10.-12.7. Alpinistički kamp Klemenča jama
Subota, Ojstrica, Leva smer IV+/III, II, 300 m i Severovzhodni greben, 250 m, IV, III
Nedjelja, Ute, Salamander V+/IV, III, 200 m
Navez: Rok Pražnikar
Našli smo se u petak u 15 sati kod Doma planincev (Logarska dolina), na 840 m n. v., poslušali uvodnu riječ glavnih organizatora Janka Oprešnika Zumbe i Tina Cvitkovića, preuzeli majice, popili pivu i krenuli s ruksacima do žičare ostaviti ih u košari kojom će ih dignuti do Koče na Klemenči jami (1200 m n. v.).
Zatim je uslijedio strmi uspon do Koče, a krenuo sam s prvom grupom Slovenaca, koji su udarili jak tempo. Ubrzo je RAK-ova pamučna majica bila skroz mokra te sam je morao skinuti. Putem sam se skompao s Rokom, koji će mi biti partner u navezu iduća dva dana. Dobro je bilo što sam išao s prvom grupom jer sam mogao odabrati odvojeni ležaj da se ne guram s drugima.
Odmah po dolasku krenulo je proučavanje vodiča i upoznavanje s drugim penjačima. Za večeru smo imali paštu bolonjez, pojeo sam dva tanjura, a bilo je i jote za one koji su željeli. Zumba je legenda slovenskog alpinizma te nam je prezentirao stijenu Ojstrice, koja je išarana njegovim smjerovima, nerijetko težine VII. „Lepo plezanje, ugodna skala, sedmica, osmica, ali nije teško…“ Netko iz publike tijekom prezentacije dobacio je: „A ima li nešto i za nas obične smrtnike?“
Naš je odabir pao na Levu smer IV+/III, II, 300 m zbog lakšeg pristupa i mogućnosti izlaska iz stijene u slučaju kiše ili nastavka na smjer SVZ greben IV/III, 250 m. Buđenje u 4:30, doručak u 5 sati. Neki su se dizali već u 4 sata i zakopčavali ruksake (Tin i Jernej). Za doručak: kajgana, kruh, tost sa šunkom i sirom, a bilo je i hrenovki te kave.
U 5:30 krenuli smo. Pristup nije bio pretjerano zahtjevan i trebalo nam je oko sat vremena, ali držali smo dobar tempo i prestigli navez koji je krenuo prije nas na pristup istom smjeru. Prve četiri dužine ocjene II i III solirali smo i našli se visoko na uskoj, kršljivoj polici bez klinova na vidiku. Iznad nas bio je očiti detalj težine IV+ koji bi bilo teško i opasno solirati sa svom opremom na leđima.
Rok je predložio da se navežemo, no nismo bili sigurni jesmo li na pravome mjestu. Pokušali smo ići natrag, no silazak je u tom trenutku bio preopasan i nemoguć, a ja sam, provlačeći se kroz niski prolaz, očešao kacigom strop stijene i srušio si kamenje na leđa, koje mi je neko vrijeme i ostalo u majici. Srećom, jedan pogled unatrag prema polici na kojoj smo prije stajali ukazao nam je na spasonosni klin iznad stropa.
Izradio sam sidrište od trakice i klina, a Roka je dopalo da ide prvi. Tijekom pripremanja opreme i manevriranja na uskoj polici ispao mi je mjehur s otprilike litrom vode, koji sam kasnije na odstupu pronašao rasparan u podnožju smjera.
Prva polovica smjera bila je gubljenje po kršu u beznadnoj potrazi za klinovima, a najbolja su sidrišta bila stabla. Tek je zajeda težine IV+ donijela konkretnije plezanje. Rok je povremeno zabio poneki klin za sidrište, a ja sam uglavnom koristio stabla i postavljao frendove (nisam ponio kladivo iz koče radi lakše ocjene smjera, a za klasik bi ga uvijek trebalo ponijeti).
Dovršili smo Levu smer s dovoljno vremena da nastavimo u najstariji smjer ispenjan u stijeni Ojstrice, još 1907., SVZ greben IV/III, 250 m. Prvi dio bio je hodanje po položenoj ploči, a zatim je Rok morao proći, po meni, najteže mjesto dana, nakošenu offwidth pukotinu u kojoj su na četiri metra razmaka bila čak četiri klina zbog očitog detalja. Rok je to fenomenalno prošao, dok ja kao drugi nisam mogao pa sam išao prečkati ulijevo i nabasao na klin koji je propustio, što je ukazivalo na to da postoji lakša (ispravna?) varijanta. Kako sam se dignuo iznad kompleta koji je postavio, morao sam otpenjati natrag po njega, što sam i uspio.
Dok sam bio na vrhu smjera i postavljao posljednje sidrište oko stijene, preko puta je helikopter izvodio akciju spašavanja palog penjača na Planjavi. Nas dvojica, zadovoljni time što smo neočekivano ispenjali čak 550 metara, mogli smo započeti spust po dobro osiguranoj stazi te se u podnožju naći s drugima.
