Austrija – Gesäuse 03.-06.VII.2014
Komisija za alpinizam HPS-a je ove godine organizirala ljetni alpinistički logor u Nacionalnom parku Gesäuse, u Austriji. Ja nisam imala pojma za to sve dok me Vex samo par dana prije zatvaranja prijava nije nazvala i pitala želim li se s njom prijaviti u navezi, jer je komisija mogla pokriti putne troškove za određeni broj prijavljenih. Bez puno razmišljanja sam pristala 🙂 Nakon nekoliko dana me opet zove Vex i govori da smo primljene ali da ona zbog posla ipak ne može ići i da si probam naći nekog drugog.. U frci i panici (jer sam se sad već jako zagrijala za taj izlet i prsti su me svrbili) nekoliko dana okrećem brojeve i u zadnji čas se dogovaram sa Saletom iz Pazina da idemo. Drugi navez iz Rijeke su bili Marko Buljan i Elvis Vikić pa tako s mojom Megi u četvrtak (03.VII.) popodne krećemo put Austrije. Mjesto Admont pronalazimo bez problema, a kraj njega je kamp Forstgarten u kojem smo boravili. Stigli smo oko ponoći i s ostatkom ekipe (uglavnom Zagrepčani) dogovaramo tko će gdje penjat..
U petak (04.VII.) Sale i ja odlazimo u Reichensteingruppe, na stijenu Sparafeld u smjer Südpfeiler dužine 250m i ocjene 5. Pristup je oko 1:30-2h, i dok je po stazi je okej iako strm, al onda na jednom mjestu počneš priječit u desno po kršljivom i travnatom strmom sranju. Ispred nas je taman jedan navez završavao prvu dužinu pa smo jasno vidjeli gdje je ulaz kojeg ionako nemoš falit, samo nas je malo zaje nezgodno obilaženje snijega, al niš strašno. Smjer je okej opremljen, i onako baš u detalju kršljiv 🙂 al dosta lijep i pogled s vrha je predivan (2247m). Silaz je ugodan, markiranom planinarskom stazom. Iako smo nadobudno mislili da ćemo obavit dva smjera, zbog zahtjevnog pristupa nam se nije dalo.. Ostatak ekipe je bio na Hochtorgruppe i tamo su rješavali neke duge radijatore. Kamp, ćakulica, klopica, cugica, spavanjac..
U subotu smo se skoro svi uputili na područje gdje smo Sale i ja bili dan ranije ali nam je kiša poremetila planove pa smo samo malo šetali, pili gnjusnu kavu i vratili se u kamp i čilali..
Obzirom da se u subotu nismo zadovoljili, za nedjelju smo odabrali zahtjevnu turu iako je trebalo vozit doma u neko normalno vrijeme?! Tako je četvorka iz Megi krenula na Grosser Buchstein već u 4h ujutro (dizanje u 3, pff) jer je pristup do stijene cca 3:30h. Iz kampa do doma Buchsteinhaus je markirano 2:30h što smo mi skinuli na 1:45, pa smo se tamo malo odmarali s predivnim pogledom, i onda još do pod stijenu nekih 1h, po malo zahtjevnijem terenu. Sale i ja smo odabrali smjer Lindnblia dužine 350m, opremljen, ocjene 6-, a Buljan/Vikić jedan lijevo od nas iste dužine. Prve dvije dužine je Sale vukao paralelku, a onda smo cug-cug, i neke smo još uspjeli spojit. Obzirom da je kiša padala do nekih 2h ujutro na mjestima nam je smjer bio mokar, al štaš.. Također na djelovima kršljiv, al meni lijep, i dve-tri dužine dosta tvrde.. Na vrhu je, naravno, jako lijepo, suha travica pa smo i malo bosi hodali 🙂 Dok smo tamo sjedili i jeli, spremali se i to, nakon pola sata iz tog našeg smjera izlazi navez Austrijanaca (bili su očito ful brzi) i kroz priču saznajemo da je stariji tip napravio i naš i taj smjer do kojeg su penjali kolege, i posvetio ih djeci. Ferata za silaz, pa opet kobasa od staze, zaustavljamo se kod doma napunit vodu, i u kampu smo oko 18h.. Tuširanje, raspremanje stvari, Vikić/Buljan dolaze nekih 45min naknadno, klopica, čekanje, i trpamo se u Megi oko 21h i put kući.. Stižem doma oko 3h ujutro i nakon 24h aktive onesvjestim se u krevet u šlapama?!
Suma sumarum, pristupi su uglavnom dugi i zahtjevni, silazi također, neki smjerovi baš imaju i bolesna otpenjavanja dvojki-trojki.. Područje je predivno s masu svakakvih smjerova, mislim da je za neke ture i bolje spavat pod stijenom, treba ići na više dana kako bi se mogli i odmorit. Definitivno preporučam odlazak jer i nije tako daleko (nekih 5:30h vožnje) i evo kupila sam vodič za klub pa će bit u knjižnici. Tko se odluči neka se slobodno javi za info, a nadam se da ću i ja ponovo tamo..
Pohvale komisiji za te logore, treba toga biti i više, to je odlična prilika za upoznati i druge ljude iz Hrvatske i spojiti se možda s nekim za buduće penjanje. Mi Riječani najčešće idemo u Sloveniju i Dolomite i ovo je bila super prilika za upoznati neko novo područje! Lajkam!