9.5.2012.

U popodnevnim satima Morana i ja sjedamo u auto i pravac Mišja peč… Ostao sam dužan jednom smjeru; riječ je o smjeru zvanom Iglu (8a). Prošli put kad sam ga skoro popeo bilo je toliko vruće da je po njegovim sloperima stvarno bilo teško doći do nekog boljeg hvatišta. Nakon četiri pokušaja sam odustao i vratio se ponovo kako bih mu se odužio…

Sunce je i sada pržilo, ali imao sam drugačiju taktiku… postavio sam smjer i sačekao da zađe sunce te sam ušao u njega oko 18h, kada je bio do pola u hladu. Sva sreća da je u hladu bio i taj donji dio koji je najvažniji… Kako neki smjer jednostavno odgovara svakom penjaču tako je i meni odgovarao ovaj… nakon 10 puta što sam sveukupno probao smjer tijelo se baš navikne na njegove pokrete, na njegove zamisli, kako da se dođe do tog lanca na vrhu. I kao svaki takav težak smjer, kad se jednom popne, uvijek se kaže, sad mi nije ni bio težak… čudno je to …

U detalju

I eto, penjem i prolazim i dolazim do tog lanca i svladavam svoj prvi 8a. Smjer je dug 20 metara, a specifičan je po tome što nema dva pokreta 8a ili par pokreta, već 9 metara detalja, što bi značilo kad se uđe u smjer, čim se odvoji noga sa ravnog dijela tla, ušli ste u 8a detalj koji traje 9m… Dugački gibovi, loši krimpovi i veoma čudni sloperi, sve do 9 m visine gdje dolazi prvo hvatište na kojem se može otrest ruke, a u tih 9 metara ne možete staviti niti magnezij na ruke jer svaka sekunda na takvim hvatištima znači puno. Morao sam preskočiti i jedno kopčanje, jer, eto, nije se imalo vremena…

Nakon toga ruke se počnu znojiti i onda se ide po principu samo gas… a ako se padne, pada se dosta, ali ništa opasno jer je smjer prevjesan pa se pada u zrak. Ljetna sezona je počela dobrim otvaranjem, a imam osjećaj da će sezona biti dobraaaa. Puno je novih penjališta oko Rijeke sa teškim smjerovima, koji su super jer su u hladu tako da mislim da će osmica biti još…besane noći zbog smjerova dolaze..poz svima i samo gas!

Nakon uvodne vježbe koja je zbog kiše bila na bolderu, druge vježbe koja je odlično odrađena u suncem okupanoj Veloj Dragi, uslijedila je i treća vježba, s neizvjesnom prognozom te je odlučeno da se krene prema Istri u potrazi za suncem – jesmo li ga pronašli? Piše nam tečajka Lidija…

Vikend je za nama, utisci nisu izostali…

Penjalo se u Rovinju. Popularno penjalište koje se nalazi nekih 20-tak metara od samog mora u zaštićenoj park šumi Zlatni rt(Punta Corrente). Polazak iz Rijeke u 8h, kava u Rovinjskom selu i na penjalištu smo oko 10h. Razgibavamo se, vjetrimo pedule (nekima su zaostale u torbi još od Vele Drage) i krećemo…

“Iskusni” postavljaju uže i tečajci mogu krenuti. Uglavnom lakši smjerovi. Penjemo i sve smo bolji. Naravno u međuvremenu izrada sidrišta i alke u sjeni bora. Izmjenjujemo se. Neki od nas penju već sami kao “prvi”, a neki zaostaju na pola puta uz potporu sviju. Užasno je toplo, već je 13h, sunce prži al Pečenko se neda. Najbolji je među nama. Radimo neke super fotke, stvaramo uspomene za poslije. “Mentol” grmi ispod bora, ali “Kamilica”ublažava situaciju. Dogovor je pao. Andriću kupujemo majicu “Oprosti” za svaki krivi odgovor na pitanje o sidrištu. Kraj je dana. Guramo se na roštilj i toplu kupku kod Jana, ali ovaj ostaje tvrd. Samo najhrabriji ostaju(nas 12) i krećemo prema kampu. 65kn po osobi i već montiramo šatore.

Lovranski i radler od limuna(za ove slabije). Boca istine. Plačemo od smijeha…Svatko prepričava kako se zaljubio u penjanje. Ponoć je i Rafaja smo smekšali – Lyndača vadi stolicu iz auta i zamotava Rafaja u dekicu na tigrasti uzorak. Neki od nas su bolesni pa odlaze na raniji počinak.
Negdje oko 4h počinje pljusak. Čekamo da prestane, ali vrijeme nas ne služi. Ideja je Dvigrad. Čekamo do 10h. Zaobilaznim putem idemo ka Rijeci i stajemo ne bi li se predomislili. Vikend je gotov. Ništa od Dvigrada, ide se na boulder.. Ponavlja se abseil i penje se.
Ostaje nam Kamenjak sljedeći vikend i jako smo sretni zbog toga!

