Teško se ne zaljubiti u stijenu Biokova
Tri epska izvještaja, Madyja, Zdeleta i Ane, svjedoče kako je RAK-ovcima bilo na prošlogodišnjem susretu GDSK na Biokovu. Nadamo se da će sličnih gušta i dobrih smjerova biti i ove godine.
Kad Dalmatinski san postane java
Piše: Andrej Mady
Teško se ne zaljubiti u stijenu Biokova. Nakon GDSK 2019 već smo kovali planove o povratku na proljeće. Čak smo uspjeli načelno definirati da će to biti RAK-ov kamp za 1. maj… Naravno, dogodila se korona i umjesto kampa imali smo lockdown. Kad su restrikcije popustile, već je bilo ljeto i s obzirom na južnu orijentaciju, uvjeta za Biokovo nije bilo. Orijentirali smo se na GDSK 2020 u nadi da neće biti odgoda/distanciranja/restrikcija i da smo početkom listopada tamo…
Kada sam prošle godine pokupio Andriju ispred apartmana u Baškoj Vodi prije penjanja „Tomya“ u Malom Borovcu, pokazao mi je impozantnu stijenu Bukovca iznad naših glava i kažiprstom ucrtao direktnu liniju u najstrmijem djelu stijene uz riječi „ E to ti je „Dalmatinski san“, najduži smjer u Hrvata!“. Sa svojih preko 600m i 18 dužina djelovao je kao nemoguća misija… ali kako to već bude, nakon priče s ponavljačima, čitanja 101 opisa, s vremenom se pojavio onaj „moooožda ipak…“, a želja za ostvarenjem sna (pa makar i dalmatinskog ) je polako rasla…
S Adrijanom dogovor za navez protekao je standardno jednostavno: M:“Si penjao Dalmatinski?“, A:“Ne, ali bi“, M:“Mogli bi“, A:“ok “, M:“:-) vidimo se srijedu u klubu“. Srijedu se planu priključuju Luka i Rino, a Sova i Adri viberom javljaju da bi i one „Dalmatinski“. U međuvremenu su se poslagali i ostali navezi i u petak u Brelima se skupila pozamašna brojka od 25 RAK-ovaca. Nakon pive i maneštre, Adrijan i ja poprilično rano selimo na spavanac u Topiće iz kojih kreće pristup za smjer. Naravno da nas navigacija voza po lokalnim makadamima gdje nas u jednom trenutku skoro nisu pojeli kangali veličine manjeg konja…
Buđenje u 5:00 i dok sam ja izvadio žitarice, Adrijan je već napravio 6 jaja s pancetom. Ne možeš u „stinu“ na žitaricama…
U 6:00 su tu već Adri, Sova, Luka i Rino. Pod čeonkama gazimo prema smjeru. Zbog priča o teškom pronalasku smjera, Adrijan i ja brzamo gore. Liniju spitova smo skužili dosta rano tako da smo pod smjerom nakon 50-tak min pristupa. Adrijan je već ušao u prvu dužinu kad stižu ostali. Hint je da smo mi penjali sa 1×70, a ostali s preporučenih 2x60m tako da 6 lakših dužina spajamo u 3 cuga. Malo više trenja, ali napreduje se puno brže. Prvi dio smjera je poprilično lagan. Težine i ocjene se svode na nekoliko gibova. S obzirom da smo penjački najslabiji navez u društvancu i u strahu da nas se ne čeka, ne radimo pauzu na terasi na pol smjera nego se odmah hvatamo u koštac s drugim djelom. Tu se priča mijenja. Dužine su konstantne težine, vertikalne i eksponirane, sidrišta su viseća, stijena kompaktna i osjećaj je fenomenalan, a što je najvažnije, spitova ne fali.
Kad smo završili drugu dužinu nastavka, na terasu stižu i ostali koji ipak odlučuju napravit pauzu. Nama još bolje jer uz njihovo bodrenje imamo osjećaj da se borimo s nekim kompanjskim sportićem. Izmjenjuju se 6b i 6a dobrih 180m, a onda opet malo lakše dužine na kraju. U principu je najteža 15. 6a+ dužina. Bolder prečkanje u desno bez dobrih ruku i nogu (ali lako se A-nulira ) i onda nakon toga stup sa dvije paralelne pukotine i trbuhom koji daje samo strance za ruke i oskudne noge. Ostalih naveza nema na vidiku pa si izbijeni dužinom ipak dozvoljavamo pojesti koju čokoladicu na sidrištu. Nakon 5:55 minuta stižemo na vrh Bukovca i slijedi sunčanje dok čekamo Rina i Luku da se pojave na sidrištu ispod. Usput upoznajemo ekipu planinara iz Tomislav Grada. Snimaju nas s kamerom i ne mogu se načudit šta ovi „Riječani“ rade s krive strane brda.
