Riječki Alpinistički Klub

Prema Aljaževom domu smo krenuli u petak popodne. Miki vozač – ostali su konzumenti piva, čipsa i sladoleda. Po dobrom starom običaju “neki” članovi nas opet dočekuju u gaćama, ali brzo sabiremo redove – trubimo Elvisu prolazeći pokraj Iglua i po stare/nove slave na Triglav.

Bavarska smer (IV+, 500m) i Zimmer Jahn (IV-/II-III, 300m) (Jevgenij i Miljenko)

U Aljažev dom dolazimo tik pred zatvaranje, ali uspijevamo popiti pivu/vino i krećemo na počinak u skupnom ležišću. Dizanje smo planirali u 4h. A čepići protiv buke su ponovo bili od posebne koristi. Ujutro doručak i kava (koju je Marko donio sa sobom iz Rijeke) diže moral i napeti ko puške krećemo put “Stene”. Iznenađeni smo koliko auti ima na parkiralištu i koliko Slovenaca žurno maršira prema Triglavu. Ti ljudi i u 4 sata ujutro hodaju kao roboti na mlazni pogon.

Kad izađemo iz šume vidimo da je Stena već poprilična puna svijetlih točaka – opet ti Slovenci. Pa zar oni nikad ne spavaju? Polako dolazimo pod stijenu i počinje čuveno traženje ulaza u Bavarsku. U glavi stalno vrtimo film o zgodama Pakota i Cigota – “ako dođete do ploče na kojoj ne piše Bavarska smer onda to nije to!”.

Potpuno se razdanilo i više ne vidimo svijetla penjača, ali u daljini vidimo jedan navez kako se sprema ući u neki smjer – i tu nas nepoznavanje slovenskog košta sat vremena gubljenja pod stijenom; vičemo im izdaleka da li znaju gdje je Bavarska i čovjek viče “dolje” i naravno mi ko guske u magli – dolje. Priječimo neke dvojke, psujemo i voila – evo je; tabla o kojoj nam je pričao Pako.

[Show slideshow]

Na kraju se ispostavilo da je to slovensko “dolje” bilo “tole” (što znači “ovdje” ili “ovo”, tako nekako). Koja sam budala pomislim i krenemo se vraćati po istoj priječnici uz duplo više psovki. Napokon nailazimo na tablu na kojoj piše Bavarska i na navez ispred nas. S velikim oduševljenjem nam govore da smo sedmi navez po redu. Oduševljenju nema kraja! Počinje dugotrajno sjedenje po sidrištima i ćakulica sa Slovencima od kojih saznajemo i po koji savjet i foru u stijeni. Pred sam kraj smjera javljaju nam se Marko i Pako da su jako spori i da ozbiljno razmišljaju absajlat dolje iz Wisiakove. Pokušavamo ih ohrabrit, ali očito je iskustvo iz Bavarske od prošlog puta jako učinkovito te im želimo sreću na putu prema dolje dok mi nastavljamo dalje. Na izlazu iz Bavarske Slovenci nam uspijevaju pobjeći tako da u priječnici gubimo puno vremena na orijentaciju i pronalasku puta do Zimmer Jahna.

Tu smo pak na čudu što je za naše susjede ocjena I i II, ali nekako nalazimo ulaz u smjer. Svaka čast momcima iz noćnog naveza (Pako i Cigo) kako su to sve odradili po mrklom mraku – kapa dolje! Tijekom cijelog smjera sa strahom u kostima slušamo jezovite zvukove rotirajućeg kamenja koje leti tik do nas i ne znam na koji način uspijevamo ostati čitavi. Ipak, na priječenju do Zimmer Jahna Miljenka pogađa jedan kamen veličine šake direktno u kacigu i to u trenutku kad nismo bili navezani. Kralj samo otrese glavom opsuje već kako samo on to umije i uz moje veliko čuđenje (zvuk padanja tog kamena bio je poput projektila) nastavlja dalje. Kaciga čitava – siguran sam da Meteor to ne bi izdržao.