Spremam torbu, kolci, česnjak, križevi… nikad ne znaš šta će biti i na koga možeš naletiti u toj Rumunjskoj…sljedeća postaja kao što već rekoh Rumunjska, Busteni (malo turističko mjesto za skijaše i planinare, čudne arhitekture, kao da je svaki čovjek htio svog susjeda zajebati novim stilom kuće, a o bojama nećemo..ahhh Rumunji)…i baš za inat jako blizu Transilvanije, pusti ti price bato i drž se kolca…

Zrak pod noge u rozom avionu Wizz air-a, idemo Morana i ja (prije samog puta Morana mi kaže da je čula da ljudi plješću kad avion sleti u Bukurest,heheh)..po samom dolasku ja upoznat s izgledom aerodroma od prošle godine, a Morani pada mrak na oči, doslovno morate paziti kamo stajete da ne otpadne koji dio fasade na vas, užas, ispred aerodroma deseci taksista željnih da vas pošto poto zajeee, eto to je prvi doticaj s tom zemljom, šta reći? kome?…čekaju nas na aerodromu prijatelji kanađani i s njima nastavljamo put prema Busteniju…smještamo se u hotel i iščekujemo drugi dan, dan natjecanja…

Jutro, predivan dan, -10 je u zraku, to je to, dan ko idealan za natjecanje,…došavši u izolacijsku zonu, ostajem začuđen jer nema ničega, ni mjesta za sjest, ni toplih napitaka, ni stijene za zagrijavanje, reko šta je sad ovo, kad evo 5 krmeljavih radnika iz organizacije, sad će oni sve to, i u pola sata tako i bi sve su napravili,ahhh Rumunji…Penjem drugi po redu, što u meni opet stvara tremu, pa dobro dokle više ti prvi brojevi, stvarno mi ih je dosta, al šta je tu je…smjer je predugačak te svi zaključujemo da ga je nemoguće popeti do topa u 5 min, heheh meni pogotovo…Dolazim na red te već na prvom hvatištu, vidim da je smjer dosta težak, hvatišta su toliko skliska, da najmanji pomak s rukom znači ispadanje, pa je i drugo hvatište takvo, pa i treće, jaoo..dolazim na sedmo hvatište i ispadam…

Dolazim do Morane te mi ona govori da je Yevgeni ispao na istom hvatištu ko i ja te mi je odmah malo lakše jer je on jedan od 10orice najboljih u svijetu, prolaze i drugi i padaju i padaju, na kraju završavam na 25. mjestu, što znaci da ih je puno palo ispod mene, ali ne zbog neimanja snage nego zbog tih hvatišta i naravno nitko kvalifikacijski smjer nije popeo do kraja, ne vidim neki smisao u tome…Ali kasnije nakon svega saznajem da je postavljač Rus koji smjer postavlja iz kamionske košare te uopće ne probava smjer prije nego ga natjecatelji penju, što je po meni jako lošee jako.., a to se i potvrdilo u finalnom smjeru, kad je nakon 4 penjača koja su ispala na istom hvatištu, prekinuo sve te išao mjenjati hvatište i njegovu poziciju te su svi opet penjali iz početka..tako da veliki kiks od stane postavljača…(sve se nadam da taj ne bude i u Rusiji).

Tekma je odrađena, nisam ni malo zadovoljan, ali to mi je sada nekako postalo normalno, da budem nezadovoljan rezultatom, ali ne do mjere da se predam, idemo dalje…Odlazim s Moranom do Bukuresta i tamo provodimo par dana s njezinim bratićem koji je tamo bio na privremenom radu u jednom od najboljih restorana u Bukureštu, al se dobro jeloooo..mmmmm (hvala ti Alex).

