Riječki Alpinistički Klub

Još jedan vikend i još jedan susret naše raspenjane škole. Smjer – sada već i nama poznato penjalište u parku prirode Vela draga. Neki (koji su čuli jutarnji alarm) su jutro dočekali na vjerojatno mnogo ugodniji način od onih drugih (koji su ga uspjeli prespavati i koji su probuđeni brigom supenjača). Dakle, nakon jutarnje strke i zbrke (Majo, junakinjo, još jednom hvala ;)), tunela u kojem sve vrvi onim izvanzemaljskim beštijama prolaska kroz dvorište jednog poskoka (sva sreća, čini se da nije ranoranioc), svi smo se uspješno sastali kod Gorgone. Tamo nas je le šef Elvis podijelio u manje grupice i poslao na zabijanje klinova, druženje s čokovima i frendovima, penjanje sportića i osvajanje tornja. Nakon ručka smo se svi uputili na prusiciranje i umjetno penjanje, a neki su još čekali priliku za odlazak na toranj. Sve u svemu, vrlo ispunjen dan koji je završio podizanjem logora i raspoređivanjem u šatore ili pak biranjem spavanja pod vedrim nebom. Uskoro je pucketala i vatra, hrane je opet bilo za izvoz, jela se čokolada. Vile su nas gledale iz prikrajka, a zvijezde se smiješile. Katja, glazbenica našeg društvanca, nas je iznenadila novim instrumentom , a ovaj puta se i le šef okušao u muziciranju (i svidjelo mu se).

Noć je prošla poprilično mirno, što jer su se neki od nas počeli navikavati na spavanje u šatorima, što zbog toplijeg vremena nego na Kamenjaku. Nismo čuli divlje krave, međede niti smo ujutro našli tragove T-rexa. Tako smo hrabro krenuli u nove pobjede. Neki su pobijedili strah od visine, neki bili zavezani za stablo, a neki nastavili s prusiciranjem, stremenarenjem i učenjem tehnike Bernarda. Sve u svemu, nadam se da nitko od nas neće tako brzo morati iskoristiti jednu od ovih tehnika (iako pojedincima prusiciranje ide tako dobro da su se okušali i naglavačke J). I na kraju, još smo se malo pozabavili balansiranjem na traci, naravno, s kacigama na glavi, a onda krenuli put Rijeke.

Do sljedećeg vikenda, Le Pospanko 😉

[Show slideshow]