Tulove grede i Božin kuk
Rijetko netko iz RAKa potegne do ovih lijepih mjesta na Velebitu. Međutim, nedavno su naša dva naveza posjetila upravo ta dva penjališta. Daleko od gužve Paklenice u prekrasnim jesenskim bojama. Liker i Mady, Novak i (Ci… pardon)Markanjević. Platiš jedan izvještaj a dobiješ dva, još kratko u našoj ponudi.
Novak:
Nakon više od dvije godine, Igor i ja smo se konačno uspjeli dogovorit za jedan zajednički penjački vikend. Zbog naglog zahlađenja, odlučili smo se da umjesto u Alpe odemo prema jugu. Izbor je pao na Tulove grede i smjer Winettou, 6a+, 420 m i Paklenicu BWSC (Tinin raz) 220 m 6c+.
Petak, 19.00, krećemo prema Velebitu, autoputom do sv. Roka (sela) i onda preko Praga do Tulovih greda. Tamo smo našli poziciju u zavjetrini za šator i prespavali. Ujutro smo imali prekrasan pogled prema Dalmaciji, ali mi smo krenuli na drugu stranu, u stijenu.
Kao što Čujić kaže, pristup je stazom kroz Dolac pod Tulom, 15 – 20 minuta hoda po stazi podno Tulovih greda. Mina navodno nema, al ja sam isto skakutao po kamenju. Nismo našli fotografiju ulaza što je obećavalo dobru zabavu sa traženjem ulaza u smjer, ali smo ga našli bez puno problema.Na ulazu je uklesano i ime smjera, ali se ne vidi iz daljine. Na Čujinu skicu definitivno bih dodao vertikalne linije radijatora bar na ulaznoj dužini, a oni i prevladavaju cijelim smjerom. Osobno su mi najteže bile šesta te posljednja dužina. Prvi 6a ima problem na ulazu, kasnije postaje lakše, drugi 6a mi je bio precijenjen, a u šestoj na ključnom mjestu prelaska iz žlijeba u desno na ploču nije bilo pločice na spitu pa sam postavio jedan mini čok. Zadnja dužina je bila i najteža. Sa vrha, koji nije najviši tamo, apsajlali smo jednu dužinu na drugu stranu gdje se vidi gomila pospitanih sportića. Dok smo penjali bilo je i par talijanskih naveza koji su penjali nešto kraće pospitane smjerove. Silazak je onda stazom na drugu stranu. Desno od Winettoua su još nekakvi pospitani smjerovi. Meni osobno je Winettou ostavio dojam ne prelijepog, ali zanimljivog smjera konstantnih težina u kojem prevladavaju ploče i radijatori. Ambijent je prekrasan, nema buke, prometa, a očito da stranci znaju nešto više o tome.
Nedjelju smo penjali BWSC (Tinin raz). Lijep smjer. Iako se penje na takmičenju, nije izlizan. Spitovi su na razmak u za hrabre i sve dužine su penjačke. Čak i ona 4a. Igor je prošao sve slobodno, a ja detalj slobodno po kompletima. I zadnju dužinu mi se nije dalo ići kao prvi. J Pored nas su apsajlali neki mladi češki par, smatramo da su nekomunikativni i u kurcu, a preko nas frajer sa devetogodišnjim sinom i prijateljicom. Penjali su Slovenski (PIPS). Nju je vjerojatno trebao da ga osigurava jer mu je žena išla sa frendicama plezat u Španjolsku. A on je došao iz Kirgistana prije dva tjedna pa malo vodi malog da penje duge smjerove. 😉
Suma sumarum… lijep vikend u odličnom društvu
Liker:
Dugi smjerovi Božinog kuka (Rigoletto 5c, Il Gigetto 6a)
ZA (+) Vrhunski ambijent penjanja u srcu Velebita sa pogledom na otoke, ako ste zaboravili čokove i frendove nije problem – nemate ih gdje postaviti, prekrasno penjanje na trenje – ljubitelji radijatora će doći na svoje, odlično za jačanje psihe, nismo vidjeli niti jednu zmiju.
PROTIV (-) Nema 😀
NAPOMENA: zbog sezone gniježđenja i podizanja sivog sokola penjanje na Božinom kuku nije dozvoljeno u razdoblju od 1. listopada do 30 srpnja.
Ima već neko vrijeme da mi je za oko zapela prekrasna stijena Božinog kuka iznad Baških oštarija, a jedan brzinski copy-paste linka prema Madyu bio je dovoljan da partner zagrize i jače od mene. Dogovor pada u trenu i u nedjelju ranom zorom (zapravo dobrih sat i po prije nje) jurimo prema Božinom kuku. Blizu Karlobaga počinju nestvari prizori oblaka koji se formiraju odmah iznad mora, a vizualni efekt se pojačava kako se penjemo cestom prema Baškim oštarijama.