Stižu Rino i Luka, dijelimo s njima vodu koje očito u Biokovu nikad dosta (hint br.2 uzmite puuuno vode). Kratko se družimo i ne stižemo dočekati Adri i Sovu jer Adrijan i ja odlučujemo natrag do Topića dok ostale čeka prijevoz u Gornjim Brelima. Silaz, koji i nije pravi silaz, do Topića je epic za sebe. Traje 2h po kršu i traži još 500nmv uspona preko sedla podno Bukovca. Nakon sedla kreću i prvi grčevi, a i koprcanje po siparu. Želja za hladnom pivom u kombiju vraća nas na noge, a i osjećaj da smo popeli „Dalmatinski san“ puca nas dodatnim adrenalinom.
Na večeri, njam škombri i krumpir, uz standardnu pivicu polako se skupljamo i planiramo slijedeći dan. Odluka pada da ćemo kad se naspavamo lagano u Vrisove glavice gdje je puno kraćih smjerova od 100-150m dužine. To rezultira super kombinacijom gdje smo doslovno na par stotina kvadrata stijene naslagali 7 naveza. U „Madre Padre“ ispred Adrijana i mene bili su krčki navez Alen i Marko, iza nas Igor, Eva i Matej, iza njih Vex i Bojana. Deset metara lijevo od nas u „Mirto selvagio“ Vlašić i Lovro Č, 15m desno u „Austrijancu“ Ines i Kiki, a malo još desno od njih Zdele i Edita u „Prvom snijegu“. Uredno se moglo na sidrištima ćakulati s navezom na sidrištu do, zanemarujući partnera koji se pati u detalju.
Po dolasku do kombija, Adrijan baca paštu u padelu, na tavu jaja, pancetu i sunčanice (hvala Ani i Bubiju koji su ih nabrali punu vreću dan prije na silasku s Bukovca). Dočekujemo ostale naveze s punim tanjurima…
I naravno, tu i srećemo i Zdelinu legendarnu pastiricu… ali o tome će Zdele nešto više…
Tamo gdje je stijena božanske kakvoće, a od pogleda zastaje dah!
Piše: Zdeslav Marinović
Ja i Edita smo se dogovorili da ćemo ić tek u petak ujutro, pa je dogovor o tome šta ćemo penjat ostavljen za auto. Ja sam htio nešto dugo ali ne i previše teško pa sam navijao za Machu Pichu (6a+), radi društva (to su planirali i Ana i Bubi), zato što je Pezzolato za detaljnu duljinu napisao „maximal exposure“ i zato što ima dug pristup i silaz, a ja sam htio i uživati u šetnji Biokovom.
Edita je s druge strane navijala za Pjesmu sirena (6b+) ili Otok ljubavi (6b) jer je htjela penjati dugi atraktivni biokovski big wall, a Tommy i Sive jeze su otpali jer sam ih penjao prije. Vožnja je protekla u dugom natezanju ali ja sam na kraju na galamu uspio nametnuti Machu Pichu kao subotnji odabir, a nedjelja će bit šta bude.