Ostatak puta kiša nas je ubrzala te smo zadnjih pola sata trčkarali trailom i stigli do koče pet minuta prije tuče. Neki nisu bili te sreće pa ih je putem dobro izgranatiralo.
Dočekala nas je prava gozba: rebarca, bečki i pomfrit s kečapom, a poslije je uslijedila analiza svih uspona i svatko je mogao izraziti svoje dojmove. Uglavnom se spominjala „loša skala“, odnosno kvaliteta stijene, ali to je ionako tipično za slovenske Alpe i moraš prihvatiti ako misliš tudi plezati.
Navečer je predavanje održao gost iznenađenja, mladi penjač Matic Primožić (19 g.), o svom usponu na Himalaji, a sljedećeg je dana u navezu s Jernejem, također mladim i jakim penjačem, izveo prvo ponavljanje Zumbina smjera ocjene VIII.
Iduće jutro bilo je malo komotnije: buđenje u 6 sati pa doručak. Neki su penjali pospitane dužince u Krofički, a mi smo išli za Ute. Neočekivano dug pristup, preko dva sata i 700 visinskih metara, a zeznuli smo ga kao i mnogi. Trebalo je ići stazom ispod stijene pa prečiti kroz travu, a mi smo prije krenuli po siparu i napravili grešku.
Penjali smo po mokrom travnatom kršu da bismo pokušali doći podno smjera. U jednom sam si trenu odronio raspadnutu kamenčugu na nogu, ali ostala je na mjestu. Nismo mogli dalje, a ni natrag pa smo se morali spustiti pomoću užeta na ruke.
Rok je provukao jednu nit oko korijenja klekovine te smo se obojica spustili pa izvukli uže, a zatim je uslijedio pravi 50-metarski absajl na dvostrukom užetu oko grane koja je virila iz zemlje. Naišli su i drugi pa smo za njima nastavili pravim putem do smjera.
Roka je opet dopao red da ide prvi, a ja sam složio sidrište trakicama oko dva roga. Prva dužina bila je dobra za zagrijavanje, ali uglavnom sam stajao s pedulama na mokroj zemlji. Kod sidrišta dočekao me Rok s veselim vijestima: „Ide V+ mokri detalj.“
Izgledalo je izazovno, odličan rog odmah s poda, oko kojeg sam postavio trakicu, i usredotočio sam se na idući klin. Par sam se puta namještao i vraćao na mjesto za odmor pa ga prošao pomoću desne noge u raskoraku. Bio je super detalj i napokon nešto konkretno za popeti.
Zatim sam po osjećaju išao dalje, kako je skica pokazivala. Nastalo je preveliko trenje pa sam napravio sidrište oko drveta i dodao jednog frenda pod ljusku. Rok je u nastavku naišao na trakicu oko pješčanog sata, tako da smo bili na dobrom putu. Poslije još malo scramblinga i traganja do vrha smjera i izlaza na greben.
Po završetku smjera Salamander Rok je izjavio: „Bio sam ovdje triput: prvić, zadnjić i nikad više.“ Tin je isto izašao na vrh i složio sidrište da dovede drugu dvojicu, a mi smo se uputili uskim grebenom kroz klekovinu do mjesta za absajl. Na momente je bilo prilično neugodno i išao sam četveronoške.
Rok je našao sidrište za absajl, posloženo od četiri klina, uz masu zamki, i izgledalo je bomber. Složili smo absajl, a ja sam napravio grešku jer nisam premotao svoju stranu užeta i bacio ga pa je nastala osmica, tako da smo morali povući kraj natrag i ponoviti. Ekipa iza nas iskoristila je naše uže za absajl te smo svi skupa krenuli u mukotrpan spust po strmoj, mokroj, travnatoj livadi. Svatko je barem jednom završio na guzici.
Piknik je bio zakazan u 15 sati, malo smo kasnili. Ekipa uz roštilj već je bila evidentno sita, no ipak nas je dočekalo brdo mesine (ćevapi, kobasice, piletina) i masne lepinje te jedno piće gratis po izboru. Ispričao sam Zumbi ukratko kako nam je bilo te sam se bacio na prvu rundu klope (od tri ukupno).
Poslije smo ispraznili sobe i ukrcali teške ruksake u košaru da ih žičara spusti, a mi smo se pomalo uputili dolje. Putem su se još prepričavali dojmovi s kampa te smo začas bili kod hrpetine ruksaka, naprtili ih na leđa i nastavili prema autima.
Svi smo se ugodno pozdravili, a Tin me pozvao da dođem na slaju s ekipom iz ZG-a pa smo se našli na benzinskoj postaji MOL-a u Kamniku. Dao sam četiri eura za neku slovensku lučku.
Glavni cilj ovoga kampa bio je da se penjači s prostora bivše Juge povežu i međusobno penju te je uspješno ostvaren. Bilo je to vrijedno iskustvo te se veselim idućem susretu, koji je planiran u jesen 2027. na Biokovu.
