Valle di Orco: od sramežljivog upoznavanja s granitom do suverenog jahanja pukotina
Valle di Orco je dolina na sjeveru Italije, blizu nacionalnog parka Gran Paradiso, u penjačkom svijetu poznata po granitnoj stijeni i po penjanju pukotina. “Orčanske” pukotine su toliko čuvene da postoji i vodič samo za pukotine: Orco – 100 Selected Crack Climbs. Stijene koje okružuju dolinu nisu visoke, uvrh glave su 150 do 200 metara. Smjerovi s pukotinama su većinom ostavljeni nezaspitani pa je moguće penjati trad sportiće (zabušeno samo sidrište) i duge neopremljene smjerove koji se daju dobro osigurati. Dolina je odličan odabir za prvi susret s granitom i pravo mjesto za vježbanje postavljanja frendova i čokova.
Od 3. do 9. lipnja nas je šest RAKovaca bilo u Orcu na mini penjačkom kampu.
Sastav je bio: Luka Fućak (presidente), Marko Buljan, Marin Veršić, Petra Vižintin, Toni Karuza i ja – Zdele. Bubiju i Fuletu je ovo bila i priprema za ekspediciju u Kirgistanu, a mi ostali smo išli malo vidjet kaki je taj Orco, šta se da stisnut u granitu i probat kako idu te čuvene pukotine.
Baza nam je bio Camp Villa u Ceresole Reale. Prvu večer smo postavili šatore, a kasnije smo se preselili u mali bungalov u kampu jer je ispalo da nam je tako jeftinije. U kampu nije bilo puno ljudi, samo još zagrepčani iz Matice koji su došli s istim namjerama ko i mi.
Prvi dan smo radi upoznavanja s terenom, i radi kiše najavljene za poslijepodne išli penjat sportiće u sektor Droide. To je sektor sa par zaspitanih i par trad sportića, koji su imali samo sidrište. Fule i Bubi su popeli neka dva 6a, 6a+ tradića, ostavili frendove u njima i pustili nama ostalima da se tu igramo dok oni isprobavaju tvrđe, jače stvari s purgerima. Bilo je malo čudno penjat samo na frendove + smjerovi su bili pukotina i zajeda, znači, netipični sportići. Prvo smo malo probavali na top, pa na ukopčane frendove, a na kraju smo najlakši od tih 6a i popeli uz postavljanje opreme. Zanimljiv prvi dan i dobra vježba za dalje.
Drugi dan – dugi smjer.
Na preporuku zagrepčana smo išli penjati Nautilus (6a, R1, 270 m) – jedan od Orčanskih klasika. Smjer ima 8 dužina, četvorke i petice osim detaljne koja je 6a. Od opreme ima zaspitana sidrišta, sve ostalo se postavlja. Oznaka R1 označava koliko je siguran za penjanje, R1 znači – maksimalno siguran, može se ful dobro osigurat. Svi smo išli u njega – Bubi i Fule su kao asevi išli prvi, iza njih ja i Toni kao stare kuke, a na začelju RAKovi mladunci Petra i Marin. Bubi i Fule su brzo prošišali smjer i poslije njega popeli još neki 5c R3, a mi ostali smo razvukli penjanje i istlačili se. Sad kad gledam unazad, objektivno moram reć da je smjer top, da ima krasnih dužina i atraktivnih detalja, ali realno taj dan nisam uživao u njemu. Bili smo spori, dosta smo se premišljali, u detalju sam se povukao za frend i općenito nije bilo pravog flowa. Dok smo ja i Toni došli do zadnjeg sidrišta, već je bio lagani sumrak i bila mi je puna kapa. Silaz je bio absajlom i išao je brzo, u 4 dužine smo se začas spustili po atraktivnim vertikalama. Marin i Petra su absajlali nakon detaljne dužine jer im se nije dalo do vrha, a u vodiču je pisalo da su zadnje dvije dužine lakše i da ih se može preskočiti.