Međutim, kad smo došli do škole u Kričku gdje je baza svih sudionika GDSKa, raspitao sam se malo o smjerovima i pokolebao se.. Mia mi je rekla da je do Machu Picchua pristup zloglasno dug i da se ekipa znala gubiti tražeći smjer. Za Otok ljubavi su drugi rekli da je to mađarski smjer, smjer koji su bušili zloglasni Mađari i da su se na njemu namučili i bolji penjači. Da je rijetko spitan i da je strašan. Ostala je visit ta Pjesma sirena u zraku, ali dotad sam shvatio da Pajevina nije igrarija i da možda ne treba forsirati 6b+ nakon ljetne pauze. Ionako su ti 6b+ najzajebanija ocjena, ovaj 6b prevari čovjeka, nadaš se da je nešto podnošljivo, a onda shvatiš da + nije dodan bezveze. Ponoć se približavala, šatori još nisu bili postavljeni, a mi nismo imali smjer!! Na sreću, u blizini se našao i Jadranko Jerković, iskusni domaćin. Na moje pitanje: pa ima li na tom Biokovu smjer koji je top, top, a da nije pretežak odmah je odgovorio protupitanjem: a jeste li bili u Tommyja? Pomalo beznadno sam odgovorio da ja jesam i da bi nešto mrvu lakše, na što je Jadranko prisnažio: „odite onda u Pepita! Lijepi smjer u Ercegovoj gradini, 6a+, nije predug, nema puno pristupa. Kad neko želi osjetiti što je prava biokovska stina, a da ne želi neku težinu, ja preporučim to. A ukoliko vam se čini malo, možete skratiti pristup tako da popnete i Psiho blok u tri dužine „ Bilo je već kasno, Edita nije imala snage za daljne rasprave i odluka je donesena: idemo Psiho blok i Pepita!
U subotu smo odbacili Anu i Bubija do Topića. Oni su iz tamo kretali prema Bukovcu i mom neprežaljenom Machu Pichuu. Tad sam osjetio neku tugu u srcu. O njihovim doživljajima ćemo čitat u Aninom izvještaju. Mi smo se odvezli do Miletinog bora, na pristupu za Borovce, pa dalje pješke, 10 min pristupa do ulaza u Psiho blok. Ulaz smo našli vrlo lako i ja ulazim u prvu, detaljnu 6a dužinu. Dužina je vrlo dobro zaspitana i fora za penjat, možda malo neobičnog gibanja, sa hvatištima i nožištima što gledaju na dolje bez nekog konkretnog detalja. Polako stižem do prvog sidrišta, Edita dolazi do mene i kreće u iduću dužinu, neku neosiguranu kršljivu zaraštenu četvorku i tu počinje pičkaranje koje traje većinu smjera jer nakon ove dolazi i 5b dužina, zaspitana u detaljima, a između tražiš i gledaš di, kamo, kako.. Nismo se baš snalazili, nismo baš uživali pa smo na vrh smjera došli nervozni, a i izgubili smo dosta vremena. Moral je pomalo pao. Sad je trebalo nać Pepita.
Ali ni ja ni Edita nismo poznavali ovaj dio Biokova, a i loše smo čitali skicu pristupa pa smo izgubili jedno sat i pol, dva lutajući po siparu i šipražju i tražeći smjer na skroz krivoj strani. Jebeno je to kad se ne uspiješ orijentirati u tim velikim stijenama nego samo gledaš skicu i misliš: ma evo, to je onaj bor, to je onaj vrh.. sigurno je ovo onaj kuloar! A nije. Nije :’-(
U svakom slučaju, nakon skoro dve ure bauljanja našli smo konačno taj jebeni bor sa skice. Bio je to jedan od najmarkantnijih borova u povijesti, predivna, osamljena, elegantna borčuga, malo iza ugla, na početku južne strane Ercegove gradine, dok smo mi cijelo vrijeme tražili po zapadnoj. Kraj bora je tankim plavim slovima pisalo: PEPITO. Sad već prilično nadrkani, navezali smo se i ušli u smjer. Bilo je i dosta kasno pa smo morali požurit. Edita je u bijesu protrčala kroz prvu dužinu. Ja sam bio nešto sporiji, 6a detalj na trenje, radijator i sitnjava mi nije bio lagan, ali je bio kratak. Iduća dužina, neki 4c je zapala mene. Do tu me već prošla nervoza i negdje na pol dužine sam shvatio da uživam. Stijena je bijela, hrapava, kompaktna.. topla <3 Budi povjerenje, gušt je kretat se na njoj. Dobri čovjek Jadranko nas nije prevario! Dalje su došle još jedna 6a dužina sa kratkim detaljem na balancu i detaljna 6a+ , opet sa gibom na balancu i jednim malim trbuhom sa dobrim hvatištima. Sve pristojno zaspitano, stijena božanske kakvoće, od pogleda zastaje dah! Ove prve 4 dužine su baš vrh, ne preteške za svoju ocjenu, a divne. Bjelina i hrapavoća te stine je nešto posebno.. teško ju je opisat, treba probat. Kad smo to prošli, ostale su još nešto krušljivija 5c dužina i zadnje dve lakše dužine koje smo spojili. Ispostavilo se da nam je 6a, 6a+ najidealnija ocjena u ova dva Pezzolatova smjera jer je dobro zaspitana i kompaktna, dok u 5icama penjanje nije puno lakše, a spitevi su rjeđi i više se treba snalazit.
Dan se već bližio kraju, trebalo se spustit. A da bi se spustili, prvo se trebalo popet na vrh Ercegove gradine. Kad smo došli na vrh, iznenadilo nas je što su gore stvarno ostaci neke gradine. Erceg je imao gradinu! A ja sam mislio da je naziv više onako, figurativan.. S vrha je pucao predivan pogled na Makarsku, Brela i sve moguće otoke, a iza nas se uzdigla veličanstvena barijera Velikog Borovca, Pajevine i još nekog trećeg brda koje ne znam kako se zove. Sve skupa čini impozantan kameni zid, žućkast od zalazećeg sunca, u kojem bi se dalo ispenjat 1000 smjerova. Nismo se puno divili pogledu, požurili smo se spustit s vrha gradine do kuloara ispod Pajevine i po siparu lagano do auta.
Dio silaza do kuloara je dosta zahtjevan, postavljena je i sajla na dva mjesta, a kad se dođe na sipar dalje je čista uživancija jer staza vodi uz strme litice Pajevine, a dolje niz kuloar pada pogled na Brač i sunce koje zalazi iza njega. Spuštali smo se dolje, onako sitni pod tim stjenusinama i bili dijelom očarani ljepotom i veličinom svega, a dijelom nadrkani jer nam je bilo pun kurac hodanja i penjanja i sipara i svega. Negdje u donjoj polovici sipara vidjeli smo sjaj spitova pa smo stali da pogledamo – našli smo se pred ulazom u Pjesmu sirena, mitsku Pjesmu sirena s kojim mi se Edita popela na vrh glave. Pri dnu je opet tankim plavim slovima pisalo ime smjera: PJESMA SIRENA. Slova su mamila, izgledala su kao obećanje. Prvu dužina, 6b, čine nevjerovatno dugi, pravilni, uski radijatori na savršenoj stijeni. Dižu su se bar 40tak metara strmo u visinu… Iz blizine se činilo okomito. Gledali smo ih zadivljeno i govorili si: Pa mogli smo ić! Trebali smo! Idemoo.. idući put sigurno! Tražili smo gdje je prvi spit i kad smo vidjeli gdje je, zadivljeno smo klicali: Uuuuuuu! Kako je visokoo! Bar 8 metara*(*a bilo je max 5)!.. šta je poslije? Vidi, trakica! Trula trakica! Uuuuu! .. divili smo se tako, što smjeru, što sami sebi što smo tako hrabri i što bi mogli uć u to. Ali bilo je sad već stvarno kasno pa smo se odvojili od stijene i na brzinu spustili do auta, usput prezirno pogledom ošinuvši ulaz u Psiho blok kraj kojeg smo morali proći, uz misao: Nikad više. Već je bio pao mrak pa smo pošli do baze u školi, gdje su dobri domaćini organizirali večeru i druženje.
Drugi dan je trebalo popet nešto kraće, a to kraće znači Vrisove glavice. Podno Vrisovih glavica su travnate padine na koje čuvena pastirica iz Topića vodi svoje koze na ispašu. Tu smo pastiricu ja i Andrija upoznali 2017 i bila je baš kul.. dok smo se vraćali prema autu nakon popetog smjera sreli smo je kako sjedi na proplanku dok koze oko nje pasu, prilaze joj i redom joj se umiljavaju. Impresionirala me ta ljubav koza prema gazdarici <3 Vidjelo se da svoj autoritet ne nameće grubošću nego da je koze vole i poštuju.
I ove godine je pastirica bila tu, vodila je stado po makadamskoj cesti. Kad su nas vidjele koze su se prepale, pa se dio još više stisnuo uz pastiricu, a dio je iskoristio priliku i skočio na suhozid uz cestu te usput stao brstiti masline. Pastirica je brzo prošla, uz par povika. Nije valjda htjela da koze naprave štetu, pa da dođe do zavade sa susjedima, možda i tužbe.. a mi smo krenuli na Vrisove popet smjer s pastiricom u mislima.
