Treća vježba škole u Paklenici: Od viška penjanja glava ne boli
Škola je ove godine rano održala prototipnu pakleničku vježbu, svojevrsni uvod kasnijem obaveznom posjetu znamenitom kanjonu i penjanju dugih smjerova. Dojmove s prvog posjeta Paklenici donosi grancigula Lucija Rogić.
Subota, okupljanje za neke počinje u cik zore, za neke malo kasnije i duži put u „strašnu“ Paklenicu počinje. Po dolasku, um i tijelo pripremaju se za nove dnevne izazove ispijanjem kratke kave nakon čega se svi pomalo, orno, zorno, spremno i točno nalaze na dogovorenom mjestu okupljanja jer Rino izgleda opasno kad kaže „nema kašnjenja“, uz to se uvijek spominju nekakve kazne i sankcije pa nema zezancije po tom pitanju.
Naše avanture počinju u podnožju, gdje se uz vodstvo i budno oko Vex i Rina ponavlja izrada sidrišta i demonstrira abseil.
Tečajci kažu – sve se to čini vrlo jednostavno i logično kad se vježba na horizontalnoj površini, ali kako Ivana kaže „ Ja sad dođem gore…“ na vrh i kada sve to treba odraditi samostalno, svi više ili manje zaborave kako se zovu i što je uopće uže.
Nakon ponavljanja, demonstracija i mali milijun glupih i pametni h pitanja, vrijeme je da sami ispitamo kvalitetu svojih mehanizama pamćenja, upravo gore, na vrhu.
Na vrhu, kratkog i jednostavnog sportskog smjera, usidreni, svako na svoje sidrište, čekaju nas Vex i Rino i mirno i strpljivo pomažu dok izgubljeni petljamo s trakicama i sponkama. U podnožju Lovro i dalje odgovara na glupa i pametna pitanja, dok tečajci penju, osiguravaju, vježbaju i usvajaju sve što su do sada naučili. Izgleda da smo ipak nešto naučili s obzirom na to da smo, osim obaveznih plavica i ogrebotina, svi živi, zdravi i u jednom komadu.
Dok jedni tako penju, drugi u podnožju umiru od smijeha na dobre i loše fore koje pretežno bacaju Dunja i Fis. Kristinu lupa sunjara i slabina ali lupa i ona nju lijekovima iz moje emergency torbice. Naravno, Kristina pobjeđuje.
Nakon uspješne vježbe, više ili manje samostalno postavljenog sidrišta i abseila, u podnožju slijedi još jedna demonstracija, ovog puta tehnike prevezivanja. Po završetku dnevnog plana i programa, napornog i izazovnog dana punog usvajanja znanja, nije nam dosta i žicamo još koji sportić jer od viška penjanja ne boli glava, ali boli sve ostalo.
Slijedi spuštanje i okupljanje u Dinku, kojeg prati odlazak u kamp, podizanje šatora, opuštanje i druženje, uz ugodnu simfoniju gospodina Čeha koji u svom hammock- u, nesmetano uživa u dubokom REM snu i hrče u ritmu Ante Keša jer ne voli Olivera. Opasna zima i loša vreća za spavanje, skoro nam je od Ivane napravila Jack-a iz Titanika, ali nije se dala, obukla se šesteroslojno! Gospodin Čeh nam je tako svirao svoj solistički koncert tijekom cijele noći, tako da smo usnuli u divnoj i romantičnoj atmosferi.
Nedjelja, jutarnja kava, novi dan i nove pustolovine, ovaj put u vodstvu Luke. Izgleda da Luka nije izgledao dovoljno opasno kada je noć ranije rekao da je kašnjenje „dno dna“ jer se tečajci Istrijani naizgled gube i kasne. U toj situaciji dolazimo do spoznaje da iako je u tijeku treća vježba škole i iako smo si svi zapamtili imena, nismo izmijenili brojeve. Grozni smo. Brzo smo pronašli svoje Istrijane, ne na mjestu sastanka već u kafiću gdje su i oni ispijali svoju jutarnju kavu.
Krećemo, ovaj put motreni budnim okom Luke, Alena, Đane i Davora. Na tlu se ponavljaju jučerašnje tehnike koje se vježbaju i usavršavaju na stijeni. Danas nas na vrhu čekaju Đana i Davor, također mirni, staloženi i naoružani strpljenjem, dok u podnožju Alen i Luka rješavaju naše dileme i nedoumice.
Ostatak dana penjemo sportiće, one teže na top, one lakše kao prvi.
Do sportića dolazim malo kasnije gdje me Daniel rešeta pitanjima jesam li penjala i zašto nisam penjala kao prva. Ne stižem ni odgovoriti na njegova pitanja, a već kači svoje komplete u moj pojas i govori „Ajde ajde!“. Nisam stigla ni smisliti neki izgovor, a već sam skupljala komplete koje sam postavila. (Hvala Daniel!)
Mace, kokice, ptičice, ribice i lavići, hrabro su se borili i osvajali specifičan smjer uz valove podrške, potpore i spontanih aplauza koji su dolazili iz podnožja, a koji su motivirali i hrabrili kad je na stijeni naizgled ponestalo opcija i rješenja. (Bravo svi!)
Dok su jedni penjali, drugi su se valjali od smijeha, jer svi momci i djevojke pršte od života, pozitive i humora. Galerija koja je promatrala naše penjače, nije promatrala samo tečajce, već i naše iskusne asistente koji su se „igrali“ u sportićima oko nas. Dok oni penju tiho, graciozno i elegantno, mi se koprcamo kao ribe na suhom, ali vertikalno. To je samo jedna od faza jer se svakom novom vježbom sve ljepše i ljepše koprcamo.
Za tečajce je vikend ispunjen s mnogo „prvih“, prvih padova, prvih penjanja kao prvi, prvih susreta s novom opremom.
Posebne pohvale, zahvale i duboki naklon svim našim instruktorima i asistentima koji su više manje cijele dane proveli sjedeći u sidrištu ili stojeći uz nas. Naoružani nepresušnim morem strpljenja, puni korisnih savjeta, dobre volje, velikim znanjem i željom da svaka grancigula zna apsolutno sve, apsolutno savršeno, kako, kada, zašto i zašto ne baš tako. Objeručke uzimamo sve vaše recepte, naputke, trikove i alate.
Probna verzija Paklenice zaokružena je okrepom u Dinku i druženjem u kampu gdje nam je lagana kišica poručila da je vrijeme za odlazak doma, a doma odlazimo, naravno, kao bolji ljudi.
