Riječki Alpinistički Klub

Vruća srpanjska subota popodne, dan kao stvoren za bijeg u Alpe i nekima prvi dugi smjer nakon škole. Gospoda iskusni penjači sa sobom vode i dvije male tečajke u planine. Martina i ja podjednako uzbuđene i us..hićene.

Smjer: Nova Centralna smer IV+, 700 m
Navezi: Martina Brnić – Luka Štrljić, Andrej Mady – Bojan Liker, Rino Zrilić–Teo Malovoz, Bojan Rafaj– Ana Burić

Kretanje po standardnoj proceduri, sastajanje kod Decathlona, završno opremanje tekućinom u Lidlu (čitaj: pive da ne ponestane) i lagana vožnja Slovenijom do mjesta Zgornje Jezersko, cca 2,3-3 sata. Tamo stajemo popit putnu pivu i oduševljeni cijenom iste (gotovo isto kao u klupskom frižideru) neki dolaze na ideju da ko gospoda tu potražimo i ležišće. Većina ipak zagovara „samo tvrdo“ opciju i spavanje u šatorima. U sumrak dolazimo do parkinga, malo prije tovarne žičare i odlučujemo ne komplicirat , kako ćemo se svejedno ustat jako rano, te šatore dižemo između auta. Nakon večere iz tupperwarea u ispijanju pive nas prekida nenajavljena kiša. Bježimo u šatore. Pive nepopijene. Tuga, jad i čemer.
Vođa ekspedicije nalaže dizanje u 4 kako bi izbjegli sutra najavljenu kišu u popodnevnim satima.
Nakon kratkog doručka i spremanja stvari krećemo ka smjeru. Sve je još mokro od kiše al nad Babom se nebo vedri. Pod vodstvom iskusnog Bojana pratim planinarsku stazu za Kranjsku koču do pred sam kraj suhog korita, priječimo preko, te kroz gustu klekovinu izbijamo malo ispod ulaza u smjer. Uskoro stižemo do poznatog žutog kruga. Pristup cca sat vremena.
Bojan i ja krećemo kao prvi navez.. Za nama idu Liker i Mady, Rino i Teo, te Martina i Luka. Prvu dužinu (II) penjemo paralelno i nakon toga kreće penjanje zaprave. Sljedeće dvije dužine su na velikoj, blago polegnutoj ploči. Prvi put sam se susrela s takvim pločama i iako na prvu i ne izgledaju baš obečavajuće, brzo im počneš vjerovat…kao i svojim pedulama. Za navođenje smo koristili skicu od Željezničara, koja je kako i priliči zagrebačkoj školi, izrazito detaljno i točno opisana*. Bojanu baš i nije trebala al ja sam pokušavala nešto kao pratiti. Uz svo to moje „praćenje“ skice svejedno sam se po prvi put susrela i s osjećajem traganja za smjerom u stijeni, al uz instrukcije sa sidrišta sve ide lakše.
Smjer je ok zaspitan, čokove i frendove nismo koristili, eventualno par međuosiguranja oko stabla, cca 9 kompleta potrebno, po mogućnosti nekoliko dugih jer na mjestima dolazi do jakog trenja uslijed krivudanja smjera. Nekoliko dužina smo spajali i penjali paralelno.
Općenito cijeli smjer mi je ostao u sjećanju po različitim etapama dugih lijepih ploča, kobnoj grešci koju ne bih navodila javno, spašavanju sunčanih naočala, odmoru na polici s jebenim pogledom. I naravno rečenici bezbroj puta izgovorenoj u tih 6-7 sati penjenja: PAZI KAAAAMEN! Mady i moja malenkost smo se pobrinuli da donji navezi budu redovito i temeljito granatirani. *Ranije hvaljena skica smjera nakon ovih odrona moža više i nije referentna.
Oko 13.00 smo na vrhu smjera gdje s Madijem i Likerom čekamo ostatak družine. Iako je zadnjih par metara zadnje dužine lopatanje po zemlji i klekovini osjećaj kad izađeš i smjera i okreneš se je vrhunski. Pogled puca na Skutu, Grintovec, te moćni Triglav na zapadu. Nakon upisivanja u upisnu knjigu i računanja koliko pivi još moramo popit i gdje jesti, užurbano i amaterski bez grupne fotke s vrha krećemo nazad. Odlučujemo ne ići preko hrbata već preko planinarskog doma (zbog pive). Vođa ekspedicije prepušta vodstvo mlađim članovima i stvari postaju zanimljive.
Nakon 15-20 minuta tumaranja i probijanja kroz gustu klekovinu izlazimo na planinarsku stazu. Kako smo na knap s vremenom ne penjemo se na vrh Velike Babe već odlučujemo direkt do doma po ferati nizbrdo, zašto ne. Sve bi bilo odlično da nam u susret nije dolazila (čitaj: gmizala) horda nadobudnih 60+godišnjaka susjeda Talijana. Ne znam da li sam spomenila, al izgleda da i Slovenci imaju svog Vahulu. Od najavljivane kiše ni k…sunce piči na najjače, a mi pičimo niz feratu, po siparu, gladni, žedni. Otprilike 2 sata. Zaboravili smo da smo se ikad uopće penjali.
Sva ta kalvarija instant pada u zaborav s prvim gutljajem pive s terase doma odakle puca pogled na čitav smjer. Veličanstveno! Oduševljeni pokušavamo prepoznati dužine koje smo netom popeli. Zadovoljni smo 
Silazak od doma do auta je cca sat vremena ugodne šetnjica po lijepoj stazici.
Na putu za Rijeku stajemo na zasluženu večeru negdje u Sloveniji. Nažalost ne sjećam se imena restorana kako bih ga mogla svakako NE preporučit…hrana ok, al usluga prestrašna.
U Rijeku stižemo oko 11.30, umorni i zadovoljni.
Sve u svemu predobro! Hvala ekipi što je povela nas male. Vrhunski je osjećaj penjati tako dugi smjer i to u Alpama, biti cijeli dan u stijeni, sa super ekipom i još k tome osjetiti snagu da možeš drobiti stijenu. Sorry Babo…
p.s. Luka je oduševljen novim naučenim hackom što život znači: piva ostane skoro hladna ako je umjesto u autu ostaviš ispod auta.