Ususret vježbi u Paklenici
Ovaj vikend se ide u Paklenicu, a prije toga izvjestaj s 4. vježbe ljetne alpinističke škole (Vela Draga vol.3) piše Zvone.
Iako je dugoročna vremenska prognoza za područje Rijeke i okolice prognozirala kako bi nas vrijeme
trebalo poslužiti u našim alpinističkim vikend aktivnostima, ovoga puta smo u petak kasno navečer
doznali kako ništa od prvotnog plana jer će u subotu biti loše vrijeme. Uslijed tih loših vijesti,
alternativni plan je bio: subota ujutro 9h u klubu, a nedjelju idemo u Velu Dragu.
Spletom sretnih okolnosti, sve ono zacrtano planom da odradimo na terenu, uspjeli smo odraditi u
prostorijama kluba. Poprilično uspješno, rekao bih, ovako subjektivno govoreći. Pokazali su nam:
prusiciranje, tehniku podizanja palog penjača Sv.Bernard i spuštanje palog penjača. Budući da su neki
odlučili produžiti pauzu od penjanja od praznika rada koji je bio prošli vikend, u klubu se skupilo nas 6
ili 7 “nadobudnih” tečajaca. Mislim da ih je većina podcjenila mogućnosti željeznih greda bouldera s
kojih smo visjeli kao pršuti, dok smo pokušavali prusicirati uz uže. Izgledalo je vrlo jednostavno dok
smo gledali kako to rade stare iskusnjare u prusiciranju Rino i Bojan L.. Naši su pokušaji urodili
plodom, ali dobrano smo natopili odjeću znojem uz nekoliko ne baš beznačajnih modrica na
nadlakticama.
Naučili smo i tehniku podizanja palog penjača Sv.Bernard koju smo ujedno i testirali tako da smo se
Andrija R. i ja popeli sa stražnje strane bouldera i složili Sv.Bernard sustav 1:9 kako bi do gore podigli
Domagoja. Rekli su nam istinu i to zaista funkcionira, ali nakon 10 minuta natezanja užeta, Domagoja
smo podigli za točno 1 metar i 25 centimetara, nakon čega smo odlučili razmontirati sve i spustiti ga
dolje.
Nedjeljno jutro nije obećavalo mnogo što se tiče vremena, ali odvažili smo se otići i odraditi terensku
vježbu u Veloj Dragi. Tečajaca ponovno prepolovljeni broj, ali i ovoga puta smo svjedočili
nevjerovatnim sposobnostim vrbovanja naših voditelja Luke i Alena što je rezultiralo sa skoro
dvostruko više asistenata na raspolaganju tečajcima. Tim bi se omjerom instruktor/tečajac posramile
i najelitnije alpinističke škole.
Ne znam kako su uspjeli doći do njega, ali kako sam čuo, po prvi puta su tečajci probali tehničko
penjanje. Zahvaljujući Davoru M. koji je vrlo elegantno postavio “no name” smjer, svi smo se okušali
u tehničkom penjanju sa stremenima (tzv.“škalicama” po Davoru), skyhookovima, friendovima,
čokovima i klinovima. Ponovno staro dobro pravilo bez iznimke, izgleda jako jednostavno dok drugi
penje, ali kad probaš, ili odmah odustaneš ili se pošteno oznojiš dok dođeš do cilja. Jest da je bilo na
“top rope”, ali što je tu je i više smo nego zadovoljni.
Dok su jedni tehnički penjali, drugi su se ponovno susreli sa starim prijateljem Tornjem. Penjao se
ponovno zapadni dio u dvije dužine gdje smo još jednom uvrdili osnovna znanja penjanja u više
dužina. Iako se čini da je brzo sve odrađeno, odužilo se sve i uz pokoju kap kiše, čekali smo posljednji
navez da absejla sa vrha. Naši dežurni doktori Leo i Ana su nas počastili ugodnim dijalogom na temu
aritmogene displazije, uzimanja srčanog bioptata, pucanja veza između hemidezmosoma, zamjenom
ventrikularnog miokarda masnim i vezivnim tkivom sa disfunkcijom desne klijetke s poremećajem
srčanog ritma i pojavom ventrikularnih aritmija. Većina se sramežljivo smješkala, neki zlobno
komentirali, a neki su jednostavno ignorirali čekajući da napokon krenemo utažiti žeđ i napuniti
prazne želudce u obližnju Vranju.
U konobu smo ušli u osvajačkom stilu, odmah uzeli stvari u svoje ruke i bez pitanja pospajali sve
slobodne stolove kako bi našu veselu družinu imali na okupu. Frajer za stolom preko mrko nas je
gledao cijelo vrijeme, ali nije imao šanse vidjevši naše napumpane podlaktice…