3 srpnja 2013 Autor: Boris Volkman RAK

Hochalmspitze 3360 m.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Nakon prošlotjedne prevrtljive vremenske prognoze zbog koje je iz igre ispao uspon na Großvenediger, u srijedu, 26.06., Edita Marčan i ja se odlučujemo iskoristiti dva dana dobrog vremena i pokušati se popeti na Hochalmspitze, 3360m visoki vrh iznad doline Maltatal.

Kako nam je tog prvog dana predstojao samo dvosatni uspon do doma Gießener Hütte, iz Rijeke krećemo tek oko 10h i u Maltatal stižemo za kojih 4 sata vožnje. No tu nas čeka iznenađenje – naime, cesta koja vodi do ishodišta, parkinga ispod brane akumulacijskog jezera Gößkarspeicher, je na pola puta zatvorena za promet što znači da je pred nama još dodatnih 8km hoda po cesti. Mi ipak ne odustajemo, mirimo se sa sudbinom, nakrcavamo ruksake na leđa i put pod noge.

Na svu sreću, nakon nekih pola sata hoda ukrcavamo se u kombi s geolozima koji su baš na putu za branu tako da smo na kraju ipak bili spašeni od dvosatnog tabananja po asfaltu.

Od brane do doma uživamo u laganoj šatnjici stazom koja vodi kroz prekrasne pašnjake i šume i s koje se pružaju predivni pogledi na okolne vrhove. Nakon sat i pol hoda stižemo u dom tj. njegovu super uređenu i opremljenu zimsku sobu u kojoj i noćimo.

Slijedeće jutro ustajemo oko 6.30 h. te za sat vremena krećemo na uspon prema vrhu Hochalmspitze. Ove godine je u Alpama još uvijek dosta puno snijega, tako da već nakon pol sata hoda više ne pratimo “ljetni smijer” uspona već uspon, sve do ferrate ispod stijenske formacije “Steinerne Mannln”, nastavljamo direktno po više ili manje strmim snježnim padinama.

Došavši na ferratu (koja je u ljetnjim uvjetima mačji kašalj) čeka nas slijedeća poteškoća – stijene su naime još uvijek prekrivene nepredelanim snijegom, a sajle djelomično još ukopane duboko pod snijeg.
No nakon malo muke i nećkanja ići dalje ili ne i dosta izgubljenog vremena ipak uspijevamo ispenjati ferratu i izbijamo na vršni greben. Na njemu je ista situacija kao i na ferrati – još gomila snijega – što i dalje usporava naš uspon.

Zbog svega toga na vrh stižemo tek oko 15h, nakon čak 7h. i 30min. napornog uspona (umjesto “propisanih” 4 h.) te nakon kratkog odmora i slikanja, zbog stiske s vremenom odmah jurimo natrag kako bi tehnički zahtjevne dionice silaza prešli prije najavljenog večernjeg pogoršanja vremena. To nam i uspjeva te oko 20h napokon stižemo natrag u zimsku sobu u kojoj noćimo još jednu noć, a u petak prijepodne nastavljamo sa dugim silazom do mjesta na kojem smo ostavili auto.

Sve u svemu bio je to kondicijski dosta naporan, kompleksan uspon na alpski vrh u slobodno se može reći, zimskim uvjetima.