Teranova po južnom vitru koji puše ka bura
Sićam se, ima tome lita i lita, Bojan Novak, tada obični stariji pripravnik u svojim 30ima, povukao me po Mosoraškom smjeru i dovukao na vrh Anića Kuka. Rekao sam mu tada: ”Neloš si ti čovik Novače”. Bia sam grancigula u svojim 20ima.
Godinama kasnije, Novak je, kao prekaljeni alpinist u solidnim 40ima, do kraja dovukao zimsku alpinističku školu kako bi mene učinio običnim starijim pripravnikom u svojim 30ima. Krug života.
Finalna se vježba odigrala na naredni način. Iz Rijeke smo krenuli u subotu oko 4 ipo ujutro. U dva auta, osam ljudi i šesnaest bajli. Cilj nam je bila Teranova Smer v Dolgem Hrbtu ponad Jezerskog. Tri ure kasnije, parkiramo blizu tovarne žičare i krenemo odrađivat pristup za grapu. Jedno uru vrimena po solidnoj kosini od nekakve kombinacije sniga, kamenja, zemlje i klekovine. Temperatura inače poprilično visoka, a i puše neki čudni vitar. Vlažan i topal ka jugo, ali ide u refulima ka bura.
Navezi su sljedeći, redom kojim su ulazili u grapu:
- Don Luca – Frano Makina
- Madirazza – Novak
- Veks – Rino
- Vlačo – Dobri Zdele
Tu negdi između se uguralo i dvoje Slovenaca koji su, prije ulaska u grapu, zapalili dobro posoljenu baketu.
Sama grapa ( III/ 3, M, 80⁰, 45⁰-60⁰, kažu oni što znaju) je 350m duga kombinacija solidno tvrdog sniga i ponešto trulog leda. Penjaču se veći dio smjera s live strane nalazi stina u kojoj se tu i tamo može naći kakav klin ili se da tutnit čok. Napredovanje je poprilično glatko i dobar dio smjera penje se u paralelki. Nije to preteško, ali ako klizneš, surduknut ćeš se do Jezerskog jerbo je zadnje međuosiguranje ukopčano isto u Jezerskom. Struka je doduše rekla da na ledu ne smiš pasti, ali isto tako moreš reći vitru da ne puše.
U zadnjoj trećini smjera, taman pred izlazak pod finalnu prečku, bila je jedna površina od milimetarskog leda zalipljenog na stinu koju je valjalo pažljivo zaobići. Nakon toga, mini kamin između dva babulja kroz koji se izađe uz malo dry toolinga. Bilo je tu i tamo solidnog leda u koji se dalo, ne budi lin, zavidat ledni vijak. Onaj čudni vitar o kojem je bilo govora, zna je opako zapuvati s vrimena na vrime i činia je spindriftove koji bi te paralizirali na par sekundi. Struka je doduše rekla da valja iskusit malo alpskih uvjeta.
Finalna prečka vodi u livo i opremljena je s nekoliko klinova koje čovik niži od 3 ipo metra ne može uštekati bez izvođenja nekoliko dry tooling manevara. Dakako, za tako nešto nije bilo potrebe i prečku se dalo sasvim elegantno prošetati bez uštekavanja. Struka je ionako rekla da ne smiš pasti, a ako padneš ionako te briga što struka kaže.
Nakon prečke, valjalo se pribaciti priko brida i po suncu se spustiti nazad prema polazištu. Grapa je, kao što je bilo i najavljeno, lijepa i često penjana.
Nakon par piva u Zgornjem Jezerskom, Mady, Veks, Zdele i Vlačo se vraćaju u Rijeku, a elitni dio skupine se pribacuje prema Vršiču, odnosno u Mihov dom na Vršiču. Mihov je dom na ruskoj cesti zeru prije Koče na Gozdu. Više je underground i nije tolika gužva. Dom vode Vojko i Vojka. Vojko i Vojka su dobri ljudi koji su u prošlosti lita provodili na Dugom otoku. Imaju stila i imaju svoj đir. Nedugo nakon nas, u dom su došli Martina i Matteo. Vojko nas je ponudio nekom rakiještinom koju smo usuli u sebe. Vojka nam je skuvala jotu koju smo isto usuli u sebe. Usula se i koja piva. Nakon tog usipavanja, otišli smo u postelju. Dugo se nisam naspavao kao u Mihovom domu na Vršiču. Osam dugih sati u komadu.
Nedjelja je, kao finalni trenutak zimske škole, bila rezervirana za brušenje finesa. Novak je sa Martinom i Mateom ostao raditi tehnike, dok smo Frano, Don Luca i ja bauljali po padini ispod male Mojstrovke. Prošli smo kraj ulaza u Uroševu grapu, vratili se nazad do ulaza u grapu koja vodi na malu Mojstrovku, zaključili da je prelako, a da smo mi prejaki i da nije vridno truda, te se spustili do Novaka. Frano je uspia i malo odskijati. Ponovile su se tehnike, topli je vitar postao hladniji, te smo se pokupili u aute i pošli na zadnju pivu prije odlaska u Rijeku.
Zimska je alpinistička edukacija gotova. Novak je reka da je prezadovoljan i da u cilom životu nije ima tečajce koji su toliko grizli i bili toliko željni penjanja u nenormalnim uvjetima sniga, leda, vitra i vriđanja.
Dobro, nije to reka, ali je to mislia.
Sićam se, ima tome lita i lita, dobri je Zdele jasno reka: “Led nikad ne penji kao prvi”.
Godinama kasnije, na Novakovoj zimskoj školi, Zdele je vodia dužine po južnom vitru koji puše ka bura. Ako to ne znači pokazati želju, onda ne znam što znači.
Šteta što Zdele nije tečajac.
