Ojstrica, Ogrin-Omersa
Smjer koji valjda gledam zadnjih 10 godina u vodiču. Ima sve što volim: nalazi se u KSA, ima dužinu, ima pristojnu ocjenu, nema gužve i stijena je navodno dobra, dodantni bonus stijena koja se vidi iz doline pa ti se svaki put kad si u Logarskoj nudi, odnosno provocira i zove.
U Logarsku stižemo kasno u petak nakon ručka kod Nelcovih. Kod Koče na Klemenči jami smo taman pred zatvaranje. Piva i rakija od đumbira pomažu da zaboravimo jak tempo koji smo ganjali do koče.
Dan počinje u 5, i počinje nenajavljenom kišom. Neovisno o tome odlučno krećemo prema stijeni. Dok hodamo (1h) pokušavamo uhvatit neki signal koji će nam reć kakv će bit ostatk dana – prognoza je dobra nema brige.
O tehnikalijama smjera više na pomalo zaboravljenom forumu. Stijena pusta, samo za nas. Smjer jako ozbiljan. Ne mogu reć da je nešto posebno težak, ali nema opuštanja. Mnoge prečke znače da i kao drugom ti nije svejedno. Klinova ima, ali sam očekivao puno više. Nadao sam se sidrištima vidljivima iz aviona, a ne da ih se povećalom traži ili njuši nosom. Iako smjer sijeće cijelu stijenu zig-zag prati logičnu najlakšu liniju i nema većih problema s orijentacijom. Gornji dio smjera je posebno impresivan, svojom vertikalom koju ti u koso presjecaš. Tu je vj. i najljepša dužina ispostavljeno penjanje u koso u desno. Mateja su zadesili svi detalji. Po Miheličevoj skici ih ima 4 (V-). Tri su detalji od jednog giba, ali i jedna cijela tvrda dužina (prečenje pod stropom u desno) koja je po meni i VI-. Svakako teža od ostatka smjera, a i koji klin više bi joj dobro došao. Skica je jako dobra i uz pomoć koje fotke teško je omašit put. Jedina veća greška je duljina smjera koja sigurno nije 450m već je puno duži. Negdje sam našao 700m, po nam bliže 800.
Trebalo nam je 8 sati i izašli smo pomalo umorni i gladni. Nismo išli na vrh nego po ferati dole i trčkarajući do doma na radler i preskupi (bar po meni) ričet (EUR 9) i odlične štrukle. Dva dana kasnije se još osjeti upala nogu zbog silaza, ali se i osjeti zadovoljstvo zbog popetog “pravog” smjera. Ne znam zašto, ali su mi smjerovi u Slo Alpama uvijek više vrijedili od onih u Dolmitima.