I odosmo doma na vrijeme jer je dan kasnije bio zatvoren sav zračni promet u Rumunjskoj, previše snijega svuda oko nassss, svuda oko nass…

Malo odmora i sa svojom suputnicom nastavljam u Austriju i branim treće mjesto od prošle godine, ali o tome sam već pisao ispod, pa ko će nek čita. To me natjecanje napunilo, vidiš da može, vidišš…

Sljedeća postaja Russia….U Rusiju nažalost idem sam, letim iz Zagreba za Munchen, Munchen Moscva, spavam kod prijatelja Rusa u Moskvi te nastavljam dalje za Kirov AVIONOM, zašto avionom veliko, jer se inače ide s vlakom, transibirskom željeznicom, ali eto ja idem avionom, neki bi rekli luksuz, brzo, fino,…al kad sam vidio avion vlak mi je postao najomiljenije prijevozno sredstvo, neću previše o avionu, uglavnom u jako je lošem stanju i tu ljudi ne plješću kada se sleti, valjda od ukočenosti ili nevjerice da smo živi..hehehe

Dolazim u Kirov u noćnim satima, ulazim u neki kao taksi, no kasnije saznajem da je to neki bato tako odlučio da bude taksist i dođe tamo i kaže di treba malo zaradi i ide doma…al meni je izgledao kao neki killer, sad će samo skrenuti u neku šumu, ekipa već čeka sa ledom za organe…al preživih i to… i smještam se u hotel Sputnik, sve se mjenja, ali ne i hotel Sputnik…

Drugi dan dolaze svi drugi penjači, ali naravno nakon završenih registracija, najviše je naravno opet Rusa, ali sada ih je baš previše, nadam se da će to nekako izregulirati sljedeće godine…U Kirovu je ugodnih -15 sa suncem što je dosta toplo, bez vjetra…super…U izolaciji zajezancija sa svim natjecateljima, ali pošto nemam mojih Bugara i Amerikanaca najviše se družim sa ostatkom Europe i pokojim Rusem koji zna engleski..

Idemo pogledati smjer, hahahah dobro mi se nije vrat ukočio kad sam gledao gore i gore i goreee…smjer je baš predugačak oko 35m u 5 minuta, naravno Rus iz Rumunjske je radio smjer…nama strancima dosta je teše penjati po ovoj konstrukciji, jer mjesta gdje se zabijaju noge nisu svuda iste tvrdoće, a ova mekana mjesta znaju samo Rusi i još jedna velika prednost za njih je da poznaju hvatišta, tako da sam se već nekako pomirio s tim da necu ući ni u ovo polufinale..al eto od svih tekmi di su mi polufinala bila hvatište ili dva od moje visine i di sam trebao ući u polufinale ja uđem u polufinale u Rusiji…od 19 polufinalista 14 je Rusa i nas 5 stranaca…baš nema smisla, al dobro velika mi je čast biti među tim svim Rusima, a naročito među tih 5 stranaca…i naravno te kvalifikacije niko ne penje do topa, nakon završenog polufinala, zauzimam za mene stvarno, ali stvarno odlično 19. mjesto, di je za prolazak dalje trebalo doći do topa…u polufinalu, su mi se tako smrzle ruke dok sam penjao da mi nije jasno kako sam uopće držao bajle, kako je prvi dan natjecanja, bilo hladno i bez vjetra e danas na polufinalu je bilo vjetra, hladni sibirski vjetar..hladan…

Hahahah da, dvoumio sam se da li da to napišem, ali eto bas je fora, noć prije tog polufinala, lovila me naravno mala trema i razmišljanja kako moram ovo ili ono, ali nekako sam lako uronuo u san, ali negdje oko 4h ujutro čujem ja neku dernjavu u hodniku, neke štikle udaraju po trošnim laminatima staroga Sputnika, neke boce padaju po podu te odzvanjaju u mojim ušima poput najgore sirene staroga automobila (Zločin i kazna, heheh) i ulaze u sobu do moje, i naravno budan kao sova, slušam ih ja kako se derače, ali najednom šutnja, mir i tišina..reko sta je sada ovo..ali ne to je bilo vrijeme ljubljenja, i…Ugl da skratim, švedski filmovi najgore vrste su se snimali u toj sobi od 4 do 7 u jutro, ja sam mislio da je samo jedan tip, ali kako, sigurno ih je bilo više, a žena.. bože kakve su to žene noći, izdržljivot na nivou…heheheh…tako da sam čekajuci penjanje u polufinalu umjesto zagrijavaući se u izolaciji proveo spavajući…

Završna večera, na kojoj uvijek bude obilje tog njihovog čudnog soka, alkoholnog okusa,te nakon te večere i soka izlazim s Rusima u Kirov u neki diskač…dolazim u hotel oko 5, torbe su spremne te me Malcom Kent i njegova cura Čekaju ispred Sputnika s taksistom, ali ovaj put pravim taksistom, opet onaj avion, bože mili i neki kažu da je penjanje opasno…znate onaj osjećaj, kao da se vozite u bačvi u kojoj je sat vremena prije nego ste ušli u nju bila nafta, e tako je u tom avionu, baš me zanima dal bi sve ošlo da neko zapali šibicu…dug put do doma, malo lutanja po Moskvi, pa opet za Njemačku pa napokon Hrvatska…

