Riječki Alpinistički Klub

Pošto znam da većina članova kluba ne barata sa slovenskim jezikom u onoj mjeri da bi ga mogli čitati sa punim razumijevanjem, odlučio sam se prevesti pisanje Staneta Belaka – Šraufa prilikom povratka sa ekspedicije u južnoj stijeni Daulagirija. Originalni članci se mogu naći na internernet stranicama www.gore-ljudje.net.

17.09. smo letjeli iz Zagreba do Istanbula, tamo se prošetali, nekad starim a danas turističkim središtem, napravili brzi obilazak najvećih znamenosti, povečerali u pravom Turskom restoranu te se smjestili u lokalnom hostelu. Drugo jutro smo letjeli do Adane, gdje smo renatali Daciju Duster kojom nakon 2 sata vožnje stižemo u gradić Camardi odnosno pokrajno selo Marti gdje smo se smjestili u tkz. Ala Daglar campingu (1450 mNV) kojeg vode penjački par Recep i Zeynep Ince.

Već godinama obožavam Dolomite, ali nisam baš računala da ću ih ikad u mjesec dana pohoditi četiri puta i uz to još posjetiti Val di Mello. No eto dođe vrijeme u životu i za takve ekstravagancije. Tjedan prije godišnjeg zaletjela sam se s dragim Velebitašima po prvi put u Moiazzu, gdje smo Goga, Lada, Domić i ja popeli Il Bombo, 230-metarsku smjerku s jednom dužinom petice, te drugi dan Via Michela, 180-metarsku četvorku u malom Lagazoiju.

Od 01. do 11.08.2013.  sudjelovala sam u ekspediciji za najviši vrh  Europe, Elbrus 5.642 mnv koju je organizirao Klub ekstremnih sportova iz Srbije (Pozitiv) pod vodstvom Slobodana Stokića. Bilo nas je 6 članova, troje iz Bosne, dvoje iz Makedonije i ja iz Hrvatske. Iako sam bila  sama i nikog nisam poznavala od ranije dobro sam se uklopila u novu ekipu.

Andrić, Novak, Miljenko i ja smo krenuli na Grossglockner u nedjelju u 10:00 h. Plan je bio da se ide preko Udina, da se izbjegne plaćanje vinjeta i tunela. Samo cca 6 eur za autocestu. Da ne plaćamo papirnatima, potrošit ćemo sitne eure i cente.