Tempi Moderni, Marmolada (VII+, 1150m)
Od kada sam prvi put bio u Dolomitima i vidio južnu stijenu Marmolade, bio sam uvjeren da ću jednom morati ići tamo penjati. Zadnje dvije godine stalno sam planirao penjati smjer Don Quixote na Marmoladi, ali nikako se zvijezde nisu mogle složiti. E pa ovoga puta posložili smo ih sami! Na našem zadnjem penjanju na Tre Cime, Marko Kalčić i ja provodili smo vrijeme na rest dayu gledajući jutub filmiće iz smjera Tempi Moderni na Marmoladi i nedefinirano zaključili „tamo ćemo ići… jednom.“ Taj „jednom“ bio je prvi idući period dobrog vremena.
Konačno je došla na red i Marmolada, doduše ne po očekivanom klasiku Don Quixote, nego po težem velikom klasiku Tempi Moderni. Već kad imam tako jakog partnera u navezu, zašto ne iskoristiti za onaj smjer o kojem sam mislio „jednog dana…“? 🙂 Radi se o relativno novom smjeru za standarde Dolomitskih mega-klasika, iz 1983. Smjer glasi kao beskonačno putovanje po moru kompaktnih ploča, gdje međuosiguranja ima malo, a slobodno penjanje je jedini put naprijed. Zato se i zove moderna vremena… Smjer ima 1150m, 28 dužina. Najteža dužina je 6c, zatim dva 6b+, par 6b-ova, par 6a-ova i drugo uglavnom V-ice. Linija prati ili vrlo pravilne pukotine ili kompaktne ploče, stijena je najkompaktnija koju sam ikad vidio u planinama, penjanje vrlo atraktivno i napeto. Ali ono što čini taj smjer tako zahtjevnim je malo klinova, kojih ima uglavnom samo u najtežim dužinama, i vrlo teška orijentacija. Nisam nikad penjao smjer u kojem je tako lako zalutati kao ovdje. Penje se uglavnom po moru ploča gdje je sve isto, klinova za orijentaciju baš i nema, a skice nisu baš od velike koristi – kažu ideš malo ravno, malo lijevo-desno i sidrište je u rupi – rupu ne vidiš dok ne kreneš u dužinu, popneš 20m bez međuosigurnja i ugledaš ju 30m pored tebe 😛
Krenuli smo u petak 9.8. i došli u Malga Ciapelu oko 14h. Ručak, pakiranje stvari i put pod noge do doma ispod stijene, Rifugio Falier. Do doma ima 1:30h hoda i s obzirom na duljinu smjerova na Marmoladi, vrlo je preporučljivo skratiti pristup spavanjem u domu. Spavanje košta 13 eura uz HPS-ovu iskaznicu, večera je normalnih restorantskih cijena, i sve vezano uz dom je lijepo i ugodno. Preporuka! 🙂 Kad smo došli do doma, ostalo nam je još dosta dana, pa smo išli napraviti pristup do smjera (još 1h) da ostavimo opremu gore kako bi nam bilo lakše ujutro i da nađemo ulaz da ne bi ujutro lutali po mraku. Na pristupu su nam društvo pravili Novo Zelanđanin i Britanac koji su penjali smjer do našeg, Vinatzer-Messner. Oni su imali vrlo ambiciozan plan – u subotu penju južnu stijenu Marmolade, spuste se, popiju pivu i voze u Veneciju jer u nedjelju u 6 ujutro imaju avion za doma. Vrlo optimistično, kažu da moraju popesti smjer bez bivaka pod svaku cijenu, makar penjali cijelu noć 😀 Imali smo i ideju isti dan popesti prvu dužinu, detaljnu, da ju naučimo pa da ne moramo u 5 ujutro penjat 6c onsight. Ali ipak nismo jer bi zakasnili na večeru, a to ne može tako.
