Paklenica 25.-26.06. 2016.
Pohod na Paklenicu započeo je u petak popodne, kada smo Valentina i ja krenuli magistralom prema kampu Peku, gdje smo stigli oko 10h.
Ulaskom u kamp dugim talijanskim svjetlima obasjali smo Inisa i Anu koji su već bili od dana prije tamo i odmarali sa pivicama u vreći montiranoj između stabala. Sudeći po njihovim namrštenim licima i škiljenjem zaključio sam da H4 žarulje u farovima rade ispravno.
Malo ćakula, cuga i dogovori za dizanje ujutro, pa brzinski pod tuš i spavanje.
Drugi dan, subota, ustajanje po planu, međutim zbog logističko – prehrambenih razloga naš pokret iz kampa se nešto odužio pa umjesto u 7, pod smjerom smo bili u 8 – 8.30.
Oprosti mi pape
Kao friško iskovani mlađi pripravnici alpinizma (valjda sam dobro napisao) u velikoj Paklenici odabrali smo smjer Oprosti mi pape, kao smjer za zagrijavanje. Ocjena smjera je 6a (smjer 4a + nemilosrdno Pakleničko sunce 2a).
Dužina smjera je bila pola litre vode po dužini.
Mojih 2 litre vode je znalački bilo procijenjeno, stoga istekom zadnje kapi stigli smo na vrh.
Varijanta Load & Light & Fast tehnike, gdje penjač uzima brdo svega jer svakim metrom to se gubi, a penjač ostaje u naponu(V) snage(W).
Nakon silaska po prekrasnom siparu okupanim suncem spuštamo se prema parkingu.
Sve u svemu ugođaj prvog smjera je bio prekrasan, asfalteri na autocesti bi bili zavidni.
Centralni kamin
Nakon aqua-rehabilitacije, hmeljskih medikamenata i pokojih starohrvatskih psovki krećemo u pripreme za drugi smjer toga dana. Glavni motiv za drugi smjer nije bila ocjena, već samo jedno – hlad.
Centralni kamin smo imali u planu, a dolaskom gore vidjeli smo da je i naš glavni uvjet zadovoljen. Penjemo znalački, svaki 1 dužinu. Level Pro.
Budući da su neki iz naveza već penjali CK, dogovor je bio da oni ujedno i riješe najteži detalj, odnosno sami kamin. A mi koji nismo, penjat ćemo to kao drugi.
Naravno da je morao biti neki zajeb.
Dužina ispred samog kamina Ana i ja penjemo kao prvi i ulećemo u sačekušu od neke pukotine/špajze od watersonga. Pregazilo nas ko Tomo jedrilicu, ko Mamić kroz plitak potok.
Radi se o tome da je ta pukotina ful neka uska, lijevo je stijena, a desna strana je otvorena.
Šta ćeš drugo nego odmah uletit unutra i onda unutar te pukotine ima neki kamen koji jedva vršcima prstiju možeš dohvatiti,a kad ga i dohvatiš neznaš šta ćeš dalje, jer nemožeš ni naprijed(a nazad vjeruj ni ne želiš), jer ti je jedna noga učokirana, a druga leti vani traži nešto ko neka lignja.
Dobra stvar u cijeloj priči je da je dobro pospitano.
I ništa, tehnikom ramena, trbuha i prekrasnim radom koljena dođe se do nekog tramvajca ili nečeg sličnog te se čovjek nekako izbavi iz te NEOČEKIVANE NEVOLJE.
Ovo je ujedno i trenutak za pokupit gospinu sliku koju je penjač ulaskom u pukotinu izvukao iz džepa.
Ovo je i prekrasna lokacija za postaviti jednu kameru kao iz Gardelanda, te prodavati slike izraza lica na vrhu.
I jezikoslovci su došli na svoje jer se mogla čuti još pokoja starohrvatska psovka.
Sad vam je valjda jasno zašto ovakav komad teksta nije popraćen niti jednom slikom.
Nakon preddetalja, dolazimo do detalja – kamin. Inis je penjao prvi, postavio još jednog frenda i izvukao to van. Mi ostali smo to prošli bez nekih velikih drama, neki su se poslužili elementima tehničkog penjanja, neki na snagu, uglavnom prošlo OK. Nije bilo panike ni zastoja.
Toliko je oduševljenje vladalo da su letile i spravice! Predivno.
Nakon što je Valentini splasnulo oduševljenje, krenuli smo u ostale 2 dužine koje smo spojili u jednu i eto nas na vrhu! Dobar smjer, prilagođen za čeličenje na našoj razini penjanja, samo malo slabo pospitan u nekim dijelovima (kamin i zadnja dužina).
Nakon toga uslijedio je spust do potoka i kupanje u istom.
Navečer tekma i pive.
Taj dan su mi najteže pali produžeci budući da smo jedva izgurali 90min otvorenih očiju.
Sjeverno Rebro
Nedjelja, legero dan, odlučili smo jedan lakši smjer popesti, bez žurbe – uživati.
Pronalazak gdje uopće počinje smjer je bio izazov, pa smo se gubili jedno vrijeme.
To je ujedno bio trenutak u kojem smo se dosta često pitali zašto u Paklenici bar neki sektori nisu označeni.
no dobro..zeleni smo još, pa možda ne kužimo te “spike”.
Prve dužine smjera su OK, ali pospitane jako slabo, te si malo u frci “šta ako”.
Pa nešto što bi inače pretrčao – pužeš
Zato obavezno u smjer ponijeti tri kompleta krunica.
Sve u svemu, lijepo je bilo, a i dalo se svašta vidjeti.
Recimo navez iz jednog drugog smjera na sidrištu prvo radi vrzni na komplet, a zatim osigurava GRI-om iz !RUKE! dok istovremeno viče PENJI!
Srećom tu je GSS Nova d.o.o. koja spašava stvar (i naknadno šalje fakturu), te upozorava na propust te se GRI udomljuje na prirodno stanište..ovaj sidrište.
U popodnevnim satima smo spremili stvari, popili pivu kod Dinka i uputili se po magistrali u našu RI.
Za kraj, jedan kapitalac iz Karlobaga. Pravi školovani penjači će znati o čemu se radi:
