Vatreno krštenje na mitskom Tornju
Pa krenimo s izvještajem za 3. alpinističku vježbu koja nas je odvela u Istru, točnije u Velu dragu i na Veli toranj. Dugoočekivani Toranj o kojem sam čula tečajce a i pojedine instruktore da pričaju: „Kada se popneš na toranj, onda ćeš sve shvatiti“, „Toranj, to je nešto predobro, tada ćeš shvatiti jesi li za ovaj sport ili nisi“.
Znatiželjna kakva jesam po prirodi, kada sam se vratila doma s 2. vježbe krećem googlati sve o Tornju i Veloj Dragi. Gledam slike tornja i baš je fascinantan a rekli su mi da je smjer lagan, ne razumijem i dalje jer ne izgleda tako. Cijeli tjedan „nosim“ Toranj sa sobom u glavi i razmišljam konstantno kako ću ja to popeti. To je nemoguće, sama pomisao na Toranj budi u meni strah i tako ulazim u svoju borbu. Vela Draga je zakonom zaštićena od 1963. godine kao rezervat. Draga je veliki kanjon i raj za planinare i penjače. Među najljepšim hrvatskim penjalištima a postala je poznato penjalište nakon što je 1931. alpinist Emilio Comici na Velom tornju ispenjao prvi alpinistički smjer.
Tjedan je prošao za čas i već je subota. U 8.30 nalazimo se na parkingu. Ovaj put nosimo više stvari jer ostajemo noćiti u šatorima i odrađujemo dvodnevnu vježbu. Svi zajedno uputili smo se prema tunelu i kroz tamni tunel stižemo do našeg mjesta… wow, krajolik kao iz bajke. Zar ovo mjesto zaista postoji? Iz kojeg razloga je ovo meni prvi put da ga posjećujem? Onda pogled u daljinu i u visini gledam toranj koji mi oduzima dah a u isto vrijeme u meni budi osjećaj strahopoštovanja. Puštamo šatore i krećemo prema tornju. Petra i Martina dijele nas u grupe. Neki će ponavljati sidrišta i absajl, penjati „sportiće“ kao prvi, a neki će otići penjati toranj. Ostajem u grupi koja prvo kreće u ponavljanje sidrišta, absajla i učimo novu tehniku prevezivanja, sve to s mislima na vrhu tornja (nije mi lako a vjerujem ni drugima). Učim nove stvari, učimo bitne stvari a ne mogu se koncentrirati. Misli mi lete prema vrhu tornja i jedva čekam doći na red a također razmišljam i o bijegu (ne baš doslovno ali ipak malo da). Dolazi red na mene: „Dina, ti ideš s Dadom, možete krenuti prema istočnoj strani tornja“.
I tako mi krenemo. Stižemo ispod Tornja. Dado me „osigurava“ za stablo, mislim da je shvatio koliko je sati i da ću svakoga trena pobjeći ako to ne napravi… Šalim se malo, moralo je tako biti jer smjer krećemo penjati s već neke određene visine pa ću ga onda tako lakše i sigurnije osiguravati. Pogled u visinu prema Tornju i kreće moja borba s visinom, tu sam na početku. Smjer je od početka izložen velikoj visini ali dok se penjem dajem si zadatak kako u niti jednom trenutku ne smijem pogledati prema dolje. Koncentriram se na penjanje i hvatišta ispred sebe, teško se fokusirati ali uspijevam. Pitala sam odmah kakvo je prvo sidrište? Rekli su mi da ima mjesta na sidrištu i da se samo malo strpim do tamo, nakon prvog sidrišta je sve lakše. Hmm, rekli su, ali naravno da mi nisu rekli istinu. Ovo je sigurno jedan od najeksponiranijih štandova u hrvatskom penjanju. Doslovno visim sa stijene na sidrištu a ispod mene provalija, no dobro što je to za mene, još nam je samo piva falila. Dado me napušta, on penje kao prvi, stiže Andrija koji penje s tečajcem Markom. Sve je cool, baš nam je super na sidrištu, možda da ovdje ostanemo cijelu noć? Dado kreće dalje. Njemu je danas već 2. put na tornju i njegov entuzijazam je pao… gladan je, žedan i moram se požuriti da me ne baci s tornja. Respect i pohvale svim instruktorima i asistentima iz kluba koji brinu o nama, ipak treba strpljenja s nama tečajcima.
Dolazim do djela smjera kojeg zovu kamin i nakon toga se penjem na vrh, na vrh samoga tornja. Teško za opisati. To zna samo onaj tko je bio gore, a osjećaj pobijediti sebe, pobijediti svoj strah, o tome mogu u drugom izvještaju ionako već i ovdje pišem previše. Na vrhu tornja ostavila sam „autogram“, zabilježeno je, bila sam na vrhu. Dado i ja sjedimo na vrhu samog tornja i pričamo. Dado mi kaže kako je u Dragi snimljen i film Winnetou. U trenutku zaboravljam da smo na vrhu tornja i na djelić sekunde sve staje. Onda se Dado diže i ostajem sama, Andrija još nije stigao. Brzo dolazim k sebi i krećem dalje do 2. sidrišta. Absajl i dole smo. Sve drugo je povijest ali ono što se proživi putem, na vrhu i u povratku ostaje duboku u nama i to nosimo kroz život. Sigurna sam da će svaki tečajac to nositi u jednom posebnom mjestu svoga srca jer zaista jest posebno, a tko zna koliko nas još lijepih mjesta čeka. Predvečer smo se spustili u naš mali kamp zapalili vatricu, sjeli u krug i uživali u trenutku, okruženi samo prirodom i zvijezdama. Svi koji su bili znaju da bez sladoleda ili ti gelata to ne bi bilo to. Već je spreman i čeka u autu za slijedeću dvodnevnu vježbu, nigdje bez gelata. Spavanje u šatoru sa zvukovima ptica i okruženi srnama, koje su u jednom djelu večeri došle po naše ostatke večere. Šteta što nemamo sliku, a možda i bolje, tko zna tko je sve bio u gostima.
Drugi dan se penjao sjeverozapadni dio tornja, neki su imali priliku penjati smjer kao prvi, ponavljala su se sidrišta ili ti silovala su se stabla i ponavljala se nova tehnika prevezivanje. Pojedini tečajci su malo morali odmoriti glavu od subote, pa su ostali penjati na topaka i postavljali smjer kao prvi. Sretni i zadovoljni što su napokon uspjeli i malo vježbati na sportskim smjerovima i stići do topa.
U iščekivanju slijedećih vježbi i nakon Velog tornja puni elana za dalje. Toranj će za sada počekati još neko vrijeme ali kad-tad ćemo se tamo vratiti, jer svašta smo nešto dogovorili u subotu navečer. A tko zna, možda se neke od priča i ostvare? Tko zna što će dočekati slijedeće tečajce na vrhu tornja, možda to ne bude samo „kovčeg s bilježnicom“.
