Cogne: penjački izlet u ledni raj Aoste
Naš Bojan Novak je udružio snage s kolegom Dalmatincem Leom i u prvoj polovici veljače proveo nekoliko kvalitetnih penjačkih dana u Aosti, odnosno u dolinama oko gradića Cogne koje slove za jednu od najboljih lokacija za penjanje leda u ovom dijelu Europe. Kako im je bilo doznajte u nastavku.
Cogne je meka za ledno penjanje. Slapovi svih težina su na izvolite. Pristupi od 15′ pa na gore. Nakon otkazivanja samoga kampa, Leo i ja smo se dogovorili da ipak idemo. Smještaj sam našao u malom mjestašcu poviše Aoste, Senin, Saint-Christophe. Mali apartman, relativno novo uređen i ok opremljen. Bio sam u boljima, a i u lošijima. Do samih dolina oko Cogne, imali smo oko 45′ do sat vremena vožnje. Sve smo penjali dužina/dužina s tim da smo ciljali da mene dopadne najteža u ledu. Od Nataše smo dobili vodič za Cogne u pdf-u, od Miljena jedan vodič na francuskom, a iz kluba sam posudio Alpine Ice.
Za prvi dan smo se odlučili za slap Valmiana, WI3+, 200 m u dolini Valnontey. Nakon malo gubljenja u šumi, našli smo slap i popeli ga. Iako je Leu izgledao dosta zastrašujuće, tako je izbušen da baš moraš tražiti gdje ćeš zabiti cepin, a da ne pogodiš već postojeću rupu. Isto vrijedi i za zavidanje vijaka. Najteža je početna dužina. Silazak smo odpješačili iako vodič kaže da treba apsajlati. Bilo je nekoliko naveza ispred nas, ali smo došli dovoljno kasno da nas ne ometaju.
Drugi dan, utorak, Odlučili smo se za Lillaz Gully, WI3+, M4, 200 m u dolini Valeille. Smjer je zanimljiv, razgiban. Detaljna ledna dužina, koju sam ja penjao, pokazalo sa da nije problematična, a najteža je ipak bila predzadnja, ocjene M4, koju je vodio Leo. Svaka mu čast i na penjanju i na pronalaženju gdje će postaviti vijak. Sljedeća, izlazna dužina, također nije bila jednostavna jer je isto bio mix. Po meni bar M3, ako ne i jače. Silazak je stazom okolo, iako postoji mogućnost apsajla. Ispred nas je bilo nekoliko naveza, ali nas dvojica smo kao pravi dalmatinci došli iza podne pa su već bili odmakli od nas. Na silasku je počeo padati i snijeg, koji je bio predviđen i u srijedu.
Treći dan je bio dan odmora. Zaletili smo se do Courmayera na kafu, prošetali Aostom i skoro kupili puhovke na sniženje u Monturi. Ja sam ipak tražio rukavice, a Leo se odlučio da će to obaviti u subotu ujutro. Cijeli dan je u dolini padala kiša, a po planinama snijeg što je povećalo lavinsku opasnost.
Četvrti dan smo se odlučili za Chandelle Levure, WI4+, 250 m u dolini Valeille. Lavinska opasnost je bila trojka, istočne padine bile su izloženije lavinama radi sunca, a on se nalazi na zapadnoj padini doline. Vjerojatno je i zbog lavinske opasnosti bio samo jedan navez ispred nas. Za vrijeme penjanja, kroz Could Culoir su pale dvije konkretne lavine, a još koju smo vidjeli i čuli kroz ostale kuloare. Ulazna dužina je ponudila malo mix penjanja, onda dvije lakše dužine i onda prvi 4+. Veći dio vertikale mogao se popeti samo kačenjem cepina, ali problem je postavljanje vijaka jer je sve izbušeno. Slijedile su dvije, uglavnom snježne dužine i onda posljednja, detaljna dužina. Malo duži WI4+ od prethodnog, lijepo penjanje, ali sa još većim problemom nalaženja mjesta gdje postaviti vijak, a da već nema neke rupe u blizini. Prije same vertikale, postoji sidrište, koje sam odlučio preskočiti jer je jedva dvadesetak metara udaljeno od prethodnog. Sa njega se izgleda može pješice spustiti do doline. Pošto smo kasno ušli u slap, Leo je na posljednje sidrište došao sa mrakom. Slijedio je apsajl po mraku uz nevjerovatno petljanje užeta.
Peti dan, petak 13., na Leov rođendan, odlučili smo se za Cascata di Rovenaud, WI4, 150 m u dolini Valsavarenche. Ponovno kasni pristup, ali danas smo sami u slapu. Vjerojatno i zbog lavinske opasnosti, odnosno snijega na pristupu. Naš slap prema opisu iz Alpine ice-a nema objektivnih opasnosti i jedan je od klasika. Slap se sastoji od dvije konkretne dužine od skoro šezdeset metara i jedne snježne, međudužine. Može se nastaviti i dalje, ali penjački nije atraktivno. Spust je apsajlom ili, ako se ide do kraja, stazom. Leo je potegao prvu četvorku, a ja drugu. U ovom slapu je bio problem snijeg, kojeg je trebalo čistiti da di zabio cepin, postavio nogu ili zavidao vijak. Do vrha smo bili prekriveni snijegom, kojeg smo bacali na sebe, a ja sam odletio na laganom dijelu nakon vertikale jer su mi izletile i cepin i dereza na snijegu. Sva sreća da je druga bila zabijena u čisti led. Spustili smo se apsajlom i po mraku došli do auta. Sllijedila je rođendanska večera i zasluženi odmor. Čini mi se da je dolina Valsavarenche divljija i ima manje posjete iako su slapovi sa kratkim pristupom.
Subota je bila predviđena za povratak. Ja do Rijeke, a Leo dalje do Srime. Uz usputno stajanje na kafu, sendvič, a kasnije i na večeru u Mahniču, dobra teleća koljenica, Valentinovo smo uglavnom proveli zajedno u autu dok nismo stigli svojim kućama i životnim i penjačkim partnericama.
