Riječki Alpinistički Klub

U subotu 26. 10. 2013. pao je dogovor Vedran, Lalić, Marijan i ja idemo penjati u Antovo (Bribir), međutim na veliku radost Starog lipicanca (Marijana) promijenili smo planove i zaputili se prema Sisolu s ciljem da ispenjemo Žalfiju svjesni da s ovako kasnim startom vrlo vjerovatno nećemo uspjet. Žalfija je klasični neopremljeni smjer ocjene VII-. Nakon što je Marijan otišao doma sakupiti skice zaputili smo se preko tunela Učka starom cestom Lupoglav-Plomin do zaseoka Katun.

Dakle, problemi na samom začetku akcije koja je na prvoj molbi predstavljena sa službenim imenom “Jugoslav Daulagiri south face expedition”. Daulagiri sam, osobno, dobro poznavao, još iz vremena kada sam dobivao prve informacije o moćnim planinama Himalaje, o kojima sam predano čitao još dok o alpinizmu nisam ništa znao. Bilo je to nešto kao prva ljubav. Nezaboravno. Čitao sam opis argentinske ekspedicije na Daulagiri u kojoj je sudjelovao i naše gore list Dinko Bertoncelj. Nakon Everesta i ostalih ekspedicija, naravno da sam imao u potpunosti drugačiju sliku od one prije mnogo godina stvorene iz mnogo pročitanih knjiga.

Pošto znam da većina članova kluba ne barata sa slovenskim jezikom u onoj mjeri da bi ga mogli čitati sa punim razumijevanjem, odlučio sam se prevesti pisanje Staneta Belaka – Šraufa prilikom povratka sa ekspedicije u južnoj stijeni Daulagirija. Originalni članci se mogu naći na internernet stranicama www.gore-ljudje.net.

17.09. smo letjeli iz Zagreba do Istanbula, tamo se prošetali, nekad starim a danas turističkim središtem, napravili brzi obilazak najvećih znamenosti, povečerali u pravom Turskom restoranu te se smjestili u lokalnom hostelu. Drugo jutro smo letjeli do Adane, gdje smo renatali Daciju Duster kojom nakon 2 sata vožnje stižemo u gradić Camardi odnosno pokrajno selo Marti gdje smo se smjestili u tkz. Ala Daglar campingu (1450 mNV) kojeg vode penjački par Recep i Zeynep Ince.

Već godinama obožavam Dolomite, ali nisam baš računala da ću ih ikad u mjesec dana pohoditi četiri puta i uz to još posjetiti Val di Mello. No eto dođe vrijeme u životu i za takve ekstravagancije. Tjedan prije godišnjeg zaletjela sam se s dragim Velebitašima po prvi put u Moiazzu, gdje smo Goga, Lada, Domić i ja popeli Il Bombo, 230-metarsku smjerku s jednom dužinom petice, te drugi dan Via Michela, 180-metarsku četvorku u malom Lagazoiju.