U Zimmer Jahnu nailazimo na staru ekipu i odlučujemo se na pauzu jer nam je dosta padajućeg kamenja i jedemo zadnje čokoladice koje imamo. Zadnjim atomima snage rješavamo taj izlaz i dolazimo na zadnje sidrište gdje me dočekuje ŠOK(!) – izgubio sam negdje u smjeru jednu cipelu s pojasa. U mješavini ljutnje, bijesa, tuge i nemoći šaljem drugu cipelu da potraži prvu i s gorčinom nastavljam dalje u Miljenkovim pedulama jer su malo veće od mojih. Međutim, nakon 10 sati smjera noga otiče toliko da se više ni Miljenkove pedule ne navlače tako lako. Dalje slijedi dio koji pokušavam zaboraviti što prije. Nekako uspijevamo naći put i spajamo se na put Čez Prag. Tu nam se javljaju Pako i Marko da su uspješno absajlali i da su u domu. Blago njima pomislimo, pogledamo tablu: “Aljažev dom 2:45 h”, preračunavamo to u vrijeme za normalne ljude – stisnemo zube i krenemo dolje. Na silasku nismo puno pričali – svaki od nas je imao neki svoj unutarnji konflikt. Lagano ulazimo u noć palimo lampe, barem više ne vidimo stazu koja je prokleto nisko i koja nam se puževim korakom približava.

Pred sam kraj javlja se Pako i molimo ga da nam naruči nešto za pojest, ali neuspješno jer je vec 21:30 i dom se polako zatvara. Nekim, samo njemu znanim čudom nam uspijeva naručit dvije pive. Hvala Pako! U pet do deset dopužemo u dom i uništavamo te pive. Nekako stižemo do auta i pritišćemo gumb “turn off”. Mislim da slobodno mogu reći i u Miljenkovo ime hvala Pakotu na vožnji kući.

Bojan i Marko su taj dan pokušali popesti Smer Sandia Wisiaka (V, 600m) i po Bojanovim riječima razvoj događanja je išao ovako; “Lale ulazi u prvu dužinu, točnije u žlijeb, u kojem radi prvo sidrište, ali na mjestu gdje smo samo mi mislili da je… ali nije. Treću (sada kraj druge i treća) idem ja i patim malo manje jer je samo početak petica, a dalje je priječnica te razlomljena ploča do sidrišta. No, tu shvaćam da smo spori. Previše smo petljali s klinovima (u smjeru ih je vrlo malo, a nama su bile velike oči) i nesnalaženje po žljebovima.

Dalje malo kombiniramo, ali sve prema skici pa smo i dalje spori. I razgovor ide ovako: “I, Marko…”, “Šta je?”, “Svašta mi pada na pamet”, “I meni”. Nakon još jedne teške Lalićeve dužine (žlijeb IV-?!) pada odluka – absajl.

Do tuda nam je trebalo skoro 6 sati, a ima više od pola smjera do izlaza. Malo odmaramo na terasi, jedemo, pijuckamo i nastavljamo još jednu dužinu za gušt do prečnice na polovici smjera. Absajlali smo ravno, bez donje prečnice. Ispod prečnice su još dva sidrišta za koja ne znam da li su od nekog smjera ili za absajl, ali smo ih iskoristili. Gimme five na dnu i odmaranje ispod Stene. Spust do doma, hrana, piva i čekanje junaka dana. Absajl je bio naša odluka. Možda smo “curice”, a možda smo pametni, ali nakon iskustva s noćnim penjanjem Zimmer – Jahna nemam baš volje bivakirati, otpenjavati Bamberga ili možda penjati po noći. Usprkos nezahtjevnoj orijentaciji bili smo prespori. Ipak, sve u svemu dobro završena priča. I naša, a i Jevgenijeva i Miljenkova.