po tečajcima/instruktorima ispod sebe? Hm, za sve postoji prvi put ako pojedem još koju žlicu ove blesave kaše koja je navodno zdrava, lagana, daje puno energije. Mislim, gledam u Bubija kako tamani pol kile, a ja razmišljam o masnim burgerima za snagu! Popila se kafa kod Dinka i kreće se u pohod.

Dolazimo pred Anića kuk i razmišljam o dobivenom Mosoraškom smjeru i gledam u planinu. Stina se suši, ali ne dovoljno brzo Šime! Cijeli Anića kuk je slinav, ali prelazimo na nešto manje slinaviju alternativu. Abseil pista, Danaja i možda kasnije uhvatimo još koji smjer. S obzirom na vlažnu stijenu sve je bilo teže, a u jednom trenutku utoćam prste u jednu lokvicu, skliže se lijeva, pa i desna pedula koje su mokre i reko dobro ajde, budeš osušio u magneziju koji nemaš, jer šta će to tebi, to su samo psihološke igre. U jednom trenutku Danaje mi  iskusniji instruktor tehničar Davor govori: „čuj, tebi ne će smetati da ti ja postavljam, tako, međuosiguranja u smjer?“ reko može, super! Od tog trenutka, spitovi više nisu postojali! Vidim spit, nije ukopčan, za to je ovdje čok, vidim spit, pored njega frend. Tražim čokovadilicu i držim se za neka zamišljena hvatišta i uživam u svojoj krivulji učenja. Šalu na stranu, upoznao sam puno maštovitih načina postavljanja međuosiguranja, koji će dobro doći u trenucima panike. Hvala  Davore!

Sve u svemu prvi dan je bio uzbudljiv, ali i bome za početnika psihički i fizički zahtjevan. Ošli kod Dinka, natukli se čevapa, piletine, pomfrija; razmijenili iskustva i dojmove. Ovo je prvi susret sa dugim sportskim smjerovima i mogu reći da razvijaju apetit za više i što zahtjevnije pothvate.

Pojelo se, odmorilo se, neki su se čak i otuširali, a krenuo je novi krug izbora smjerova i instruktora. Opet panika, čupa se paklenički vodič uz poglede u alkoholna pića za smirenje.  Nastavilo se uz vatrenu muziku, iće i piće! Čuo sam da je roštilj bio najbolji ove godine, najbolji ikad zapravo! *he-he*

 

Otvaram oči, sve me boli, mišići upaljeni, podlaktice i noge otišle na godišnji odmor, a danas se penje meni nepoznati 6a. Lijep je dan, tečajci su opušteniji, a instruktori mamurniji, te krećemo u nove pothvate!

Avantura je rano krenula sa skakanjem preko rijeke, ali me nije ni Frau Bluher ostavio ravnodušnim. Preletimo dvije dužine i pita me Lovro Č.: „nego Jure, oćeš ići kao prvi sada? Činilo mi se da je Denis to dosta lagano proletio“…a meni u glavi hm, Denis, alpinistička obitelj –  Denis, „e da da znam Sovu, ona me pred nekoliko godina trenirala“ – Denis, 80 kila mišića – Denis….MOŽE! IDEMO! *umrijet ću*

Znoj curi sa glave, prsti se tresu, odrađujem gibove i u svojoj glavi zvučim ko Chris Sharma koji se pobjedonosno dere i osvaja stijenu…a u stvarnosti cvilim ko praščić pred klanje na stijeni xD

Stignem do kraja dužine, napravim sidrište, prođe jedna minuta i evo Lovre: „ej, ovo nije bilo tolko teško, baš se lijepo da penjati“. Ispustih suzu: „da, da…pff laganica..“ *guta knedle*

 

Abseil. Dolazak do rijeke i gledam scenu iz Cliffhangera! U glavnoj ulozi Matteo Posčić aka Sylvester Stallone, Mia Mihovilović aka ona ženskica u uvodnoj špici što je išla do helića s loše provjerenom opremom i Filip (Grandes Jorasses) Ćiković aka onaj likac šta je slomio nogu. Matteo namontirao zipline između dva stabla preko rijeke široke brat bratu 2 metra i krenuo je scenarij skakanja i prebačaja ekspedicijske količine opreme. Operacija je bila uspješna, bez pokazivanja bicepsa kao Stallone i bez umiranja kao ženskica iz filma, ipak, pravi alpinisti ne padaju i provjeravaju svoju opremu! 3/10 na IMDB-u, žao mi je, nitko nije poginuo i nije bilo drame.

Svi smo uspješno ispenjali svoje smjerove, popili pivicu i vratili se u kamp. Ponosan sam na sve nas i na količinu prenesenog znanja od instruktora. Jedno nezaboravno iskustvo, te samo znak da će toga biti sve više i više! Na lock screenu mobitela mi je još uvijek skica Mosoraša, što logično znači da slijedeći put u Paklenici dolazim s dva paničara, dva grigrija, čokovima, frendovima, poljima magnezija i fenom za kosu, da se stina brže osuši.

Na kraju dana, najbitnije je osjetiti čar penjanja, stići do vrha,  baciti pogled na horizont i diviti se prirodi koja nam je sve ovo omogućila. Paklenica je bila jedinstveno iskustvo koje će se obavezno ponavljati i graditi naše vještine dugi niz penjačkog staža.