Jesenska alpinistička škola u Veloj dragi: “Jedva čekam penjati taj toranj!”
Već neko vrijeme komentiramo kako nam manjka izvještaja na stranici (onaj koji nije kriv neka prvi baci kamen 😊). U nadi da to ispravimo, odlučili smo, naravno, natjerati tečajce da nešto napišu (uvijek je lakše kad umjesto tebe, netko drugi odradi posao).
S tom idejom i ja (Petra), umjesto voditelja (khm khm), pišem ovaj kratki uvod za vječni highlight tečaja – vježba na tornju.
Dakle, slijedi izvještaj domaćih ljudi sa domaće stijene i to iz dvije različite perspektive.
Svima sretno čitanje i hvala tečajci na uloženom trudu! Ljubim ruke (koje pišu).
Toni Istrijan:
Konačno s prave strane Učke. Treći vikend LJAŠ 2025 proveli smo na penjalištu Vela Draga. Iako je prvotni plan bio Kamenjak, zbog najavljene bure voditelji škole prebacili su mjesto radnje u Velu Dragu, predivno penjalište ispod tunela Učka.
Skupili smo su u subotu oko 9h na parkingu pored kamenoloma i zaputili se kroz tunel napuštene željezničke pruge ( Lupoglav – Most Raša) u smjeru penjališta. Šatore i vreće za spavanje smo ostavili na dijelu desno od pruge gdje je stalna baza za kampiranje, te se uputili u smjeru penjališta. Nakon uvodnog predavanja Vedrane o teoriji sidrišta i silama koje djeluju, podijelili smo se u naveze i krenuli penjat. Izmjenjivali smo se na vježbama ponavljanja (prevezivanje kroz alku , izrada sidrišta), zatim i vježbali smo zabijati klinove, postavljati čokove i frendove. Svakako najveći highlight dana bio je popesti veliki toranj u smjeru Jugozapadni brid/Dalmartello – Piva – Rippa 55m 1-4b 2-4a.
A nakon toga i abseil natrag do početne točke. Predivna subota i lijepo vrijeme u zavjetrini Učke. Kako se dan bližio kraju, tako su se i gusti crni oblaci počeli gomilati nad središnjom Istrom. Tečajci nazad kroz tunel po frižider sa pivom i mesom, a asistenti škole spremaju stvari u špilju i skupljaju suha drva. Gledamo u nebo i rain alarm. Pa neće valjda kiša sad…
Krenula je bura i spasila dan.
Dan smo završili uz frižider pun pive i roštilj, a iza ponoći je krenuo i boulder u špilji. Fotke sa bouldera i nočnim lampama su top, i bome je ujutro je bilo sve puno magnezija. Nakon polu prospavane noći u šatoru, jutro smo započeli kavom i doručkom. Nisu svi imali apetita ujutro, ipak je noćenje u Veloj dragi uzelo danak.
Luka i Lovro su nas postrojili na prugu u 8:45h i do 9h smo već svi bili natrag na penjalištu. Noć je bila teška i puna smijeha i zabave, pa je i jutro bilo mamurno. Nisu svi bili spremni za penjanje, a na meni je bio opet Veliki toranj , ovaj put Istočni brid 60m 4b.
Četiri naveza je ispenjalo Istočni brid, a ostatak grupe je ponavljao neke tehnike u sektoru Gorgona: prevezivanje kroz alku, izrada sidrišta, a neki su penjali i kratke smjerove. Tako smo i nedjelju priveli kraju nešto ranije, raspremili šatore i ispraznili frižider.
Predivan vikend s prave stane Učke, ekipa je bila oduševljena domaćom pancetom, sirom i kobasicom. Neki se čak misle i udat u Istru. U srijedu predavanja i vidimo se na sljedećoj vježbi. 🙂
Paul Britanac:
Iako u ovim krajevima penjem već par godina (od mog dolaska u Hrvatsku), nikad se nisam popeo na toranj u Veloj Dragi. Šteta. Znam da je to za puno lokalnih penjača sa kojima se družim i penjem prvi korak prema dugim smjerovima, Dolomitima i Alpama. Ali do prošlog vikenda bio sam bez tog dragog iskustva. Došla je šansa kad sam se konačno upisao u ljetni alpinistički tečaj, da bi službeno postao član kluba.