Prilaz autom iz smjera Karlobaga ide skretanjem u prvu ulicu lijevo nakon hotela Velebno (kod crkve), ali opis iz vodiča dalje i nije najjasniji tako da parkiramo na proširenju makadamske cestre 30-ak metara prije betonskog korita potoka preko ceste. Od tuda je jasno vidljiva impozantna stijena Božinog kuka – krećemo direktno prema njoj, jednim dijelom slijedeći put, a nakon toga na divljaka kroz šumu (30-40 min).
Za početak se odlučujemo za smjer Rigoletto 5c (5c,5b, 5b) duljine 135 m. Tu nailazimo na poteškoće sa pronalaskom ulaza u smjer – nakon što iz šume dođete pod stijenu potrebno je pronaći kosu rampu udesno (lagano penjanje) kojom dolazite na zelenu policu više na stijeni. Tu počinju spitovi smjerova Rigoletto (lijevo) i Heraklion (u dubokom žlijebu desno) i tu se navezujemo. Prva dužina ima nekih 10-15 m koje bi ocijenili 5a, možda 5b zbog neugodnog mini detalja na radijatoru. I tek nakon toga dolazite u 5c dužinu kojom bi prema vodiču trebao početi smjer. Detalj smjera je 7-8 metara okomitih radijatora koje penjete sa svakom nogom u jednom žlijebu rukama grleći radijatore. Mady je otkrio da je lakše proći ako se lijevom rukom ne drži radijator u kojem je i lijeva noga nego jedan dalje. Nakon toga slijedi još jedna dužina neugodnih radijatora ocijenjena sa 5b. Mady vodi dužinu i iz nekog meni neobjašnjibog razloga naprosto je oduševljen! Penjanjem, ambijentom. Ambijent mu priznajem jer je panorama neviđena, ali treća zaredom dužina radijatora, većinom samo na noge sa rukama za ravnotežu? Monotono penjanje kao po ljestvama, a opet proklizavanje noge znači kotrljanje po stijeni oštroj kao žilet? Najbolje zaključiti da se o ukusima ne raspravlja. Treća dužina je lijepa, za razliku od prve tri u većem dijelu vertikalna, ali meni je dosta trenja i jedva čekam izlaz. Mady uživa.
Abseil po smjeru nam se ne čini kao najbolja opcija, stoga produžujemo po grebenu desno prema Ljubičkom brdu. Greška – greben (prekrasan) se ne spaja na travnate livade Ljubičkog brda kako nam se činilo, već završava vertikalom po kojoj bi trebalo absajlati na neviđeno dvije dužine. Da izbjegnemo komplikacije rađe idemo natrag pa lijevo od smjera na planinarsku stazu prema Ljubičkom brdu. Od njega se na divlje spuštamo direktno dolje u šumu dijelu stijene Božinog kuka koji je u vodiču označen kao sektor B (1 h od vrha). Tražimo smjer Il Gigetto (6a, 5a, 5a, 5a) koji bi zajedno sa susjednim L’odore del Mare trebao izlaziti na vrh izdvojenog dijela stijene. Pronalazimo samo jedan smjer (samo jednu liniju spitova), ali zaključujemo da bi po poziciji to trebao biti Gigetto. Prva dužina je ocijenjena 6a – detalj se nalazi nekih 6-7 m od tla (do tuda je stijena prekrivena mahovinom i kršljiva), a sastoji se od izlaska preko trbuha na položeniju ploču (60°) ali bez ruku. Kopčati možete tek kad se dignete na ploču. Nakon te neugode slijedi nastavak kretanja na trenje. Nije teško, ali je prokleto neugodno. Ostale tri dužine su ocijenjene sve redom sa 5a a lratki opis glasio bi ovako – radijatori, neka pukotina gdje vam je trava najbolje hvatište, pa gornja pukotina/žlijeb u koju se uvlačite cijelim tijelom i koja je valjda toliko lagana da joj osim na ulazu ne trebaju spitovi.
Na vrhu idila, ali nemamo vremena za uživanje (aš će nas noć), pa slažemo absajl i po putu žrtvujemo zamku kako bi pojačali sidrišta kod kojih su dva spita spojena komadom užeta u pretposljednjoj fazi raspadanja. Umorni i žedni (tri litre jedva da je dovoljno) spuštamo se do auta tik pred mrak.
Zaključak: Donesite ga sami penjući u prekrasnom ambijentu Božinog kuka 🙂