Pošto sam se osjećao kriv za jučerašnje gubljenje, prepustio sam Editi izbor smjera, a ona je pomalo rezignirano odabrala Prima neve. Nismo bili previše oduševljeni što ćemo ga penjat, oboje smo već bili na Vrisovim glavicama i znali smo da, iako su lijepe, nisu onaj pravi biokovski big wall kojem smo se nadali.
Prve dvije dužine smjera su lagane četvorke. Dogovor je bio da ih ja vodim i spojim ih da ne gubimo vrijeme, a onda bi Editi ostala slast vođenja detaljne dužine. Krećem, brz sam na laganom terenu, međuosiguranja i nema previše, sam postavljam ponešto, orijentiram se po osjećaju. Kad dođem do drugog sidrišta, sve mi je pomalo čudno, kao da nije baš po skici, ali gledam okolo i procjenjujem – to je to, nema bit šta drugo.
Uskoro i Edita dolazi do mene i kreće dalje, u detaljnu dužinu. Penje par metara ali onda zapinje. Pred njom je dio koji se čini tvrd, a idući spit je daaaaleeko. Slijedi stajanje, gledanje, negodovanje. Pokušava gib, dva, zaključuje da ne želi riskirat i traži da je spustim. Na mene je red da probam: krećem naprijed, dolazim do spornog mjesta i uočavam spit iza grmića. Ipak nije tako strašno! Kopčam skriveni spit i odozdo čujem ogorčeni Editin uzvik: „A tuu jeeee!!! …. Jebemu!! Sad je lako..“
Nastavljam dalje prema gore, gib po gib i uviđam da je dužina odlična! Žuto siva vertikana stijena s ponešto raslinja, konstantna, zaspitana taman kako treba, da nije psihijatrija ali ni pregusto. Ponekad postavim i koje dodatno međuosiguranje, uživam u stijeni i u teškoćama koje su mi taman po mjeri, fokusiran ali ne i nasekiran. Ušao sam u penjački zen! Na sidrište dolazim pomalo napumpan, zadovoljan samim sobom, smjerom, svijetom i životom. Pripremam osiguranje i Edita kreće prema meni. Do nas penje navez Zagrepčana, dovikujemo se s njima, pitamo ih šta penju, oni javljaju: Prima neve. U početku ne kužim, pa kako Prima neve, to penjemo mi, možda su fulali, još su mladi, neiskusni, a onda mi polako sviće – fulali smo mi, tj. ja ☹
Edita dolazi na sidrište, odaje počast detaljnoj dužini (tvrda je!) i kreće dalje u zadnju, četvrtu dužinu smjera za koji sad pretpostavljamo da je G.R.D. III. Ta zadnja dužina ima kraći bolderski ulaz na početku, a dalje više nije teško. Edita je lako rješava, uskoro joj se i ja pridružujem na vrhu smjera. Komentiramo tu zadnju dužinu, Edita kaže da nije ni ona bezazlena, da je dobra, ja kurtoazno odgovaram: je, je, tvrda je, ali oboje znamo da nije ni upola tako dobra kao detaljna, da sam je odvukao u krivi smjer i da sam još pobrao najbolju dužinu..
A šta ćemo, nekad to ispadne tako. Na vrhu se malo divimo pogledu, brojimo sve one otoke koje smo gledali i jučer (svi su tu!), onda malo koškanja hoćemo li sići absailom ili siparom, na kraju se složimo da je brže siparom i silazimo do ceste. Tamo više nema pastirice ali su dolje Adrian, Mady i ekipa. Adrian nas nudi paštom koju je upravo skuhao. Prihvaćam ukusnu, toplu paštu, Edita ipak neće jer ima mesa, još malo chillamo, a onda treba krenut. I tako nekako završava naš GDSK 2020.
Na vožnji nazad smo pomalo žalili, što nismo penjali hrabrije, što nismo napali tu Pjesmu sirena, ali sad, s odmakom, rekao bi da je to bio jedan dobar GDSK, da sam upoznao dio Biokova u kom do sad nisam bio, da je druženje bilo lijepo, da sam ponovno vidio pastiricu i da se veselim ponovnom povratku.
