2 svibnja 2011 Autor: Enes Seferagić - Enki Izdvojeno

Stanko Gilić – više od 60 godina aktivnog alpinizma

Stanko Gilić – više od 60 godina aktivnog alpinizma

Počasni i još uvijek vrlo aktivni RAK-ov član, Stanko Gilić, još pred deset godina dao je jedan vrlo zanimljivi interview novinaru Enesu Seferagiću – Enkiju. Teme su i dalje vrlo aktualne i vjerujemo da zanimaju sve koji još uvijek nisu pročitali Stankova bezvremenska razmišljanja. Prenosimo ga u cijelosti:

Stanislav Gilić, rođen je 1932. godine u Sumartinu na otoku Braču. Mladost je proveo u Splitu, gdje je i počeo s planinarenjem (Mosor, Kozjak, Biokovo, nap.a.). Planinu koju je u svom djetinjstvu prvu vidio bila je Biokovo, s primorske strane. Na vrh Mosora uspeo se u proljeće 1946. i to Pješice iz Splita i natrag. Bila je prva godina nakon drugog svjetskog rata u prošlom stoljeću!

U Rijeci se trajno nastanio poslije obveznog služenja vojnog roka. Sam se izdržavao na studiju (najprije geografija a zatim kroatistika, nap.a.), a radio je u visokom školstvu sve do umirovljenja 1998. godine. U znanstvenim časopisima objavljuje članke s područja toponomastike.

Stanko, započnimo ovaj razgovor s tvojom alpinističkom karijerom, penješ se već više od 50 godina, reci nam kada si se i kako počeo baviti alpinizmom, odnosno penjanjem?

Počeo sam 1950., no već prije toga sam odlazio u planine, ali to je bilo hodanje – planinarenje po stazama, a ponekad i bespućima, ali nije bilo penjanje. Prvi baš penjački uspon, koji je ujedno bio i prvenstveni, bio je na Mosoru, vrh Puklina (južna stijena), u proljeće 1950. Tu sam stijenu ispenjao s jednim svojim školskim kolegom. Nismo imali nikakvu opremu, nije se mogla niti nabaviti, pa smo upotrijebili ono što smo pronašli kod kuće. Bilo je to nekakvo uže, s tim smo se vezali te je sve bila više neka improvizacija, bez stvarne sigurnosti. Ipak smo stijenu ispenjali, no dogodilo se nešto što mi je bila poduka za kasniji život – odlomila mi se jedna golema kamena gromada. Kada sam se s rukom primio za nju vidio sam da će pasti, uspio sam je nekako pritisnuti uz stijenu i odmaknuti se malo u stranu te je gurnuti od sebe, tako da se srušila na sipar pod stijenu. To mi je ostalo u sjećanju.”

Jedan od tvojih najpoznatijih prvenstvenih uspona je smjer “Klin” u Anića kuku u Paklenici. Danas taj smjer još uvijek predstavlja izazov za mnoge penjače, pogotovo njegovo slobodno ponavljanje. Opiši nam kako je smjer nastao.

Za namjeru da se Klin ispenje, čuo sam od Neđe (Nedjeljko Jakić – pokojni alpinist iz Zagreba). Bila je to previše smjela ideja da se takav smjer uopće može ispenjati. Moramo uzeti u obzir vrijeme kada se to događalo, a to je bilo u jesen 1966., kada još nije bilo opreme kakva postoji danas. Treći partner bio je Miroslav Pleško koji je već slovio kao vrlo uspješan penjač. Neđo je imao nekakvu sliku stijene Anića kuka koju je dobro proučio. Došli smo pod stijenu s opremom koju smo imali, ja sam osigurao drvene klinove – dao sam u Rijeci da mi se naprave, međutim to nije bilo drvo kakvo treba, nije bilo jasenovo nego jelovo drvo, tako da su nam ti klinovi znali i pucati. Ušli smo u stijenu s teškom opremom poslijepodne, tako da smo taj prvi dan ispenjali tek nekoliko dužina i došli do pod klin, to jest do one forme u stijeni koju imenuju Klin. Prenoćili smo u jednoj špilji u stijeni koja se nalazi desno od prve dvije dužine. Stali smo sva trojica unutra i to je bila zapravo jedina noć u stijeni koja je bila udobna. Neđo je imao sa sobom knjigu nekog ukrajinskog pjesnika, bio se onda upravo vratio iz ondašnjeg Sovjetskog saveza gdje je boravio kao geolog, čitao nam je tog pjesnika i mi smo tako uz njegovo čitanje zaspali.

