RAKov uskrsni vikend: Od Pink Panthera do Y grape na Vrtači
Na uskrsni vikend lijepo je vrijeme izmamilo brojne RAKovce na penjališta i u brda. I dok je dio ekipe uživao u krcatoj Paklenici, neki su hvatali zadnje dobre zimske uvjete. Kako izgleda penja u ovim dijametralno suprotnim uvjetima doznajte iz nadahnutih izvještaja naših Zdeleta i Dinota. Prvi će vas provesti kroz emocionalne uspone i padove koje na turi doživljava svaki alpinist, a ne usudi se priznati, a drugi će vam dati hrpu informacija o donedavno najdužem smjeru u Paklenici.
Zdeslav Marinović: Emocionalni vrtuljak u Y grapi na Vrtači
U subotu 4. 4. smo Nives Soldičić i ja išli u Y grapu na Vrtači. Vožnju do Ljubelja smo obavili u petak navečer, prespavali u autu i u subotu malo iza 7 krenuli gore. Nakon sat i nešto hoda, došli smo do doma na Zelenici i izvršili uvid u stanje snežne odaje.
Begunjščica je bila u hladu i činilo se da su za nju super uvjeti, a Vrtača je izgledala kao da će bit na suncu i da neće bit neka sreća. Svejedno smo nastavili prema Vrtači, svako malo spominjući da je na Begunjšćici vjerovatno bolje.
Kad smo došli pod grapu, vidio sam da je lijeva strana Y zaflitana i bijela, a da desna strana ima mali skokić pri vrhu. Ja sam lobirao za lijevu stranu, ali Nives je bila odlučna – ajmo desno. Prehodali smo grapu do tog skokića bez većih teškoća, osim što je na mjestima snijeg bio gnjecav od sunca.
Sam skokić je bio kratka, položena zajeda od 6 -7 metara, s nešto leda. Nisam bio raspoložen za to, a i Nives je imala samo jedan cepin pa sam par puta obzirno predložio da se vratimo i prođemo lijevom stranom. Nives je bila odlučna: ajmo tu, ja želim baš tu! Složih se, ali uz upozorenje: OK, ajmo, al pazi, moraš s jednim cepinom jer ti ja ne dam svoj, strah me samo s jednim 😶
Nakon što smo se dogovorili, Nives je krenula i savladala zajedu, a onda i ja za njom. Skokić je bio top, vrhunac dana! Lijepo položen, sa ledom koji je super držao, a opet bio i malo plastelinast pa su bajle i dereze ulazile bez previše lupanja. Čisti gušt!
Realno, da nismo prošli preko njega, izlet bi bio samo dosadna hodačina. Malo nakon skokića smo izbili na vrh Vrtače, još u euforiji od to malo pikanja. Vrh je super jer je grebenast i špicast pa na sve strane pucaju pogledi – Bled, Slovenija, Austrija. Sjedili smo gore neko vrijeme, slikavali se, hranili ptice i uživali u trijumfu.
Dolje smo išli po lakšem, lijevom kraku grape, di je snijeg bio bolji jer je više u hladu. Ja sam oprezno otpenjavao u rikverc, na guzicu, a Nives je išla na naprijed i likovala zbog svoje nadmoći.
Nakon spusta još smo malo kružili po kotlini ispod grape, virili prijeko nekih prijevoja u kuloare prema Austriji, a na kraju smo se popeli i na Palec, mali vrh koji je bio usput.
Uspon na Palec sam prihvatio na silu jer mi se nije dalo. Sunjara je pržila, snijeg je bio gnjecav, a ja sam razmišljao samo o ručku u domu. Bilo je dno. Ali ajde, reko sam – ajmo na taj Palec i to nek onda bude zadnje. Palec pa ručak. Tako je i bilo..
Otklipsali smo pomalo do doma, naručio sam radler i bograč (neki njihov gulaš) i raspoloženje se počelo popravljati. Do trenutka kad je Nives skužila da je zaboravila mobitel i da joj je vjerojatno ostao na Palecu. To je bilo drugo dno. Tu smo baš potonuli, ono, šta opet gore, ko će ga sad nać… Pojeli smo ričet i bograč da se dobijemo i u lošem raspoloženju krenuli prema Palecu.
Ričet i bograč su ipak dali neku novu energiju, brzo smo se kretali, takoreć pretrčali put do Paleca, cijelo vrijeme u strahu da nećemo nać mobitel tamo, da je ispao negdje bezveze. Na kraju smo ga našli malo prije vrha i to je onda bio drugi trijumf i još veći vrhunac! Nismo mogli vjerovat kako je to dobro i lako prošlo, nismo mogli vjerovat da smo tako jaki da nakon cijele ture još trčimo po tim brdima i spašavamo mobitele!