I eto opet zaključavam dobro odrađenu sezonu, lokalnih tekmi i tekmi svjetskog kupa..sve u svemu zadovoljan sam, prvo mjesto u Českoj, treće u Astriji, prvak Hrvatske, sveukupno 30. mjesto u sv.kupu od +110 penjača..sve je to super, ali ono kad znam da mogu bolje..a ništa lipi moji, malo odmora i krećem s novim pripremama, za novu sezonu…i još jednom bi se zahvalio svim mojim sponzorima Goranu Razicu za slike, Dejanu Stošiću za masaže, Cristianu Todoroviću za filmiće, Hrvatskom planinarskom savezu, Iglu špotru, Zamberlanu, Trangoworldu, Campu, Oakleyu, Bluegymu,Gradu Rijeci i naravno Riječkom alpinističkom klubu…poz svima i uživajteeee

Krajem idućeg tjedna šaljemo majice u tisak i poslije tog vremena neće biti moguće naručiti veličinu.
Ako nešto ostane bit će – daj šta daš… iako se nadamo da neće ostat ništa, jer nam je to minus na računu.
Tako da… budite brzi i velikodušni

Eto… hvala svima koliko vas ima!

Svi zainteresirani molim vas da čim prije javite svoju veličinu i model (M/Ž) na:

hdukic@gmail.com

Ima par upita i za dječje. Molim konkretnu veličinu dječje majice koja vam treba pa ću provjerit kolika je minimalna količina da nam i to naprave.

Natjecanje je neformalno i očekujemo velik odaziv te dobro druženje (posebno su dobrodošle nove RAK-ove snage s posljednjih tečajeva!) i napomena za one koji treniraju; boulder je zatvoren do petka zbog postavljanja smjerova (hvala!).

Kiki Bolonjez, Denis Slavonac i Bale Tavanac pripremit će vam 30+ boulder problema od stvarno, stvarno laganih do “nemoš popet ni da o’š” plus 5 smjerova izdržljivosti za najizdržljivije…

Što se pravila tiče; sudaca nema, a svaki natjecatelj će dobiti list papira na kojem će stavljati “x” pored smjera koji je popeo. Penjat će svi odjednom, a u slučaju većeg broja natjecatelja oformit će se dvije do tri grupe na licu mjesta.

Kotizacija je samo 20kn a sav prikupljen novac ide za humanitarnu akciju “dajmo da penju” za kupnju novih hvatišta za istu boulder dvoranu…

Vidimo se u petak i nadamo se velikom broju natjecatelja i to ne samo iz našeg kluba već i okolice, a možda i inozemstva… ponesite penje, 20 kn i osmjeh na licuuuu. Magnezij ostavite doma – Klub časti!

Za sve druge info javiti se na broj 099 86 06 565 Aleksandar Mataruga – Bale.

Ispit će biti održan u ponedjeljak 23. travnja 2012. (potencijalno možda u nedjelju 22. travnja), a o točnoj lokaciji, vremenu i načinu održavanja, svi kandidati s odgovarajućim prijavama, kao i njihovi matični odsjeci i klubovi, bit će obaviješteni 8. travnja 2012.

Ispit koordinira Marko Dukši, instruktor alpinizma. Sva dodatna pitanja mogu se uputiti na e-mail adresu alpinizam@plsavez.hr ili na broj telefona 098 221 037. Uvjeti za pristupanje ispitu mogu se pronaći i na stranicama KA HPS od srijede 16. studenog 2011. http://www.plsavez.hr/specijalisticke-djelatnosti/alpinizam

Naslov alpinist – uvjeti

Najme, ovaj put je na redu zimski sektor čija se kvaliteta stijene pročula i do Bologne, a neke linije već imaju i etiketu “golden standard”.

Vito Mužević, nakon zagrijavanja, po kratkom postupku na pogled rješava svoj prvi 25 m dugačak 7b “L Edipo”, a i odlučuje kako će se povodom Korizme odreći magnezija na godinu dana. Ovo je bilo i za očekivati od njega, ali očekujemo još više jer znamo da on može puno više.

Selimo se u lijevi dio stijene, u kojem trenutno stoje 2 projekta i 7c+ imenom “The king”, kojeg je ništa manje smjelo Aleksandar Mataruga Bale (Trango World, Camp, Zamberlan, Oakley) odlučio sajtat.

