Vježba na Kamenjaku
3. vježba je odvela školu na suncem okupan Kamenjak. Vjetra nije bilo, tak osu bili idealni uvjeti da polaznici tečja krenu penjat smjerove od više dužina. Kako je to izgledalo, do u detalja, piše Jelena.
Dakle, treća, dvodnevna vježba na Kamenjaku. Sastali smo se ispred Putnika u 8.00h. Zvone i Dražen javljaju da će malo kasniti pa imamo vremena popiti kavu i baciti jutarnju ćakulu. Više manje svi smo tu, nedostaje njih četvero koji su valjda javili voditeljima da neće doći i krećemo put Kamenjaka. Slijedi petnaestak minuta hoda uzbrdo što je mogla biti lijepa šetnjica do stijena, no budući da su voditelji i asistenti nabili tempo, umrli smo do gore. Došavši na cilj svi smo se počeli koprcati k’o ribe na suhom, skidamo višak odjeće i jedva dolazimo do daha. No nema odmaranja, Alen zove asistente na raport, a mi, tečajci, krećemo sa zagrijavanjem. Svi smo gipki kao nosorozi, ali kako minute prolaze, stenjanje i uzdasi se normaliziraju i postajemo pravi baletani spremni za akciju.
Alen i Luka dijele nas u grupe i kreću radionice: abseil, sidrišta, prevezivanje, frendovi, čokovi, klinovi. Super su njih dvojica, sve je u detalje izorganizirano, nema puno filozofije – svatko zna šta treba raditi i to je to. Međusobno ne pričaju mnogo, a sve se razumiju. Nema svađe, nesporazuma, samo neki međusobni pogledi, kimanja glavom i njima sve jasno. Mislim da je tajna u bilježnici koju Alen fura svuda sa sobom. Tko zna šta sve tamo piše.
Dražen, Maja, Lovro i ja družimo se s Rinom i Petrom koji nam objašnjavaju tehniku abseila. Mi petljamo s užetom, prusikom, spravicom i pravimo se da sve kužimo i sve kul, a zapravo smo spori ko puževi i realno, nemamo pojma šta radimo osim da silujemo to jadno stablo. Divim se njihovoj strpljivosti i suzdržavanju od sprdanja na naš račun. Vjerojatno to rade kasnije s ostalim asistentima.
Sljedeći zadatak, penjanje dugih smjerova. To podrazumijeva penjanje kao prvi, ukapčanje kompleta, izrada sidrišta, abseil. Sve sami, ali pod budnim okom asistenata. Možda vam se to čini kao normalna stvar, ali nama nije bilo svejedno. Pogotovo kad čuješ ono „Sve sami“. U navezu sam s Lovrom. Lovro je pravi kuler, penje bez beda, svejedno mu da li penje kao prvi ili drugi. Meni nema druge, nego slijediti čovjeka bez prigovora. Na vrhu nas čeka vesela Martina. Svi ćete znati tko je ona kad vam kažem da je to ona zgodna cura (a koja penjačica nije zgodna?!) koja UVIJEK ima sređenu kosu, ko Rachel iz Prijatelja, a nije da se nešto posebno trudi, jednostavno je rođena s tim. 😉 Pomaže oko abseila, svakog tečajca fotka, nudi suhe marelice, cigarete, štogod ti treba, ona ima SVE. Lovro abseila prvi, ja druga, a u podnožju stijene čeka nas ugodno iznenađenje: naše tenisice, uredno složene s čarapama. Alen naravno, tko drugi. Čovjek iz sjene. Taj na sve misli, ne vidiš ga cijeli dan, ali kad negdje zapne odmah se stvori sa svojom bilježnicom i savjetima tipa, namaži se kremom za sunčanje, pojedi nešto, di ti je kaciga, odmori, penji itd.
Između penjanja susrećem razne asistente koje sam upoznala na prošlogodišnjem proljetnom tečaju. Da, ja sam ponavljač. Točnije, prošle godine nisam završila tečaj zbog posla te ga završavam/ponavljam sada, a čini mi se da mi svaki asistent kojeg sretnem to daje do znanja. Baš divno. Susrećem zanimljivog i dragog Parisa: „Ooo Jelena, pa ti opet na škola!“ „Da, da, Paris, opet ja. Eto volim biti u školi.“, odgovaram s laganim neugodnjakom, ali me brzo prođe jer Lovru i mene čeka novi smjer, nova sidrišta i abseil.
Puni entuzijazma i adrenalina krećemo penjat drugi smjer. Ispred nas penju Dražen i Maja. Na sidrištu se srećem s Majom koja osigurana na vrzni, čekajući Dražena da se popne do vrha i usidri, diže nogu preko glave. Cura se rasteže, kaže to joj je od 10 godina plesa. Ozren, asistent koji pazi na nas i ja šutke se divimo njenoj gipkosti i ležernosti. Na vrhu čekam Lovru i slušam Anine i Novakove anegdote s penjanja po ledu, naučili smo da se led lomi i pogađa te u glavu tj. kacigu.
Slijedi prevezivanje u smjeru Kruška sa strpljivim Draženom koji je stoički podnosio hladnoću u hladu i nije njurgao na moje nedoumice da li da penjem ili da idem jesti, ili sam možda preumorna, šta on misli o svemu tome itd.
Kako se bliži kraj dana tako i naša vježba završava. Kupimo prnje, selimo u improvizirani kamp, podižemo šatore, ložimo vatru, roštiljamo. Ovaj put svi smo bili pametniji po pitanju cuge te nije bilo incidenata. Reklo bi se, mirna večer. Usput smo naučili da karimat noću guzu grije i da je mrkva odličan prilog mesu s roštilja. Tikvica je i dalje kraljica povrća, ali mrkva joj je za petama.
U nedjelju sastanak s asistentima na parkingu i još jedno ugodno iznenađenje, doček s kavom by Bojan i Petra. Ajme divote! Danas ponavljanje, ponavljanje, ponavljanje. U navezu sam s Teom, dečko penje k’o lud, a pored svega ima odličan stajling, karirana košuljica, zavrnuti rukavi, tri kvarti hlače i smeđe gojzerice. Pravi old school penjač iz Austrije! Opet sam dobila dobrog penjača, i nema zabušavanja. Na drugom sidrištu čeka nas Petra, sa smješkom. Daje savjete, objašnjava međuosiguranje s trakicom, bodri. Idem dalje, na vrhu me čeka Liker i naš veseli voditelj Luka koji nas zabavlja raznim pričama. Liker primjećuje kako sam ja ponovo u školi. Da, da…same old, same old. Teo prvi radi abseil, ja nakon njega. Spuštamo se i opet nas dočekaju tenisice. Hvala Alene.
Još se tu dosta penjalo. Svaki smjer nosi svoje asistente i anegdote te uvijek naučiš nešto novo kao na primjer što znači „lignjarenje“, penjeti s petom. Stvaraju se nova prijateljstva, dijeliš svoje strahove s osobom u navezu, on te bodri i skupa idete u nove pobjede. Ali neću vam baš sve ispričati. Dođite. Upišite se u školu i sami otkrijte sve čari alpinizma.