Treći dan: Bubi i Fule su udružili snage sa Škalecom i popeli čuvenu Fessuru della Disperazione, a mi ostali smo se nakon tlake u Nautilusu odlučili na nešto opuštenije – Yoghi (5c, 450 m). Riječ je o super popularnom zaspitanom dužincu od 450 metra i 14 dužina. Čini se puno, ali dužine su većinom lake i spajaju se pa se smjer popne za par sati ako nije gužva. Imali smo sreće, iako je bila subota, nije bilo gužve, ispred nas je bio samo jedan navez Talijana i gore visoko u smjeru još par naveza. Poučeni prethodnim danom, pustili smo Petru i Marina da idu prvi, a ja i Toni, stare kuke, ćemo kao sporiji čuvat leđa čoporu. Smjer je bio simpatičan, ajmo reć pravi školski. Ćelave položene ploče isprekidane obraslim djelovima, pokoja vertikalica i pokoja pukotina. Donji dio smjera nije nešto zbog tih obraslih dijelova, ali zadnjih par dužina je lijepa, čista stijena, glatka i fotogenična. Pravi granitni slab. 5c detaljna pukotina je položena i lagana ali ful slatka. U smjeru smo kopčali samo spiteve iako smo nosili masu opreme. Nažalost, ni ovdje se nisam baš nauživao jer… silaz je opet bio abseil pa su u jednom trenutku preko nas krenula silaziti dva naveza koji su bili ispred i završili smjer. Stvorile su se gužve na sidrištu, i onda smo čekali neko vrijeme da ovi izabsajlaju dok je sunjara pržila, a vjetar hladio. Kad smo konačno popeli, abseil je bio tlačan jer je uže zapinjalo po zaraštenim, položenim slabovima i svako malo ga je trebalo otpetljavati. Kod auta smo opet bili u sumrak.
Četvrti dan, nedjelja – rest day. Fule i Bubi su se oporavljali od Fisure i skupljali snagu za za sutra, a mi ostali smo bili štufi od smjerova koji idu sporo, štufi od sunca, vjetra i znoja. Taj dan nam se pridružio i Niko Tudor, koji je bio na proputovanju do Genove. Ujutro smo išli na crag Dodo popet par tradića – neki 5c i dva 6a. Bili su to grubi, tvrdi smjerovi koje smo penjali na top jer su izgledali tvrdo i strašno i u jednom čak i Fule sjeo. Poslije sportića išli smo se svi skupa rasfriškat u potok. O potoku sam sanjao 3 dana, gledao ga znojan stijene, nikako doć do njega, uvijek bi završio sa smjerom prekasno. Sad smo konačno bili tu, hladne vode su prale naše grijehe .. Poslije smo skupljali drva okolo i pilili ih – trebalo je za roštilj, Škalec je slavio rođendan. Bilo je to lijepo, opušteno popodne u kampu. Natukli smo se mesa, predvečer su mladi zagrebčani napekli hrpu palačinki, mazala se nutela, maslac od kikirikija i marmelada, vino se točilo, grlo se močilo, noć se lagano spustila, život je bio breskvica.
Peti dan, ponedjeljak – Bubi i Fule se idu pofajtat u slavni Diedro Nanchez, a mi ostali smo odabrali Pesce d’Aprile (170, R1, 5c), popularni i često penjani klasik. Navezi opet isti: Toni i ja, stare kuke – jedan navez, drugi navez – mladunci, ovog put u troje: Marin, Petra i Niko. Na ulazu u smjer, ja i Toni se neugodno iznenađujemo: mladunci odlučuju da će penjat prvi, iako su u troje, a nas dva idemo od iza. Vidimo da nam se ne vjeruje, da se misli da smo spori, ali šutke prihvaćamo sudbinu. Ić ćemo ko drugi, iako mislimo da bi mi to vodili brže i bolje. Nema veze… u svakom slučaju: Prva dužina smjera je nekakva uvodna rampa, a nakon toga slijede 4 lijepe dužine. Konačno je cijeli smjer išao tečno. Mladunci su sigurno vodili, mi pratili bez oklijevanja, nije bilo zastoja, samo ćakulice na sidrištima, međusobna podrška i dovikivanje. Granit je bio odličan, svaka dužina je imala bar jedan lijepi detalj, sunce nas je milovalo, ispod nas, u dolini, selo Nuasca, kravice i žuborenje potoka. Top! Sad nakon par dana smo već bili opušteniji, nije se sumnjičavo mjerkao svaki frend, vjerovali smo opremi, a pomoglo je i to su ocjene petice. Al nije bila ni šetnja, detalji su bili taman dovoljno izazovni da se napalimo, a da nismo usrani. Silaz s vrha je nudio ili absajl u 3 dužine preko smjera Spigolo ili 20 minutno pješačenje. Odlučili smo se za absajl, riješili to brzo i lako i to je bilo to. Top dan.
