Velika avantura u Velikoj Babi
Želja za penjanje u Velikoj Babi već je par godina u eteru, al nikako da se materijalizira. Ovaj puta svi dogovori su pali brzo, za veliko čudo,te smo se skupili nas četvoro, Stanko, Nives, Vedran H. i ja s istim žarom i željom za penjanje Nove centralne smeri ( 600m) odnosno 700m, ocjene IV+.
Kretanje u subotu popodne u vrijeme turističke sezone zanči naoružavanje s hrpom strpljenja,čekanje pod jakim suncem u dugim kolonama , na Riječkoj zaobilaznici i onda opet pred Ljubljanu.Tako da smo do Jezerskog putovali više od 5h.Planirali smo raniji dolazak istraživanje u okolici i pripremu prilaza koji se naravno nije desio. Nakon kratkog spavanja kojih 4h, budimo se i doručkujemo u zoru i nadobudni krećemo po markaciji za V.Babu. Nakon skoro sat i pol dobrog planinarenja uzbdo, ignorirajući ne logičnost puta, ne slaganje s isprintanim slikama smjera i prilaza ipak zaključujemo da je to planinarski put za V. Babu i da sa njega ne možemo priječiti u suho korito i izbiti na tako željeni sipar.Vraćamo se nazad izgubivši dobrih dva i pol sata na neuspjeli prilaz. Totalna katastrofa, naravno za mene koja sam puno ulagala u rano jutarnju svježinu. U 8h ponovno smo kraj gorniškog centra Davo Karničar i sada zapravo počinjemo pravi prilaz smjeru.Izbijamo na parkiralište i pičimo samo ravno, lijevo prateći suhi potok, potom skroz ulazimo u korito i po njemu kojih sat i pol do pod smjer. Sad je sve sjelo na svoje mjesto, prilaz smo odradili ok,zatim se digli kroz klekovinu uz lijevu stranu korita (zadnji dio)pa priječilii do samog ulaza koji je dobro označen velikom markacijom. Na putu srećemo navez iz Zagreba koji su već penjali Babu dva puta iako su ovaj puta pogriješili ulaz, zavevši našu Nives koja se morala dodatno izlagati opasnosti kod priječaenja s desno na lijevo, dok smo nas troje sretno odsolirali dio ulaza do prvog sidrišta na dva spita.Tu sad počinje cirkus. Stanko gubi jednu tenisicu koja pada dole na ulaz preko glava Zagrebčana i Nives koji u čudu gledaju što to fijuče.Stanko abseila po nju ali je još uvijek predaleko, pri tome odronjava hrpu kamenja, koja srećom ne pogađa nikog. Purgeri kupe tenisicu i stvar je spašena. Za to vrijeme navezujem se i počinjem prvu dužinu po pločama, tražim da me Vedran slika što se pokazalo kobnim za njegov mobitel koji pada pod smjer. Na sreću tu su oni isti purgeri koji nalaze jedan dio, a Stanko drugi dio tako da je samo baterija izgubljena.Naravno za ove detalje saznajem puno kasnije. Cijelo penjanje teče dosta uigrano i relativno brzo, smjer je dug i traži konstantno lagano penjanje,izuzevši dvije dužine koje se čine malo teže. Purgeri koji su nas u međuvremenu prestigli govore nam di trebamo pripazit kod orijentacije, što nam skraćuje vrijeme u traženju i čini jako sretnima.Kad smo se malo opustili u drugoj trećini smjera pada hrpa kamenja odozgo dok radim sidrište,nemam kamo bježat, pada po meni uz udarce i ogrebotine.Samo se molim da ne bude gore.Jedan veći me srećom mimoilazi a Vedran koji taman prilazi sidrištu bježi odmah na ploču i penje brzo dalje.Malo prije toga čujemo i vidimo helič niže ispod smjera, nešto se događa neko spašavanje je u toku, čak više puta dolazi i odlazi, stvara se jaka buka,komunikacija je otežana i čini nas lagano nervozima. Kasnije saznajemo da je pala jedna žena, navodno na silazu iz Kranjske koče. I kad pomislimo da nas samo još jedna dužina dijeli od kraja smjera, naš navez Vedran i ja totalno falimo izlaz nakon predzadnjeg sidrišta.Umjesto odmah na sidrištu odmah gore (lijevo od stabla) pa priječnica po pločama lijevo, mi nastavljamo pod prevjenu ploču,pa dalje po pločama lijevo i završavamo na jednom klinu i di sad??? Nakon toga skoro 2h tražimo izlaz, uz dosta riskirnja po jako kršljivom terenu,slabo ili najčešće ne osigurani, konačno nalazimo markaciju pa po njoj na vrh Velike Babe.Pogled puca na sve strane.Slikanje i predah od ludaog dana. Vidimo Stanka i Nives malo ispod vrha koji su na sreću pogodili dobar izlaz te hodaju prema nama. Kratka izmjena događaja i dogovor o silazu.Oko pet sati popodne kod mene izbija umor i iscrpljenost, želim što laganiji silaz iako znam da je to nemoguće. Stanko i Nives se odlučuju za feratu jer je kraća a mogu i prije na pivu, dok ja nagovaram Vedrana da idemo zajedno u smjeru Jenkove planine. Ne znam kome je taj put laganiji al meni se na kraju dana pokazao kao zaista zelo zahtevna pot, koja ide cijelo vrijeme po uskom grebenu jako eksponirana i traži dobru ravnotežu, snalažljivost i lakoću. Nakon 2 h nekako smo se spustili do šumskog dijela puta i tek tada malo odahnuli. U zalazak sunca dolazimo na parking polu „mrtvi“od maratonskog hodanja. Nives i Stanko dolaze kojih pola sata iza nas iz smjra koče i svi zajedno odlazimo na cugu uz dogovor da spavamo još jednu noć u Sloveniji.
Velika avantura bez premca moglo bi se reći one life experience!!! I ono što je najvažnije sve je dobro kad se dobro završi. Samo opušteno!!!
