RAKljaši put Paklenice
Ivana Čop Sušanj
Dana Gospodnjeg 16. 10. 2026. devetnaestorica odabranih zaputiše se put Paklenice sa svojim elitnim asistentima viteških manira i razrednikom Tomekom, a sve to pod budnim okom voljenog nam ravnatelja Ede. Put je bio dug. Dok je naš lutkar Aleks Đaković bezbrižno vozio kao drugi i na vezi zabavljao tri dame u susjednom autu, neustrašiva Alicija vozila je kao prva i vješto rješavala sve detalje na putu u vidu prijetećih kamera na cesti. U istom duhu krenuli su i naši navezi na stijenama. Penjalo se sve i svašta – od meditativnog Oprosti mi pape do Slovenskog pipsa koji su slavno odradile zvijezde naše skromne penjačke zajednice – Alicija Milovanović i mali Marko veliki Škalamera.
Moji prvi koraci po Paklenici krenuli su u nešto ležernijem tonu. Marin Veršić i Ivana Čop – plećati komandos i šumska jagodica. Navez je obećavao. A onda je krenulo. Umjesto za Marinom, ja produžih za Rafijem. Pola Paklenice me traži, a tek je osam ujutro. Ja se ne osjećam izgubljenom. Za to vrijeme muče me mnogo važnija pitanja. Gdje su moje sponke? Kako su uspjele nestati s pojasa, a još nisam ni došla do stijene? Kad već ja nisam pronašla sebe, pronašao me Tomek i pokušao me centrirati. Zadržao je smiren um. Hvala mu.
A sada krećemo u Debeljak. Mogu ja to! Uostalom, što su trojke i četvorke uz jednog komandosa Veršića? Marin samouvjereno kreće ne sluteći da u smjeru i te kako postoji detalj – ja!
„Gdje mi je čok?“, zabezeknuto će Veršić.
„A bio je i čok?“, jer pjesnici su čuđenje u svijetu.
Emotivna pauza. Sabiremo dojmove. Marin nastoji ostati profesionalan. Kreće moje otpenjavanje. Sve je u redu. Dogodi se. Sve je to za penjače. Prilazim sidrištu sve skromnijeg samopouzdanja. Sada mi ispada i spravica. Svaki komentar je suvišan. Još jedno otpenjavanje. Prijezir u njegovim očima sada je evidentan.
Sunce me ohrabruje. Dan poziva na radost. Ostale su još samo dvije dužine koje nam se smiješe. Prepuštena mi je čast da povedem kao prva. A onda, na sidrištu – ispada sponka.
„Vedrane, dohvati ju! Šta ne možeš! Nagni se malo! Pa nogom, Vedrane, nogom!”
Ode Vedran. Spravica se i dalje nezainteresirano sunča na stijeni. Iz daljine mi odlučno prilazi plećati lik mrka pogleda. Možda je neće uočiti. O, živote, pokoro, zar je baš morala biti narančasta!
Važno je da ga dobro osiguravam, tješim se. Odlično povlačim uže. Osjećam kako sam se usavršila. Marin ležerno šeće po stijeni, nema vertikale, uže nježno klizi gotovo bez otpora. Sjajna sam! Bez otpora… Preračunavam. Nema autobloka!!! Komandos je nadomak sidrišta, a u mojim rukama je čisti debakl. Preplavljuje me očaj. Ubacit ću sponku prije nego što ugleda ovaj horor!
Vidio je. Vidio je sve. I sponku je vidio. Kadar se ovdje gasi. Previše je…
Vježbamo Bernarda. Ono što nekoć bijaše slavni komandos, sada je obamrli, apatični mučenik koji beživotno visi u kompletu prepuštajući se sudbini. Veršić, dakle – pjeva:
„Dva put sam umra, umra sa njom…”
Prusik, redirekcija, prusik, redirekcija, jedan prema devet. Centimetar gore, pet centimetara dolje. Vokalna pozadina se nastavlja:
„…podigla me iz pepela i malo mi sreće dala, pa me opet bez milosti u pepeo zakopala.”
Razdragano promatram napaćenog Veršića. Nas dvoje napokon u čistoj harmoniji. Nestala je svaka napetost. Kakav sklad… Mi se razumijemo i osjećamo. Sunce je na izmaku. Veršić pozdravlja dan:
„Što sam, Bože, tako proklet… Danas sa njom, sutra opet…”
Dužinci u Paklenici katarzična su iskustva koja stvaraju neraskidive veze.
Nedjelju sam započela čila i bistra, spremna za novu porciju zlostavljanja asistenata. Doista ne znam kako je došlo do toga da se izmijenio moj navez, ali Rafi, dobri duh RAK-a, neustrašivo se suočio s mojom malenkošću i hrabro me odveo u Saleški. Svi mi govore da previše pričam pa neću iznositi detalje tog putovanja. Samo mogu reći da je detalja bilo. Mnogo. Odradila sam ih stoički, uzdignute glave i nije mi pala niti jedna sponka. Vrzni je, doduše, zaigrao neko svoje kolo, ali svi smo uspješno stigli do vrha i spustili se preko tri apsajla do naše vesele družine koja nam je skandirala s druge strane planine. Saleški nije mala stvar, a ja sam ga odradila bez samo/ubojstava pa ponizno napuštam Paklenicu s mišlju da možda ipak postoji nada za mene i neko vještije penjačko sutra.