Osobno sam bio zadovoljan sa tih pet dana penjanja i bio sam sklon tome da se šesti dan, utorak, samo pospremimo i krenemo za Rijeku jer je vožnja duga i bojao sam se da ćemo doć doma u 1 ujutro. Ipak, ispalo je da i taj zadnji dan idemo popet par sportića pod glavnu stijenu, Sargenta. Odabrali smo dva popularna tradića od 20 metara, Paperogu 5c i Incastromaniju 6a. Ta dva tradića su bila prekrasne, prekrasne pukotine, obe uvrštene u 100 selected cracks. U njima smo se dobro pofajtali i napostavljali opreme, grizlo se, stiskalo se i bilo je zakon. Marin je pao na frenda, Toni je pao na klimavi čok, sve je držalo. Poslije smo krenuli za Rijeku i došli doma oko 1 ujutro.
Zaključak: dolina Orco je odlična prilika za vježbanje penjanja granita i pukotina. Dobra je za početnike jer ima masu smjerova koji se daju lako osigurati, samo treba imati puno opreme. Ovi smjerovi koje smo mi penjali, Yoghi, Nautilus i Pesces di Aprile su baš smjerovi za narod i preporučio bi ih svakome.
Stijena je dobra, u ovih par dana šta smo penjali nismo niš rušili, niti je išta padalo po nama, iako se zna naići na neki kamen koji izgleda da bi se mogao odvojiti. Al općenito je stijena dobra i kompaktnija nego Slovenija, pa čak i Dolomiti. Ako bi tražio neku manu, rekao bi da nema osjećaja big walla, bar ne ovo što smo mi penjali.
Dolina je isto prekrasna. Potočić teče, slapova ima svako malo, kravice pasu, svi kućice su kamene, s kamenim krovovima. Dolinu okružuju bregovi s borovom šumom, a visoko gore se vide vrhovi od preko 3500 m. Ima tu materijala i za bicikliranje i za planinarenje i samo za šetanje.. Dućan je malo skuplji ali ništa strašno, cijene u birtiji i pizzeriji normalne. Nema one gužve kao u Dolomitima. Većinom smo viđali lokalce koji su išli svojim poslom, krave na ispaši i poneke strane turiste pod smjerovima. U smjerove smo ulazili oko 10 i pol, 11. U Yoghiju je bilo par naveza ali podnošljivo, U Nautilusu i PdA po jedan navez, daleko iza nas.
Za sve koji su uspjeli doć do kraja izvještaja, nagrada:
Prezidente o slavnoj Fessuri della Disperazione: Kao da jašeš konja s MMA borcem na desnoj nozi
Smjer čije ime budi radoznalost i strahopoštovanje u isto vrijeme. Ljeto 2025. Petra i ja se odlučujemo provesti godišnji odmor u Valle dell Orcu. Preko instagrama* sam saznao za dolinu i slinio po storyjima dok sam upijao energiju granitnih pukotina. Prebrijani smo krenuli istraživati u bespuću interneta smjerove koje bi penjali i prvi smjer koji me ošamario bio je Fessura della Disperazione. Nakon šta sam ju prvi put našao na Sergentu sa parkinga, svaki put kad bi došli tamo ja bi slinio ko malo dijete za maminom cicom. Napokon je došao i novi izlet i taj, treći dan penjanja u Orcu – napada se Fessura della Disperazione.