Došao je taj dan – vježba u Veloj Dragi. Jedva čekam penjat taj toranj! Hodamo kroz mračni tunel, bacamo stvari za kamp sa strane i idemo gore gdje nas čeka gđa. Simičević sa predstavljanjem sidrišta na jednoj, dvije i tri točke, na opremi, spitovima i klinovima. Sve ide super, ekipa postavlja dobra i važna pitanja i dobiva jasna objašnjenja. Idemo dalje, prema tornju, i gosp. Fućak me informira da ja i partner, Dorian, idemo prvi. Greeemmoooooooooo! Slažemo uže, počinjem penjat po travi i kršlijvim stijenama… kako dobro, alpski! Podsjeća me na doma, na lakše duge smjerove u britanskim planinama, a ovdje ne moram tražiti mjesta za staviti koji čok, ni brinuti za improviziranje sidrišta na opremi, kako je kod nas u ‘trad’ penjanju normalno. Prijeđem desno i već osjetim zrak ispod noge, onda gore po kurijerama i odlična prečka do štanda. Mislim si opa, dobro što mi nije prvi put na visini, ovo je dosta eksponirano, dobre ruke, ali sklizave noge… Da ti suza padne sa obraza, pala bi 30 ili 40m sve do prašine. Stižem do štanda gdje me čeka gosp. Primožić. Pozicija štanda ima pet zvijezdica, sa pogledom na dolinu, pruge i šumu, sa lijepom vertikalom ispod. Pravim sidrište po školski, vičem u vjetar i popne se do nas Doki, koji nastavlja dalje do vrha gdje nas čekaju strogi asistenti gosp. Marinović i gosp. Coumbassa i provjeravaju da pravimo abseil točno po skripti.
Kao dva razočarena oca nas gledaju i provjeravaju da sve ide točno kako je napisano. Uspijemo ih usrećit, silazimo dolje i idemo dalje, zabiti par klinova i ponoviti važne tehnike pod nadzorom mnogih asistenata. Dok je stigla pauza meni je već teplo i tražim smjerić u hladu, pa mi preporučuju smjer ‘Ljubica’, kazavši da je to Vela Draga klasik (ili bar da nije na suncu). Popnem ju na sajt, nije lako i trebam se koncentrirat i mislim si, to je dosta teško za 6b. Kad stižem na pod, vidim kamenčić ispod smjera na kojem je napisano: ‘Ljubica, 6a+’. To su ta stara penjališta.
Stižemo nazad do baze i čujem gosp. Fućka na telefonu, netko treba penjati toranj zadnji da bi pokupili gosp. Primožića sa štanda jer tamo stoji cijeli dan bez užeta, bez partnera, bez pive, bez svega. Ja ću, ja ću, ja ću! Vičem, pa jurim dolje da bi još jednom uživao na tornju. Prije mene ide zadnja kolegica sa tečaja, za nju prvo iskustvo na dužincu. Kad ona počinje penjat, brzo se pripremamo i penjem malo iza nje, da bi dao potporu ako bude trebalo. Vjetar je sad jak i prečka se čini još eksponiranija, ali ona polako i kontrolirano unatoč svom (potpuno razumljivom) strahu dolazi do štanda. Za nekog bez puno iskustva na visini to je ogroman uspjeh i čestitam joj prije nego idemo dalje – treba biti ponosna na sebe. Pravim si sidro na starom ruzavinom štandu (bomber, probably) sa ekstra klinom i instruktorica gđa Rogina k’o raketa stiže sa poda do mene u 15 sekundi. Pokupimo gosp Primožića i gremo do vrha gdje nam gđa Rogina lijepo složi silaz. Od penjanja danas, to je to.
Silazimo do kampa gdje je ekipa već spremila vatru i trupce za sjest i mislim si kako je ovo dosta luksuzno, možda čak previše, kad su nam dragi vođe rekli da će biti ‘kampiranje u divljini’. U glavi sam imao sliku minimalizma, mićih štednjaka i bivaka u grmovima. Odjednom čujem neki zvuk – šta je to, nešto pišti, jel’ to kamion u rikvercu? Sve glasnije i glasnije, jebate to je kamion, dostavlja nešto, šta je to iza?? Kroz nevjerne oči vidim najveći frižider koji sam ikad vidio, pun leda, najmanje 500 piva, boca istarske malvazije i hrpe ćevapa, kobaja i svega ostalog. Jebenti ovo je fešta! Neki od tečajaca su ubili u pripremi. Vadi se zvučnik, pali se vatra i počinje zabavljanje i dobre penjačke priče. Puni ćevapa i lijepih uspomena sa tornja, vozimo se kroz noć za Rijeku, dok mi Zdele pjeva pjesmu Pogues-a i filozofiramo o penjanju i životu. Mali je taj toranj, ali u riječkoj penjačkoj sceni ima veliki utjecaj i centar je mnogih dobrih priča. Drago mi je da sam sad i ja dio tih priča.
