Velež
Duže vremena sa kuhala neka inozemna penjača, htjedoh smo u Dolomite, ali što zbog vremenski neprilika što zbog tih novih nekih mjera odustali smo od toga. Frano se konektira sa Perotom i Zeletom iz Željzničara i prijedlog glasi da idemo penjat na Velež u BiH,a koliko dana ni sami neznamo nego samo je bitno da uzmemo puno hrane,cuge, vode i vodič za Velež. Pero i Frano su već bili prošle godine na kampu Srce Veleža , pa znaju kamo i koje ljude treba da kontaktiramo. Po njihovim riječima a i iz svega što se moglo pronaći na netu zagarantirani su nam pravi klasični alpinistički smjerovi. Dovoljan je podatak da 75% smjerova iz vodiča, a ima ih cca. 60 nikad nisu ponovljeni XD šou zagarantiran .
Padaju konačni dogovori i krećemo u sri,19.8. Šibamo sa mojim kombi-kamperom koji još onda nije bio sto posto čist u papirima ,ali nema veze ko ga jebe uvjeravamo se da će to bit super a mi ćemo se što više napucati teškim Hrvatsvom i čim više stopit s tim Hercegovačkim krajem. Rano ujutro sastajemo se u Ogulinu sa dva člana AOŽ Ultras trpamo kombi do solidne popunjenosti i GAS.Prvi Pit-Stop nam je u Kninu gdje ispijamo kavu na Kninskoj tvrđavi i punimo se domoljubljem, naravno stajemo i u Lidla na posljednji šoping ,tankamo vodu..Prelazimo granicu gasimo internet konekciju, a neki i mobilnu. Sad nas čeka samo lagano opuštena vožnja Bosansko-Hercegovačkim lokalnim cestama i stapanje sa krajem. Stajemo u jednom lokalu imena Dinamo prije Tomislavgrada, kako smo već poprilično ogladnjeli upućuju nas u obližnje eko-selo „Grahovica“. Ostajemo izbezumljeni veličinom cijelog tog zdanja. Jedemo jako dobro, povoljno,pogled na Busko jezero ostavlja nas bez daha kao i pogled na veliki križ i kapelu malo povrh restorana u sklopu eko-sela.[ https://sibenski.slobodnadalmacija.hr/vijesti/hrvatska/jozo-curkovic-uziva-u-raju-hrvatska-mu-nista-ne-moze-226267 ]Dobro smo se uklopili u sve to jedino nas odaje što stalno se propitkivamo tko je i koliko para tu oprao,dobro nismo se ni prekrstili prije jela kao večina za drugim stolovima. Punih trbuha razgledavamo impozantno imanje,tražimo kuće robova koji su taj silni kamen isklesali i hrastove grede oblikovali. Pičimo dalje i pred noć stižemo u Mostar. Stajemo u nekom seocu da kupimo frišku lubenicu i patliđane, a iz kuće trešti karaoke narodnjaci prodavač odlaže mikrofon prodaje nam tu frišku lubenicu.Prolazimo prijevoj i stižemo u debeloj noći u Nevesinje iz kojeg nastavljamo do šumarske kuće podno SI stijene Veleža. Prije kuće je rampa,ali mi znamo dobrog nam čoveka koji je netom prije za nas otključao i pustio otvorenu rampu.Gledam tako tu stijenu po noći i čini mi se fakat impozantna,ali tek ujutro konačno dobijam dojam kakva je to 13,8km duga stijenska barijera.
Ujutro Zele iskazuje svoje kulinarsko umijeće spremanja omleta koje će ga pratiti svih pet dana, a posebno posljednji dan na putu prema doma negdje prije Tomislavgrada. Spremamo se za smjer lagano i opušteno krećemo oko 9:30 tabanat taj dugi pristup prema stijeni.Oko 11:30 nakon dugog prečenja pod stijenom uljevo skužimo da smo se zaletili kao mladi jeleni u pristup te omašili ulaz željenog smjera za jedan cijeli veliki amfiteatar(jebat ga u vodiču je pisalo pristup od logora a nismo ni skužili da su bila dva logora jedan od drugog udaljeni pun klinac).Nakraju ulazimo u ferratu koja niti je ferrata niti je penjački smjer. Razmaci između stepenica ogromni, stijena na dva dijela prevjesna ,a na izlazima iz tih prevjesa fali stepenica tako da ili se moraš čupat za sajlu ili penjat i izvlačit po sloperima. Brzo riješavamo tu feratu i u 13:30 krećemo na silaz za kojeg znamo da je poprilično dug te oko 18h dolazimo u naš mali kamp pod Veležom.U kampu pada dogovor da idemo ujutro svi skupa istražiti gdje bi mogao bit taj Slovenski logor iz ’83.Naša dva pajdaša su već ubrali jutros prvi dio puta iz tog nama poznatog mjesta za logor koji vodi u slovenski logor.Reže se ona friška lubenica sa sekirčetom koja je sve samo ne friška.