Ruža vjetrova
Piše: Ana Vrbanović
Stižemo, naravno zadnji, Lukica, Zdele, Edita i ja. Vožnja je bila zabavna. Zdele i Edita dogovarali su šta će penjati (nikako da se dogovore), prezidente je puštao odličnu mjuzu, a ja sam rokala po Sex on the beach. Stigli, svi već tamo, samo nas se čuje. Bilo nas je preko 20, zauzeli 2 stola na terasi, atmosfera odlična. Svi nabrijani, priča se o smjerovima, o anegdotama prošle godine, kad tko kreće ujutro… Marko i ja smo se odlučili za pokret malo kasnije ujutro. Htjeli smo se dobro naspavati. Naš pothvat – Ruža vjetrova (6a+), Pezzolatov smjer na slabije posjećenoj istočnoj stijeni Bukovca. Potrpali se u auto Zdele, Edita, Marko i ja. Zdele i Edita su trebali krenuti s istog mjesta kao i mi, no po 10x su se predomislili pa tako i to jutro. Iskrcali se nas dvoje, stavili u ruksak nužno ( i tupperware s puretinom, krumpirom i brokulom) i krenuli. Pisalo je u vodiču – pristup 2 i pol sata. Meni je to bio jedan od najzanimljivijih pristupa ikad. Prva polovica je kao za popularni Dalmatinski san, a zatim kreće soliranje trojki i pravimo se da je to normalno.
Usred poštenog uspona, nakon cca sati i pol hodanja i penjanja mini smjerova, pojavila se neka glatka stijena sa spitovima. Morali smo navući opremu i pedule da bi prošli tih 15ak metara i onda opet sve spakirati i nastaviti dalje. Dosta zanimljivo pošto je to suho korito slapa ispeglano vodom. Kako smo prilazili smjeru tako je postajalo sve strmije i strašnije. Pored nas iz kuta na južnoj strani ljudi su već na pola smjera, a mi smo još uvijek hodali i tražili ulaz u smjer. I napokon, ulaz. Tek počinje, a već sam postajala malo umorna i nervozna. Smjer je na kraju bio odličan. Težak za moje pojmove i jako izložen, ali Marko je bio smiren i veseo i pomagao mi je ful u suočavanju sa strahom od visine. Još jedan mali problemčić bio je je što je smjer u hladu pa sam promrznula. Od 3 litre šta smo nosili, nismo popili ni pola litre. Svako malo dok bi zujala na sidrištu, nečija glava provirila bi iza ugla. Imala sam osjećaj ko da samo Rakovci napadaju Biokovo.
Lagano smo napredovali do vrha gdje su taman na izlazu bili prezidente, Rino, Adri i Sova. Pogled je oduzimao dah. Fino smo ko gospoda pojeli meso i povrće (nosili smo i beštek) i još obišli jedan vrh prije silaza. Odlučili krenuti dolje da nas ne ulovi mrak prebrzo, a i da ne propustimo večeru. Po putu smo naišli na stotine sunčanica i naravno da se nisam mogla suzdržati da ih ne uberem, bilo je neizbježno da nas uhvati mrak. Nosili smo (Marko) punu vrećicu. Krenuo lagano mrak, no nismo odmah upalili čeone. Prekrasno je bilo privikavati oči na šumske puteljke. Po putu su bile razne tabele koje mu nisam dala da čita jer mi je već polako bilo dosta svega. Drugi dan išao je istim putem i na kraju ih je sve uspio proučiti, nije ništa propustio! Pred kraj prolazili smo po šljunčanom putu koji se krenuo šljokati zeleno pod našim čeonim lampama. Naravno, šljokice, veselje! Kad si prišao bliže skužiš da su to oči ogromnih pauka stupičara. Skreneš pogled prema livadi i cijela livada krene šljokati- trčala sam prema cesti ko da nema sutra. Na kraju puta čekao nas je Kazo. Vratili se u kamp, pojeli ribu s blitvom, krenuli cugati. Piva se samo stvarala u čaši. Drugi dan penjem s Lukicom. Kažemo nešto ćemo lagano, krenut ćemo kad se naspavamo. Na kraju ujutro odlučili ne penjati nego otišli do plaže meditirati i odmarati. Sjeli na neki vidikovac pojest ručak i taman bili na putu kuda su se svi vraćali s penjališta. Ponovno smo imali veliko okupljanje, Adrijan je čak posluživao kavu u šalicama. Par sati objedovali, pričali, popili koju pivu i zaputili se natrag u Rijeku. Jedan od boljih vikenda, definitivno!