Tog jutra probudio sam se nabrijan jer sam znao da nas čeka dobra bitka. Umjesto da sam jeo sirovo meso za doručak ja sam ga morao čistiti kao i ostalo smeće koje je lisica ili neka beštija slična njoj rasula po kampu. To je bio tek početak sage s tom beštijom. **
Bubi i ja odlučili smo ugostiti našeg milog Škaleca u naveznu igru da kad zasmrdi iz gaća on intervenira. Pričao je o nekom ranijem odlasku iz doline pa smo ga morali nagraditi da ode s klasikom u džepu. Nakon doručka bacili smo oko na opremu i zaključili da imamo 3 frenda petice i 3 šestica. Međutim, nisam stavio svih 6 u torbu (razmišljao sam ako stavim svih 6 frendova na pojas, osim šta bi se mučio sa penjanjem, mučio bi se i da mi pojas ne klizne preko pedula). Na kraju smo imali 2 petice i 2 šestice i dobar trening za glavu… Smjer je ocjenjen 6a+/ b+, R3/4 . Te dvojne ocjene su napisane radi načina penjanja tih pukotina. Ako se penje nogama izvan pukotine, a rukama se slijedi pukotina onda je b+. Ako je jedna noga unutar pukotine i jašeš ju dok ne pređe u vertikalu je a+.***
U vrijeme kad se prvi put penjala Fessura nisu postojale petice i šestice pa je ocjenjeno s R4. Danas se da dobro osigurat.. ovisno koliko imaš opreme. ****
Dolazimo ispod smjera oko 11 kad ono neki momci razmotavaju užeta. Prva pomisao mi je bila: „Pa kako je to moguće? Ljudi tu ulaze u smjerove u podne??!??!“ ***** i odmah nakon te misli – flashback od dana prije kad smo vidjeli par naveza penjača kako si gnječe udove, plaču od muke dok vise ko pršuti na sidrištima i nemaju kamo pobjeć. Bogu hvala nisu razmotavali uže za taj smjer nego su se htjeli zagrijat u prvoj dužini pa su nam prepustili put.
Bubi je izrazio želju da bi vodio prvu dužinu tako da se on naoružao i potegao do sidrišta. Prva je bila super pa sam se kurčio sa nogama izvan pukotine ali kad je došla druga dužina brzo sam ih pospremio unutra. Ugl. Na prvom sidrištu još nisam znao bi li vodio drugu ili ne. Pitao sam Škaleca ako ima kakvih želja, kaže svejedno mu je. Sidrište je drobiona i nije mi se dalo dužit pa se odlučujem vodit detaljnu. Razmjenili smo frendove. Posložio sam sve velike na lijevu stranu kako bi desna noga bila rasterećena u pukotini (da se nebi još i ona zaglavila između stijene i frenda koji visi na pojasu). Nakon 4. giba primjetio sam da bi mi dobro došli i kompleti… pa su mi brzo okitili pojas i onda je krenula borba.
Poslušao sam savjet mudraca da odmah ispalim velike frendove, da mi čim prije bude lakše u smjeru. Nakon osmog metra shvatio sam da mi je jedina opcija za doći do sidrišta ta da vučem jedan frend cijelo vrijeme za sobom. Na početku sam hrabro prečkao sa nogama izvan pukotine ali nakon šta su nožišta nestala još sam hrabrije nogu zabio unutar nje. Ruke su mjestimice bile dobre ali je uglavnom bilo oblo. Nakon šta sam prošao dobar dio prečke pred kraj se pukotina dodatno proširila pa je i šestica bila mala. To je bio kratak dio za proći ali glava krenula radit svoje. Odlučio sam uglaviti frenda prije tog proširenja i doći do vertikale. Kada sam dogmizao do vertikale, ugledao sam sidrište na sedmom ili osmom metru iznad sebe. Tužno sam se okrenuo nazad po uglavljenog frenda jer osim njega, nisam imao ništa drugo za tu širinu. Izlaz u vertikalu je bio zapanjajuć. Nikad nisam vidio savršeniji prirodni rascjep. Pukotina je izgledala kao da ju je netko prepilio sa frezom, obje stranice savršeno ravne i glatke. Dokopavši se sidrišta napokon sam udahnuo bez grča.
