Štikleci s prve vježbe
Počela je proljetna škola, voditelji su Luka i Alen, tečajaca ima 15 i krećemo s prvi izvještajem od tečajke Ane. Prva vježba se održala u u sunčanoj Veloj Dragi. Više o tome kako je prošao dan iz Anine perspektive u članku.
Lijepo sunčano jutro, našli se svi u 8 na parkiralištu. Nitko nije kasnio (osim Domagoja). Potrpali se u aute i krenuli za Velu Dragu. Stigli tamo, počeli se spuštati prema penjalištu. Prvo naši orlovi krivo skrenuli, pa sam ja krenula vodit i krivo skrenula :,) (iako se svaki put frendu rugam kako krivo skrene i eto, meni se dogodilo, M oprosti!) Dolje se smjestili. Odmah sam postavila hammock kojeg sam dulje slagala i spremala nego što se u njemu sjedilo.
Podijeljeni smo u 4 grupe za 4 radionice. U jednom se trenutku pojavio Domagoj. Prva je nama bila ”Rad rukama” kod Petre. Radili smo osiguravanje sa spravicom i dodavali i uzimali jedan drugome špagu (uže!) i tako u krug dok nismo dobili grčeve jer smo u kondiciji ko moja nepokretna baka. Jadna je Petra bila u šoku. U zraku se čuo cvrkut ptičica i naše stenjanje da ne možemo više i da nas bole ruke, a nismo još ni počeli penjati. Petra hvala na strpljenu! Nakon toga rošada, na radionicu kod Bojana ”Slaganje špage (užéta!- ne znam taj naglasak)’’. Vidjeli smo i probali smo kako vise manje uredno složiti špagu (uže!) za nositi na leđima, na ruksaku, na placu… Nakon toga pauza. Naučila sam da svi nedjeljom jedu maneštru iako ju danas nitko nije ponio. Samo smo Teo (nadam se da sam ti pogodila ime, fkt ih ne pamtim, sori) i ja jeli na žlicu. Preostale još dvije radionice. Sljedeća je bila ‘’čvor (uzao)’’. Rino i draga plava teta bili su dolje u hladu pa smo se svi skupa malo smrzavali. Naučili smo sveukupno 7 čvorova (uzlova). U međuvremenu je jedan od orlova izgubio 2-litrenu bocu Jane i igrao se “where is Waldo” pola sata, a cijelo je vrijeme bila tamo gdje je sjedio. Drugi je orao driftao po šoderu gore dolje, Loeb bi suzu pustio. Došao red da i mi penjemo – radionica “penjanje na topaka (top rope)”. Svi smo ispenjali, nitko nije umro. Tu su radionicu držali Leo, Kristijan i još jedan dečko. Bojan je onda postavio pola smjera, neku 6-icu, za kojeg smo stajali u redu da ga probamo ko da je izašao novi iPhone. Neki uspjeli, neki ne, bitna je namjera. Krenuli se spremati lagano i dogovorili se da ćemo ići na pivu na Poklon (osim Domagoja). Zadnji smjer popeo je Kristijan- tu 6-icu. Završetak je popraćen pravim ‘’spontanim’’ aplauzom. Tako se danas 8.4.18. započela tradicija da se pljeskom pozdravlja zadnjeg penjača na stijeni. Za gore smo hodali tako da su žene nosile špagu (uže!) dok su dečkići lagano trčkarali po stijenama.
Naravno najbolji je dio škole bio kad smo svi skupa sjeli. Oni jaki naručili 0.5 l pive, malo slabiji 0.3 l, a neki od nas imaju sutra ispit :,) pa su pili 0.1 l kave. Nakon 15ak min svatko je dobio svoju narudžbu. Tu su se poveli najzanimljiviji razgovori: o ljubičastim kompletima koji su pretvrdi pa ih moraš nabijat ko sivonja, ali bolje tvrdi nego meki, o smećkastom frajeru u Rovinju koji je pod ručnikom palio indijansku vatricu, o raznim stenjanjima i penjanjima. Tad mi je dodijeljena čast da pišem prvi izvještaj kojeg evo radije pišem umjesto da učim 🙂 Jedva čekam sljedeći izlet!
