Riječki Alpinistički Klub

To je bio težak razgovor za mene jer su uvjeti u stijeni, na koje je ukazivala brzina našeg napredovanja i stvarne dimenzije planine, ukazivali protiv ustrajanja na takvom planu. Kako bi momci dobili pravu sliku, pažljivo sam „obnovio“ naše penjanje. Ljudi tako krivo shvaćaju dobrodušne sugestije. Nisam nikome želio da doživi našu kalvariju. Svejedno sam odlučio da ću konačnu odluku donijeti za dan ili dva iako je Juševa skupina odlučila ući u stijenu sljedeći dan.

Sunce već sat vremena obasjava padinu visoko iznad nas. Čim smo dosegnuli gornji dio rampe, komadi leda i kamenja počeli su zujati oko nas.
Ispred su bile strme stijene s kojih su u prevjesima visjele ledene svijeće. Rub stijene se na lijevoj strani odlomio u divlje razbijenu provaliju, duboku 1000 m, sve do ledenjaka. Iznad nas na tamnoplavom nebu još uvijek je svijetlio veliki ledeni prijelom, a Sunce je sve više peklo.

To donosi olakšanje. Još kratak stisak ruke i bazi okrećemo leđa. Tko je tada znao da je više nikad neću vidjeti! Čovjek još dugo neće biti sposoban predvidjeti sve u naprijed.
Popodne 15. listopada kod šatora na ledenjaku konačno smo napunili ruksake, stavili dereze i popili zadnji čaj.
Nakon toga, oznojeni nosili smo ruksake po putu kojeg smo već dva puta prošli. Paklena vrućina otopila je snijeg tako da sam na nekim mjestima jedva prepoznao put. Zbog užadi koju smo pokupili s ploča teško smo penjali, a ruksaci su narušavali ravnotežu tijela.

Ubrzo nakon što se Emil spustio preko prevjesa na sigurnu policu, negdje iznad nas začula se podmukla tutnjava najavivši veliki odron. Baš kad smo odgonetnuli u kojem dijelu stijene se opet odronilo, nad nama se zatamnilo, a preko prevjesa preletio je ledeni vjetar noseći pijesak i led.
Nagonski smo se ukopčali u fiksno uže jer nitko od nas nije bio spreman na takav razvoj događaja. Dok smo još uvijek iznenađeno stajali onako bijeli od mješavine praha i leda, koji je prekrio nas i stijenu, lavina je vjerojatno nastavila po grapi desno od nas.

Zubi dereza neugodno su proklizavali na glatkim pločama po kojima su žuborili potoci. Nakon što je strmi skok bio iza mene, nastavio sam strmo desno gore po dobro zasnježenim pločama. Navikli smo se na hučanje stijena kroz zrak i šupljih udara u snijeg pored nas. U takvim situacijama čovjek jednostavno postane fatalist. Nemaš se gdje skloniti.