Ujutro puno ranije krećemo u borbu sa pristupom, a netom prije dolaze nam dvojac iz ZG-a koji idu penjat feratu.Nas četri borimo se sa pristupom i tu i tamo otkrivamo neke strelice koje nas vode negdje.Nakon skoro četiri sata pristupa mislimo da bi tu trebao bit Slo logor.Mi krećemo u svoj smjer Robinova zajeda V+/IV 170m i izlazni smjer Medvedov greben III/I,a Zele i Pero u Smer kamniške zarje V+/IV 390m. Frano prvi ulazi u V+ prvu dužina koja odma na početku ima nekakav bolder detalj. U drugoj dužini pronalazim prvi i jedini klin u smjer koji je prekriven zemljom, posljednju dužinu ja izvlačim kroz dva zanimljiva trbuha.Sve u svemu smjer je dosta kršljiva,s konstantnim penjanjem, izvukli smo 4 dužine i riješili je za 4:30h.Izlazimo na vrh kroz Medvedov greben,hvatamo Slovenski silaz i kod kombija smo oko 20h.Po putu se čujemo sa pajdašima koji se odlučuju na bivak u ⅔ smjera.Lagano cugamo umorni od dva dana tabananja odlučujemo se na rest day. Cijelo vrijeme dozivamo ovu dvojicu gore negdje na stijeni ometamo im san čeonama i žmigavcima auta.
Rest day provodimo laganini i idemo ususret našim BBB (BadBivakBrothers) koje dočekujemo na dnu sipara pri Slovenskom silazu. U kampu kreće sport i rekreacija slušamo njihove priče iz Bivaka o borbi s 5G mrežama pomoću astro folije….
Za posljednji dan odlučujemo se za dobro nam poznati pristup desnom dijelu stijene i smjer KIK(Kemijske Industrije Kamnik) V-/IV 270m. Pristup se i nečini više tako dug, ali noge su već podosta teške od prošlih dana. Ulazimo u smjer oko 9:30h .Napočetku se stijena čini dosta kompaktna sa nekavim sloperastim hvatištima jer glavim dijelom prati vododerinu.Skica baš i neprati dobro smjer ali imamo i fotku preko koje se neš bolje snalazimo,pronalazimo u gornjem dijelu neš i klinova.Ja dobijam detalj u doljem dijelu kao neki trbuh preko kojeg se u dva giba treba izać. Na izlazu iz trbuha odlama mi se nožište i ostajem visiti na rukama brže bolje se iz toga izvlačim.U drugi teži detalj ulazi Frano prvo po nekim pločama pa zatim kroz kamin koji ne pruža neš puno nožišta i hvatišta.Poslje toga dolaze neke kršljive dužine prvo neka cca.IV ,a zatim i dužina koja piše je I ali to baš tako i neizgleda.Frano izvlači cca. 35m užeta stavlja čok i nakon toga mu se odlama sve živo, radi jedan backflip čok ga poravnava na noge a zatim čok iskače van iz stijene. Dolazim do njega,bodrimo se da je to sve dio penjanja i nastavlja dalje reklo bi se sa najmanjim mogućim ozljedama.Brzinski odrađivamo silaz pošto stalno udaljini gledamo neku promjenu vremena, i samo čekamo kad će krenut padat ta kiša. Kod kombija smo oko 18:30h. Naši nas čekaju sa rakijicom i hladim pivama, a mi prepričavamo ludorije iz smjera.Stigao je Aca šumar koji nam je koji dan prije otvorio rampu.Brzinski se spremamo i krećemo u sumrak na put za Ogulin. Stajemo na pivu ovaj put u kafe Tomislav sa Hajdukovim logom. Ekipa iz birtije se pita otkud mi tu, časte nas rakijicom. A Zele najglasnijem od njih pošto čovjek nije vjerovao da je kombi kuća-putujuća radi omlet ,čovjek ne vjeruje i opet ide rakijica.Offical kuhar nam periređuje još jedan omlet onako da potroši neš od preostalih zaliha hrane.Kreću lude priče Antiše o kanadskim guskama,lizanju jaja, njegovim Zetovim vožnjama,… Mi svi umiremo od smijeha razmišljamo o bivakiranju ovdje, a priče idu kao po traci jedna luđa od druge kao naručene i naravno po još koja rakijica. Odlazimo uz pozdrave prema Bosanskom Pasuljevu i graničnom prelazu.Opet istim putem i u Ogulinu smo oko 5:30h mrtvi umorni a zatim i u RI.