Ujutro smo krenuli iz doma u 4:30, došli pod smjer u 5:30 i krenuli hrabro u detaljnu dužinu, još uvijek pospani i nezagrijani. Marko je krenuo prvi probiti led, unatoč najboljim namjerama pao, označio hvatišta, postavio frendove i spustio se dolje na drugi pokušaj. Prepustio je meni vodstvo, ja sam pomoću Snage Dobre Bete popeo dužinu na flash i zatim se on prošetao iza mene. Jedna dužina manje, slijedi još 27, možemo dalje u smjer 😀 Slijedilo je 150m penjanja kojeg se uopće ne sjećam (…), a zatim neki lakši teren gdje smo prvi puta fulali dužinu i izgubili pola sata. No vratili se na pravi put i došli u regiju fantastičnih kompaktnih ploča gdje je penjanje vrlo tehnički i vrlo runout! Vrlo je pamtljiva bila ovdje jedna 6b dužina koja je bila kao da je ispala sa Dabarskih, ali bez spitova – dva klina na početku gdje je neko ludo penjanje po two-finger-pocketima po inače ćelavoj ploči, zatim jedan dobar pješčani sat i onda par metara dilferiranja po famoznom radijatoru ili kako talijani kažu „rigola“. Super stijena, kao doma 😛
U 14h smo došli na veliku policu koja dijeli stijenu u dva dijela, na kojoj ima nekoliko bivaka gdje je vrlo uobicajeno i dosta komotno prespavati. Pošto nam je do tamo trebalo otprilike 8h, tom brzinom bi izašli iz smjera pola sata/sat vremena nakon mraka. Idućih pola sata smo vječali što raditi, da li ostati spavati ovdje ili ići dalje? Na kraju smo zaključili da smo bili spori jer smo ponavljali prvu dužinu i pogubili se na jednom dijelu i da ako dalje bude sve ok da stignemo popesti prije mraka. Uostalom ako vidimo da neće ići, uvijek možemo absajlati natrag do te police. A ako stignemo prije mraka do 26. dužine opet dobro, jer su zadnje dvije dužine opet neki 6b+ detalji pa će biti dovoljno klinova da možemo pratiti liniju i po mraku. I uvjereni tim slabim argumentima krenuli mi dalje! Nakon police dočekao nas je neki 6b+ detalj, a zatim 4 dužine četvorki i petica gdje smo planirali dobiti na vremenu penjući paralelno. Ali naravno, tu smo opet zalutali u moru ploča i izgubili malo vremena otpenjavajući i prečkajući. Ipak, nastavili optimistično dalje. Začudo, to se ispostavilo kao dobra odluka jer smo putem pronašli još jednu špilju za bivak, 9 dužina prije kraja, koja je bila jednako dobra kao velika polica, a bliže vrhu. Rekli smo si „ovo je checkpoint, tu se možemo vratiti ako padne mrak“ i nastavili dalje po opet genijalnim pločama. U ovom zadnjem dijelu stijene, stijena postane stvarno interesantna – kompaktne ploče koje bi bile skroz ćelave da nema na njima stotine rupa raznih oblika i veličina. Neke su tramvajci, neke rupe za jedan prst, druge sve između, ali uvijek je jedna na dohvatu ruke i omogućuju penjanje. Gušt u penjanju tih dužina smanjili su najveći orijentacijski problemi do sad koji su bili razlog zašto nas je 5 dužina prije vrha konačno sustigao mrak. Absajlali nazad to naše špilje i tamo proveli noć. Špilja je bila slikovita – duboka i zaklonjena, ali pola metra visoka i prekrivena blatom. Uđeš unutra ležečki, uvaljaš se u blato, pokriješ astrofolijom i gledaš vani vizualni spektakl mjeseca, oblaka i zvijezda 🙂 Čak smo našli u njoj i jednu padelu kojom smo onda skupljali vodu što je kapala za doručak. Naravno zadnje kapi naše vode smo već popili… Nešto smo mali uspijeli odspavati, kasnije tokom noći je bilo malo prehladno pa smo se samo stiskali i tresli, ali bilo je ok i dočekali jutro.
Ujutro smo pojeli zadnju čokoladicu, popili zadnju vodu i smržnjeni, zgaženi, spaljeni i ful umorni, nastavili dalje do vrha po sada već poznatom terenu. Srećom pa odmah iz špilje kreće 6b dužina pa smo se lijepo zagrijali 😛 Ovog puta rješavamo orijentacijski teški dio bez problema i dolazimo do monumentalnih zadnjih dužina koje su opet penjački teže, do 6b+. Uz veliku sreću i olakšanje popnemo težave i pobjednički izađemo na vrh oko podne! Mrtvi, prebijeni, spaljeni, žedni i gladni, ali presretni usponom kojeg smo rješili i činjenicom da je konačno gotov 😛 Ono što je definitivno pozitivna strana našeg bivakiranja je to što smo mogli se spustiti do auta žičarom, a ne hodati satima po ledenjaku da bi se spustili na drugu stranu planine. Od vrha do žičare ima 20min lagane šetnje. Putem smo sreli neku Bugarsku obitelj koja nam je dala svu svoju vodu, valjda smo izgledali užasno 😀 Ukrcali se džabe u prvi dio žičare, malo se dvoumili da li ipak ići pješke kad smo vidjeli cijenu druge žičare, ali smo se ipak odlučili na luksuz. Teleportacija žičarom ravno u pizzeriju u dolini i na put doma razveseljeni spoznajom da smo upravo popeli naš najteži alpski smjer ikad!