Kamere se pale, Stole makina prihvaća vjernu zadaću da budem na drugom kraju užeta sa osiguranjem. Neću ići previše u detalje, ali ću vam reći da je to bio pokušaj za pamćenje jer je As izletio pred samo sidrište, nakon što je falio odličan hvat za kopčanje sidrišta.

Uzimamo svi malu pauzu kako bi smirili euforiju i shvatili koliko je Bale podigao standard sa svojim pokušajem. Pola sata kasnije As se navezuje i penje iz drugog pokušaja smjer za kojeg bi se nekad vraćao i po 3 tjedna dok ga ne bi napokon popeo.

Nakon ovoga Elvin na “flash” penje 7a+ “Teške Boje”, a Vito, iako skeptičan, bez problema ga sajta.

Ja pomalo već umoran odlučujem se za drugi pokušaj istog smjera i s filozofijom “Go big or go home” uz dobar fajt stižem na sidrište!

Moram priznati da je ovo jedan od najboljih 7a+, koji me oduševio slično kao i čuvena “La poderosa” u Medveji.

Sova, Veks i Morana fajtale su razne smjerove i dokazale kako malo po malo “Girl Power” počinje dominirati i po ovakvim penjalištima, koja su u Rangu s legendarnom Mišjom.

Bili svjesni toga ili ne, činjenica je da se ovo područje Istre pomalo pretvara u Catalunyu. Otprilike svaka 4 mjeseca rađaju se novi sektori, a linije se duplaju uz veliki rad i trud hrvatskih i inozemnih penjača.

Moja prognoza je da u roku od dvije godine, ako nas bog pogleda i uspijemo preživjeti 21.12., Istra će postati nova mega destinacija za sve vrhunske svjetske penjače, a čisti dokaz tome su i Kilian Fischhuber i Ana Stohrn koji su sa Chuk Fryberger produkcijom posjetili Pandoru pred mjesec dana.

Svi pomaci, uspjesi i razno razne putešestvije RAK-ove družine koja na ljeto kreće na Elbrus, bit će dostupni široj javnosti kako putem službenog RAK weba, tako i putem bloga.

Na Blogu je trenutno moguće pročitati detalje o ekspediciji, upoznati njene članove, pratiti tijek priprema i izvještaje s odrađenih vježbi te zaviriti i u sponzorski kutak.

Blog Elbrus 2012.

Molimo sve zainteresirane članove da se (pri)jave zbog raspodjele dotičnog materijala. Rok za prijavu je do 22.03. u 12 h.

Možete mi se javiti na broj telefona 095 902 2607 ili na e-mail adresu elvisrak@gmail.com.

Na penjalištu kod sljemenskog tunela održano je treće kolo lednog kupa Hrvatske u koordinaciji s Hrvatskim planinarskim savezom, dok se za organizaciju natjecanja pobrinuo alpinistički odjek “Velebit”. Na natjecanju je sudjelovalo 30-ak natjecatelja iz Bjelovara, Rijeke, Zagreba i BiH.

Uz odličnu organizaciju natjecanja i odlične smjerove tu je bio zabavni DJ, dva kotlića koja su svima mamila osmjehe a i sline na usta.

U ženskoj konkurenciji nastupilo je 5 natjecateljica. Među njima bila je i članica našeg Kluba – Morana Durbešić. Nakon odrađenih kvalifikacija Morana je osvojila prvo mjesto te je ušla u finale.

U muškoj kategoriji nastupilo je dvadesetak natjecatelja, a samo najboljih osam je išlo u finale. Očekivano; Damir i Bale kvalifikacije su odradili bez velikih poteškoća.

U finalu su cure prve penjale, dok je Morana penjala zadnja  među njima (kao najbolja u kvalifikacijama je ima priliku gledati ostale cure kako penju). U finalu je osvojila uvjerljivo prvo mjesto ispred Zagrepčanke Lade Lukinić te je time postala prvakinja Hrvatske u lednom penjanju.

U muškom finalu najveći favoriti su bili Damir i Bale. Pod svijetlom reflektora Bale je ušao u finalni smjer te je isti svladao do kraja tj. topa u vremenu od 7.5 min, što je najbolji dokaz dužine i napornosti smjera (bravo za postavljača). Damir je također popeo smjer do topa, ali ali u vremenu od 13 min te je s takvim vremenom zauzeo drugo mjesto na natjecanju, ali i drugo mjesto sveukupno u prvenstvu Hrvatske u lednom penjanju. Treće mjesto zauzeo je Dalibor Plaščar.