Riječki Alpinistički Klub

Umjesto Usrkšnjeg prejedanja  Andrić i ja uz u svakom smislu veliko pojačanje iz PD Osoršćica Mali Lošinj- Matko Škalamera i PK Picugi Poreč- Alan Račić,  odabrali smo izlet u Alpe. Naš cilj bio je  uspon sjevernom stijenom Monte Pasquale-a u grupi Ortles-Cevedale.

Krećemo iz Rijeke, preko Poreča, u petak popodne prema mjestu Santa Caterina Valfurva  udaljenom cca 700 km, mjesto je u blizini, za skijaše poznatog, Bormia.  Put kratimo slušajući priče iz povjesti Hravatskog alpinizma, našeg pojačanja iz PD Osoršćice, Matka Škalamere, koje ćete imati prilike svi čuti na njegovom najavljenom predavanju u skoroj budućnosti u našem klubu. Na našu nesreću prijevoj kojim smo namjeravali stići u S. Caterinu zatvoren je zbog  snijega, pa smo prisiljeni prespavati na istom i ujutro nastaviti put. Naš se put produžio za cca 100 km, ali smo ujutro opušteno nastavili. Oko podne stižemo na parkiralište Albergho dei Forni na 2175 m i upućujemo se prema domu Pizzini – Frattola na 2706 m. Putem do doma polako se otvorio pogled na naš smjer i dominantni vrh u blizini Gran Zebru. Do doma treba cca 2 sata, nešto noseći skije, a nešto na skijama.  Za našu ekipu nerazumljiv je koncept „light and fast“, pa pretrpanih ruksaka koječime  do doma dolazimo za 2 sata. Dom i domar su za svaku pohvalu i preporuku od smještaja do klope. 

Naš odabrani smjer dobro je vidljiv iz doma, a ocjenjen je težinom D-, 50-60 stupnjeva nagiba, dužine 500 m. Najzahtjevniji dio mu je izlazni s 150 m čistog leda, sa 60 stupnjeva nagiba, dok je doljnji i srednji dio snjeg sa 50 stupnjeva. Smjer je poznatija među ekstremnijim turno skjašima jer ju je u boljim uvjetima moguće i skijati. Nakon dužeg razmatranja naša pojačanja, bodulsko-istarski navez,  odabiru  uspon na  impozantni Gran Zebru ili Konigspitze 3851 m, o čemu možete više pročitati na stranicama PD Osorščice ili fejs stranicama Matka Škalamere.

Pristup do smjera trajao je cca 1h na skijama, a kad se strmina povećala pakiramo ih na ruksake i nastavljamo. Ovo je prvi put da smjer penjem sa skijama na leđima i priznajem da je sasvim novo iskustvo.  Doljnji dio smjera je kompaktan snijeg kroz koji smo brzo napredovali, srednji dio nešto mekši, a najzahtjevnijih zadnjih 150 metara debeli led. Iako smo imali svu silu opreme, u smjeru nismo koristili međuosiguranja i nismo se navezivali, osim vršnog grebena gdje smo se navezali i postavili nekoliko međuosiguranja, do samog vrha, zbog jakih udara vjetra, što sa skijama na leđima uopće nije ugodno. Na vrhu, 3553 m, smo u 12:30, a onda na skijama dolje. Nije baš bilo uživanja u skijanju, ali svrsishodno silazimo do doma Branca, gdje dio puta nastavljamo sa skijama na leđima. Da možemo odskijati do parkirališta prelazimo na drugu stranu doline da ulovimo još snijega, što se za mene pokazalo kao loša odluka, jer su moja težina i naša verzija „light and fast“ pritupa, usprkos širokim i dugim skijama uzrokovale propadanje u duboki snijeg svakih 20 metara. Kod auta smo u 16:30, a za cijelu turu trebalo nam je 8 i pol sati.  Naša pojačanja, bodulsko-istarski navez vratio se pun dojmova sa Gran Zebrua cca sat iza nas. Tura  i smjer su za svaku preporuku, put je dugačak ali se isplati. Svakako moramo poraditi na „light and fast“ pristupu, ekspedicijski stil smo savladali. Također moram istaknuti da uz već dokazanu snagu Istarskog alpinizma,  i alpinist sa jadranskog otoka  očekivano potvrdio svoju kvalitetu, što pokazuje da se i na otocima, posebno u PD Osorščica,  kvalitetno razvija  i njeguje alpinizam.  Slikama vas časti Marko Andrić.