Elvin i Bubi u Dolomitima: Torre di Valgrande, via Carlesso-Menti, VIII- 480m
Ove zime nam je na prilazu do slapova u Monte Coldai u Dolomitima Marko (Buljan) pokazivao sjevernu stijenu Civette te njezine velike tornjeve. Iz doline jedan mi je toranj u lijevom dijelu odmah upao u oko zbog evidentne pukotine koja ga dijeli od vrha do dna u pravocrtnoj liniji.
Čim sam došao doma, iskopao sam po vodičima i internetu da se taj toranj zove “Torre di Valgrande” te da tamo ide linija smjera “Carlesso-Menti”, nazvana po prvim penjačima koji su smjer popeli tehnički kroz tri dana davne 1936. Godine. Po opisu i brojnim izveštajima dalo se naslutiti da je taj smjer i danas veliki klasik.
Iz jednog opisa:
„Vertikalna i teška linija, s prvim dužinama u žutoj, prevjesnoj stijeni posebno izazovnim i kontinuiranim. Linija prati okomitu putanju, karakteriziranu velikom pukotinom koja se ponekad širi u kamin, a ponekad sužava u žlijeb i pukotinu. Nekoć tehnički smjer koji se sada rutinski penje gotovo u potpunosti slobodno zadržao je privlačnost vrlo zadovoljavajućeg, poželjnog i često ponovljenog doživljaja.“
I to je to, pola godine kasnije Marko i ja nalazimo pogodan parking za spavanje na prijevoju Staulanza od kamo drugo jutro u 05:30h krećemo na pristup. Marko udara svoj Grandes Jorasses tempo, ja pratim i gušim se u muci i od znoja u očima ne vidim gdje idem.
Kad se napokon razdanilo prošli smo kraj doma Coldai, te nastavili uz lijepo jezero na sipar pod tornjem. Srećom je kalendarski kraj ljeta te više nema snijega jer se treba visoko popesti u kanal između dva tornja po jako stromom siparu, a od tamo jos 150-tak metara po lakom terenu II-III koji prolazimo u tenama sve do police pod žutim dijelom stijene. Do tu nam je trebalo cca 2:45h.
Na ulazu u smjer predlžem Marku da bih penjao kao prvi tih početnih par prevjesnih dužina, uključujući detaljnu, jer je jutro bilo još dosta hladno pa smo dogovorili vodstvo u blokovima od po tri dužine. Orjentacija je zanemarivo jednostavna, klinova u detaljima ima dovoljno iako su pojedini jako ruzinavi, a odlično su nam došli set čokova i frendova u ostalim dijelovima dužina. Najteža dužina (po Istarski oko 7a) je vrlo prevjesna ali su godine Brseča i Mišje odradile svoje pa je sve proteklo glatko.
Silaz je malo odpenjavanja plus par absaila na južnu stranu gdje smo se priključili na planinarsku stazu nazad prema rifugiu te dalje do auta, opet nekih 2.5h, opet Marko s rukama u džepovima a ja na aparatima…
