Završio je još jedan ZERO
U nedjelju je završio Zero 2017. Ovo je 9. put da se natjecanje održava pod imenom Zero memorijal u čast našeg člana Zehriada Vikića, koji nas je prerano napustio. Već isprobani koncept, 6-metarske kocke (umjetne stijene) u centru grada, ali ove godine s jednom ključnom razlikom – tražili smo, ne najjačeg bolderaša, nego najvještiji alpinistički navez.
Večernjem natjecanju je prethodilo cijelodnevno penjanje građana Rijeke i njihovih gostiju. To su ponajviše bila djeca i znatiželjni roditelji koji su imali jedinstvenu priliku okušati se u sportu koji neki zovu ekstremnim. Uvijek nam je veliko zadovoljstvo približiti naš sport javnosti, a rad s najmlađima ispunjava koliko i najviši vrhovi Alpa.
Kako ne bi ostali dužni i malim natjecateljima koji su svih ovih godina redovito pohodili naše natjecanje, večer smo otvorili s revijalnim natjecanjem za djecu. Naviknuti na penjanje u zatvorenim umjetnim boulderima, ispunjenim oblacima magnezija, uvelike se raduju penjanju na otvorenom. Natjecali su se svi u jednoj dobnoj kategoriji, penjali su 8 smjerova. Nakon uzbudljivog finala kod cura usljedilo je i proglašenje. Ove godine su najbolji bili Matko i Lara.
Nakon djece, nastupaju velika djeca. Prijašnjih godina smo navečer pod reflektorima gledali najbolje hrvatske boulderaše. Ove godine smo to odlučili promjeniti. Odlučili smo se organizirati po prvi puta alpinističke igre. Mnogi su nas pitali što će to bit, što ćemo raditi. Hoće li biti tehničko penjanje, samospašavanje, hoće li nam trebati bajle i dereze, koju uopće opremu da ponesemo. Sve je bilo obavijeno tajnom. Glavni krivac za poligon Marko se smješkao i smišljao. Cijeli dan je slagao poligon i onda smo na kraju imali što za vidjeti.
– Sljedi penjačka terminologija – 12 naveza se prijavilo za natjecanje. Oprema standardna za duge sportske smjerove. Prije samog poligona navez je trebao zavezati bulina koristeći po jednu ruku svakog člana. Ulasku u stijenu je prethodilo držanje ruku u ledenoj vodi (jer je stijena ponekad hladna pa ruke trnu). Na stijeni od 6 metara trebalo je popesti 2 dužine, izraditi sidrišta, absajlati, a na dnu absajla izvesti king swing do sidrišta broj 3. Poligon je incijalno imao 5 sidrišta, u te druge dvije dužine se trebalo pomoći i stremenima i za kraj povući „prasicu“ na vrh stijene. Kako je to trajalo predugo morali smo skratit radi teatralanosti. Jedini koji su prošli cjeli poligon i to maestralno su bili navez Dimai Dibona. Popeti smjer je najbolji izgovor za pivu, koju je navez trebao eksat i zatim odgovoriti na jedno pitanje iz povijesti kluba. Time je poligon završavao. Vremena su se zapisivala, penali za povlačenje na komplete dodavali, bonusi za točne odgovre pripisivali, umjetnički dojam se cijenio, ali ne i vrednovao. Iskusne baje su penjale wireless, lukavi su varali, a novopečeni pripravnici su ponavljali naučeno.
Igre su bile pun pogodak. Gledatelji su bili uvelike zainteresirani za demonstrirane tehnike. Nakon mnogo godina na Zeru je nastupilo više od 3 natjecatelja iz RAKa. Prilagodili smo natjecanje našoj primarnoj djelatnosti. Odlučili smo raditi natjecanje za sebe i nama slične i odlično se proveli. Pod stijenom se radio roštilj, u frižideru se držala cuga. Djeca članova su skakala po stijeni, a kasnije i spavala na strunjačama. Voljeli bi jedino da je osim jednog ne-RAK naveza došao još netko, ali sve je prošlo onako kako treba, da na kraju možemo, kao i nakon vikenda u brdima reći: „ Ponovilo se!“.
Sve ovo naravno ne bi bilo moguće bez pomoći i drugih. Veliko hvala RI-ING NET, FactorRI bar, Tiskara Sušak i HGSS Stanici Rijeka.
Zero dan nakon
Završio je još jedan Zero. Nekome prvi, nekome deveti. Umorni smo od ova 3 dana. Od rada na skeli, dizanja šatora, nošenja blažujki i strunjača, čišćenja, pečenja roštilja, postavljanja smjerova, osiguravanja djece. Svake godine se onda i samo od sebe postavi pitanje – Što nam sve to treba? Odgovor još nisam našao. Natjecanje nosi ima po čovjeku kojeg nisam imao prilike upoznati, oni koju su ga znali kažu da je bio poseban i da je puno vrijedio. Većina ljudi koja je pomogla ovaj vikend ga također nisu znali. Možda promidžba kluba, da svi u gradu vide da postoji alpinizam da se neki ljudi time bave i da to nije nikakv opskurni sport (za neke je i način života). Možda da se svi naši članovi okupe zajedno oko jednog cilja i da kao jedno radimo na tome da to uspije. Možda samo zato da bi mogli dignuti šator na Korzu, popit pivu i pojesti tri ćevapa. Odgovora pravog nema. Možda je radi svega navedenog pomalo. Nažalost kroz godine se ponavlja priča da nekako uvijek isti ljudi rade na organizaciji. Jasno mi je da ne može svatko doprinjeti jednako, ali za klub koji broji preko 100 članova, nije u redu da svake godine treba moljakati ljude da dođu dati ruku. Na kraju im se još osjećaš dužan i zahavalan što su došli, a u biti klub je jednako njihov koliko i tvoj. No to je neka druga priča koja će se opet ponoviti već i kod sljedeće škole. Čekaju nas velike promjene, promjena prostora je prva na listi, a tu će trebat jako potegnut i ubiti se od posla. Valjda ćemo svi pronaći dovoljno motiva za to.
Za slike zaduženi Instruktor i Tečajka