Dužina je bila slična jahanju konja sa MMA borcem na desnoj nozi. Cool iskustvo koje nisam siguran da bi ponovio. Škalec je vodio zadnju dužinu koja je isto bila dvojno ocjenjena ovisno o tome kako se penje: na dilfera ili sa nogom učokiranom u pukotini. Dužina je bila težinom jako slična predhodnoj. Jednako je cuclala tijelo. Usudio sam se probati dilfera ali samo zato jer sam penjao ko 2. inače mi nebi palo na pamet. Dok je Škalec penjao 3. dužinu namirisao je čopor frendova koji su odmarali duboko u pukotini i odlučio se vratiti po njih nakon šta popnemo smjer.
Nakon mučne 3 dužine imali smo opciju abseilanja ili nakon Škaleca probat zadnju dužinu 7a pukotine Cannabisa. Škalec je to prošetao lakše nego šta ja prošećem Korzom. Dok smo ga gledali činilo mi se da su jamovi u pukotini bomba ali ubrzo sam shvatio koliko to zapravo visi i nije toliko dobro. Novi je cilj bio probat doći do zadnjeg frenda. Bilo je cool probat tu dužinu jer ne znam kad bi opet imao priliku. A sad znam i šta znači 7a pukotina. (Još ću puno puta morat prošetat Korzom da dođem na tu razinu.)
Bubi i ja smo abseilali na tlo dok je Škalec kovao plan kako se navući do 3. dužine Fessure i dokopat frendova. Sara mu je zavezala stick clip, tape i sponku i on je napravio štap za pecanje. Relativno brzo je upecao svoj rođendanski poklon i spustio se dole dok smo Bubi i ja dijelili dojmove smjera sa Sarom. Upecao je frenda peticu, a za ostale mu je štap bio prekratak tako da ih je ostavio Njemcima koji su ga vidjeli šta radi i sljedeći dan lovili ostatak. Nakon šta smo popeli smjer zadovoljni smo se vratili u kamp i proslavili uspon ko i svaki drugi (Nazdravili smo s gemištom jer smo tamo, a ne jer smo nešto popeli). Počeo sam opet pušit nakon tog smjera. Neznam dali je radi stresa ili veselja jer sam to popeo. ******
*Petra se ubacuje u fusnote: Za Orco smo saznali u Arcu (Arco-Orco-Sudbina!), kad smo našli i kupili vodič u nekoj knjižari. (To je ovaj vodič koji Zdele spominje na početku – 100 selected climbs). Ali dobro. Digitalno slovo(slika) ili slovo na papiru – non fa previše bitno.
A fusnote su Fuletu pouka da sam uređuje svoje tekstove. Hohohoho.
**A završetak, tj objašnjenje koje ne nadopunjuje previše ide sad jer Fule to više ne spominje: Skoro smo svaki dan morali nešto čistit iza tih neurednih noćnih životinja. (Ako već kradeš, onda barem ostaviš čistom za sobom… tako piše u bontonu.) I kad kažem “morali smo”, onda su to bili Karuza i Fule, koji su se jedini dizali u neke sulude nesate za koje još uvijek postoji dvojba postoje li… iliti prije sedam ujutro.
***Ovo se zove dramska ironija – jer Fule koji piše zna za tu vertikalu, ali Fule koji je penjao još nije znao.
****Ili se dobro osiguraš ili dobro istreniraš živce, malo zaplačeš i sjetiš se mame.
*****Ironija u ovim rečenicama… ju kužite?
******Fessura je ocjenjena 5c, 6a+, 6a!! Ponekad te francuske ocjene nemaju uopće smisla (meni). Reć da je Veli Jože (na Kamenjaku) 5c (ili 5b na Cigotovoj skali #neverforget) u mojoj glavi nema smisla. No comprende. Ali reć da je VI – to je to, to je ta ocjena i ima smisla. Comprende?
