Taghia 2014 – Izvještaj
Nakon povratka iz Bolivije, Marko i ja se slažemo da je idući odlazak definitivno u neke toplije krajeve i na penjanje suhe stijene. Tragom nedavnog odlaska grupe naših u Taghiu i hvalospjevima po povratku i mi dižemo obrvu na ideju o istoj destinaciji. Taghia it is.
Siniša se “baca” na prvi spomen: “Šta misliš, jel to pre teško za mene sada?” odgovaram u smislu “sigurno će ti biti teško, ali je isto sigurno da će ti to biti veliko iskustvo za dalje.” i Siniša se pridružuje. Par dana nakon i Dragan se javlja da bi volio provesti tri tjedna s nama. Odlično, ekipa je sastavljena!
Deva daje sve potrebne naputke i vodič, trenirali smo cijelu zimu i sad je bilo vrijeme da vidimo da li je trening urodio plodom.
Dva dana prije polaska kvari nam se auto s kojim smo trebali ići do Milana od kuda letimo za Marrakesh. U kombinaciju nam uleće Stipe Kristić (HVALA!!) kao vozač, za tamo dobivamo auto poduzeća RI-ISA (HVALA!!) i uz nešto ekstra troška evo nas u Milanu oko 11h da bi skoro zakasnili na ukrcaj u 17:30h. Piju se kavice i nitko ne gleda na sat jer “iiimaaamoooo vremena”. Na kraju trčanija po aerodromu i ukrcaj kao posljednji u avion po hitnom postupku. Uistinu ne znam kako bi objasnili da smo zakasnili na avion koji smo čekali 6 sati.
Tu večer smo u Marrakeshu i iduće jutro krećemo put Taghie.
Taghia, stijenski El Dorado Velikog Atlasa nije nas ostavio ravnodušne od prvog do zadnjeg dana. Vertikalne litice gdje god pogledaš, vapnenac abnormalne kvalitete (uopće ne razumijem pod kojim atmosferskim uvjetima se stvorio tako dobar kamen), u pravilu nema gužve, penjanje u dugoj dry majici… san.
Dragan je bio zadužen za pregovore oko spavanja i napravio je odličan potez odabravši gitu kod Youssefa. Domaćini su se maksimalno trudili da nam boravak tamo bude čim ljepši. Nema dana da nisu pitali da li je sve uredu, svaki puta kada bi se vratili s penjanja trče s čajem (menta) za okrijepu, doručak kad bi im mi rekli, pošto smo dvojica vegeterijanci imali smo i tu poseban tretman, sobe s krevetima… skoro kao u Hiltonu.
Svaka im čast, ako se vratimo opet će biti naš izbor.
Popeli smo:
Le reve d’Aicha TD-, 255m, 6a+ (svi);
Belle et berbere TD+, 300m, 6b+ (Marko i Elvis);
Au nom de la reforme ED-, 340m, 6c (Siniša, Marko i Elvis);
Classe montagne epinal ED-, 200m, 6c+ (Marko i Elvis);
Canyon Apache ED-, 280m, 6c+ (Marko i Elvis (mi 6b+,A0)),
L’allumeur du reve berbere 320m, 6b+ (Dragan i Siniša do predzadnje dužine, drugi dan Siniša i Elvis).
Svi smjerovi koje smo penjali su odlično opremljeni (samo jedno opasno kopčanje u smjeru Classe montagne epinal u najtežoj dužini), dovoljno je imati čokove (za one kojima su 6b ociene vrlo penjive niti to). U načelu morate penjati solidno 6b/c da bi u ovim smjerovima mogli uživati. Otprilike sve dužine su minimalno te ocijene. Stijene su vertikalne i jaaaako je malo lakših dužina.
Vrijeme je promjenjivo (imali smo vrućih dana, a imali smo i padanje snijega), gužve na početku nije bilo no pri odlasku se nabralo ljudi pa su popularniji smjerovi imali i po par naveza u sebi.
Tamo je promenada svakakve ekipe s kojima je ponekad fora druženje (od ultra simpatičnih britanaca, jedan vodi projekte vezane za Ben Nevis i plače o vječnom nevremenu u Škotskoj, drugi je biciklom odselio u Španjolsku jer mu je dopi…ila hladnoća u Engleskoj, dva “dvadesetogodišnja” njemca koji su već dvije godine na putu i do nas su stigli sedmodnevnom hodnjom preko Atlasa (popeli dugi 8a+ sa dva spita i “svađaju” se jer jedan ne želi penjati smjerove lakše od 8a) pa ekipa iz Južne Afrike od kojih je jedan bio s Davorom na BMC-u u Škotskoj itd.
Nakon 13 dana u Taghiji posljednjih pet švrljamo po Maroku. Odlazimo u pustinju Erg Chebbi, Fez i još dva dana zabave po Marrakeshu.
Za one koji vole hašiš ovo je obećana zemlja, za one koje vole pivo neka traže drugu destinaciju, za one koje vole penjanje… Taghia je mjesto koje moraju posjetiti.
Suma sumarum: 4 tipa, 21 dan finog provoda (da ne kažem prejebene zajebancije), merhaba!
A di sad? Chicas y chicos, dirección de España! 😀
Foto: Elvis Vikić