Osim ljepote stijena i pogleda koji oduzimaju dah, rastajem se s Paklenicom s dubokim poštovanjem i zahvalnošću svim ovim predivnim ljudima koji nesebično dijele svoja znanja, vještine i iskustva, povjeravajući svoje živote našim nedorečenim i nespretnim pokretima. Nosim vas sve zauvijek sa sobom. Hvala vam, divni ljudi!
S dojmovima nam se još javljaju:
Vedran Novak (onaj koji nije dohvatio sponku)
Subota u Paklenici – sve po planu, prvi dužinac Josipa Debeljaka, samopouzdanje raste, penjačka partnerica bodri, ja se već osjećam kao da sam rođen na stijeni…a onda pad i povratak na tvorničke postavke. Nedjelja – psihički u minusu, usran do vrata, ali ego ne da mira pa idemo dalje: Sjeverno Rebro i Bijela Rampa su pali, a ja sam preživio još jedan vikend vlastitih gluposti!
Vedran Križan
Dva top dana u Paklenici
Vikend je protekao u znaku dobrog penjanja i još boljeg društva. Oba dana sam bio u navezu s Tomekom (tko ga ne bi volio?). Pratile su nas Tonka i Ivana.
U subotu smo penjali Oprosti mi pape, početnički smjer koji mi je otkrio sve čari penjanja dužinaca – taman po mojoj mjeri. Pogled je bio savršen, a dan predivan. Stijena i ja postajemo sve bolji prijatelji i penjanje je sve opuštenije. Doduše, malo smo lutali u pristupu, što je bilo dobro za kondiciju. 🙂
U nedjelju smo u istoj postavi naveza krenuli u Debeljak. Šest dužina, od kojih su neke meni bile čudne, ali je smjer raznolik i zanimljiv. Nagrada na vrhu bili su top pogled i sunce! Malo razočaranje bilo je pogibeljno spuštanje pješice, a ja sam se veselio absajlu…
Vrijeme je proletjelo. Svi su asistenti super – ne propuštaju priliku da te savjetuju, nauče i isprave… Maksimalno su ozbiljni, a uvijek spremni za šalu… Na kraju dana ekipa se vraća iz smjerova, svi nasmijani od uha do uha, a oko nas su opća radost i zadovoljstvo… Mislim da svi jedva čekamo povratak.
Edvin Močibob
Paklenica je bila prva prilika da penjemo „kao veliki“. To nije uključivalo samo veći broj dužina, već i istraživanje smjerova u vodiču, gledanje prognoze, ispitivanja „kod koga je naše uže?“, kaos na parkiralištu, traženje ulaza u smjer i psovanje na sipar. Sve to prije nego što bismo uopće krenuli penjati.
Nakon stizanja na parkiralište u Paklenici, krenuli smo tražiti svoj smjer. Usput smo razgovarali o nadolazećem pothvatu, dok nas je pratio već poznati metalni zveket kompleta i sponki na pojasu. Ovo je bio prvi put da sam posjetio Paklenicu, a ulazak u kanjon otkrio je vrtoglave litice okrunjene šiljastim vrhovima. Penjači na njima izgledali su manji od mrava.
Nakon što smo pronašli ulaz u smjer Sjeverno rebro, otkrio sam još jednu realnost alpinizma: postoji puno više penjača nego smjerova, pogotovo na popularnim penjalištima. Dok smo čekali svoj red, imao sam priliku upiti okolinu. U sjeni kanjona, koja je sprječavala sunce da dopre izravno do nas, stijena je imala sivkasto-plavi odsjaj i bila je hladna na dodir. Vertikala je na rijetkim mjestima bila ukrašena vegetacijom, kao da je zelena boja slučajno kapnula s nečijeg kista.
Napokon je došao red i na naš navez. Prvo osiguravam partnera, a nakon što on pripremi sidrište, krećem u prvu dužinu. Penjanje nije bilo toliko fizički teško, ali izloženost stijene nad liticama izazivala mi je nelagodu. No i ta nelagoda, pa čak i strah, bolji su od panike. Kako mi kažu, sve se to da prebroditi čestim penjanjem. Bitno je skupiti što više „metraže“. Već vidim napredak u povjerenju u opremu. No i dalje, zbog rastućeg stresa, petljam prstima prilikom skidanja kompleta i ostalih međuosiguranja. Obavezno uranjam dlanove u vrećicu s magnezijem, koja mi služi više kao psihološko nego kao penjačko pomagalo.
Unatoč svemu, na sidrištima vlada opuštena atmosfera. Pomaže mi razgovor s drugim penjačima dok čekamo. Opet dolazi moj red i polako savladavam drugu, treću i četvrtu dužinu. Nisam se usudio voditi nijednu od njih.
Zbog gužve u smjeru završili smo posljednju (petu) dužinu nakon tri sata. Gore su nas dočekali prethodni navez i kolege iz kluba koji su penjali obližnji smjer. Slijede obavezna fotka i spust. Po drugi put danas psujem na sipar dok se spuštamo prema šetnici na dnu kanjona. Usput susrećemo druge članove kluba i nalazimo se za stolovima za piknik, gdje uz smijeh i osvježenje dijelimo iskustva današnjeg dana.
Trebalo mi je nekoliko dana nakon vikenda da mi se slegnu dojmovi. Žao mi je što nisam vodio nijednu dužinu, no za dva tjedna ponovno posjećujemo Paklenicu. To je prilika da vodim koju dužinu, makar u lakšem smjeru.
Penjanje je samo jedan od razloga zbog kojih se veselim nadolazećem izletu. Prošli vikend bio je ispunjen druženjem, dobrom atmosferom i večernjim razgovorima uz zvukove gitare. Sve to vrijedi ponoviti.