Nazad smo se vraćali osokoljeni pobjedom i kvalitetom dana. Još smo malo stali u domu, popili piće s domarom i rijetkim gostima pa se po noći spustili do auta. U zadnjim metrima sam osjetio malu bol u koljenu, signal da nisam više mladić, al tad više nije bilo važno…
Zaključak: do sad nisam osvjestio da je dom na Zelenici dobra baza za zimsko planinarenje i alpinizam. Ima masu opcija za turno skijanje, hodanje, tu su lakše grape, a i neki alpinistički smjerovi, sve u blizini, praktično. Ima materijala i za počenike i za ambicioznije. Bilo bi fora jednom klupski otići gore i istražiti šta se sve nudi.
Dino Kraljević: Fora penjada u sunčanom Pink Pantheru
Već neko vrijeme smo Aleks i ja komentirali kako želimo u Pink Panthera, ali 04.04.2026. napokon je došao taj dan, i to jedan od zadnjih dovoljno hladnih dana kada je to još moguće.
Htjeli smo nešto penjati i dan prije, pa smo se, unatoč najavljenoj jakoj buri, uputili prema Starigradu. Sam dolazak dolje taj dan bio je avantura za sebe. Išli smo obilaznim putevima preko Karina i Posedarja jer su i Sveti Rok i kratica kod Obrovca bili zatvoreni.
U četvrtak navečer, prema zvuku izvana i prema prognozi, bili smo gotovo sigurni da od penjanja u petak nema ništa. Neki hrabriji, ili oni koji dobro znaju smjerove u zavjetrini, ipak su penjali jer je bilo nešto “zvončara” po kanjonu.
Mi smo odlučili malo planinariti i tražiti ulaze u smjerove, pa smo naravno prvo našli ulaz u Pink Panther, onaj prepoznatljivi žlijeb. Prvi spit je visoko, na nekih 6 do 7 metara, ali na otprilike 3 metra od poda je dobar klin, a prije spita u žlijebu je i jedna trakica, pa je ok. Lijevo od ulaza je ulaz u “U sjeni starog klina”, što bi nekoga moglo zavesti, no jasno je da to nije ulaz jer nema spitova na vidiku kao u Pink Pantheru.
Još smo se malo divili lijepim linijama smjerova na penjalištu Kozarica, pa smo nastavili tražiti ulaze u još neke smjerove koje se nadamo ispenjati.
U petak svako malo provjeravamo Windy i prema kraju dana bilo je sve jasnije da će subota biti dobra za penjanje. Ustajemo prije 6, i već oko 8 smo pod smjerom, gdje vidimo Slovenski navez koji su još veći ranoranioci od nas. Nismo još ni krenuli kad je nazvao Igor Markanjević “Cigo” i rekao da on i Eva također idu u Pink Panthera, što nam je dodatno podiglo raspoloženje.
Prve dvije do tri dužine bilo je malo vjetrovito i hladno, ali sa svakom sljedećom dužinom bilo je sve toplije. Već nakon treće dužine čujemo poznati glas odozdo; Cigo se pita kako to da već nismo na pola smjera, a mi smišljamo izgovore da su nas Slovenci ispred usporavali. Ispod njih su još dva naveza Slovenaca, tako da je nastao fini vlakić od pet navezâ.
Smjer je lijep i zabavan, ima više stilova penjanja, dobro je pospitan za pakleničke standarde i orijentacijski je uglavnom nezahtjevan. Treba pripaziti možda jedino u predzadnjoj dužini, gdje se ide ravno, a nakon stabla oštro desno i gore do sidrišta po radiatorima. U 7. dužini, nakon pukotine, slijedi ploča koja ima samo jedan spit, pa ako se taj spit propusti, može se zalutati, treba obratiti pažnju. Što se težine tiče, po nama su 2., 3. i 7. dužina najzahtjevnije. Izlazimo na vrh malo prije 15 h i pripremamo se za silaz koji je, kao što su nam svi koji su ga prošli rekli, malo tlaka 😀
Koristili smo GPX trag s https://www.bergsteigen.com/touren/klettern/pink-panther-debeli-kuk/ i Cigovu dobru intuiciju. Poanta je ne otići prerano desno, nego praktički ravno pratiti čovuklje po glonđama (koji u jednom trenutku nestanu :D), obići Maniti kuk, ugledati Babin zub i sipar po kojem se spušta, i onda se spojiti na stazu do Manite peći.
Sve u svemu, smjer je definitivno za preporučiti, baš fora penjada koja nas je ostavila s osmijehom na licu. Već jedva čekamo probati još neke smjerove na Debelom kuku, linija ima za poželjeti i definitivno se vraćamo čim uhvatimo iduću priliku.