Sutradan smo ispenjali priječnicu preko takozvanih “naočala”. Zatim smo naišli na jednu žljebinu koja i dan danas slovi kao teška, negdje oko V+. Na sličnu žljebinu naišao sam u smjeru Pacifico u Crodi Cimoliani, u Dolomitima. Nakon što smo ispenjali žljebinu na njenom vrhu je ostao Neđo, a nešto iznad išli smo Pleško i ja. Noćili smo pod ključnim detaljem smjera, pod onim prvim stropom. Ja sam imao od naslona stolice napravljenu klupicu, koju sam objesio u strop i tako se cijelu noć ljuljao. Pleško je imao sjedalicu napravljenu od širokog platna i to ga je jako stezalo u kukovima, tako da se jadan cijelu noć jako mučio. Strop smo ispenjali direktno, danas ga zaobilaze lijevo i onda iznad stropa priječe desno. Taj dan smo ispenjali vrlo malo. Noćili smo opet u stijeni, otkrio sam nekakav golubinjak, udubinu u stijeni gdje sam se uspio uvući te sam improvizirao vlastito osiguranje, tako da u snu ne ispadnem iz stijene. Pleško je ovu noć koristio moju “sjedalicu”, a Neđo je improvizirao nešto sa stremenima i zamkama. Sljedeći dan došli smo do vrha Sulice, onoga šiljka u stijeni. Ja sam na Sulici kuhao, a Miro osiguravao, dok je Neđo pokušavao prepenjati priječnicu i strop. U strop je zabio neki klin te je tu i prenoćio. Dodao sam mu onu svoju “stolicu” koju je on nazvao propeler, jer se cijelu noć u njoj vrtio. Sljedeći dan je prvi išao Pleško. Ispenjali smo strop i onu prelijepu nadvisnu pukotinu koja se penje slobodno. S vrha pukotine nije bilo više nekih velikih penjačkih teškoća te smo tako, petog dana (nakon četiri noći), izašli iz stijene. Pri izlazu sam izbjegao nesreću, ja sam naime htio izbiti jedan klin, a da ga lakše izbijem objesio sam se i visio nekako vodoravno u odnosu na uspon, kada se nekome od njih odlomio kameni blok. Sreća je bila u tome što sam upravo vodoravno visio malo sa strane tako da je taj kamen prošao mimo mene, jer da sam stajao uspravno u stijeni pao bi pravo na mene. To je, eto, isto jedan detalj kojeg se čovjek sjeća cijeli život.”

Kada si posljednji put ponavljao Klin?

Godine 1986. Dakle, dvadeset godina kasnije. Otišao sam u Paklenicu s Vladimirom Paušićem. Našli smo se tamo s penjačima iz Zagreba koji su se čudili i malo sumnjičavo gledali na to da ću ja to ići penjati, jer ja sam 32. godište, dakle tada sam već imao 54 godine. Vlado je tada bio u svome penjačkom naponu. Bio je vrhunski penjač, a i danas je, pa su mislili kako on može voditi Stanka. Neka idu, valjda znaju što rade. To smo tada ispenjali za oko šest sati. Ja sam računao da je Vlado efektivno penjao oko 2 sata i pol, a ono ostalo ja. Međutim stijena je tada već bila jako dobro opremljena, a toliko sam dobro poznavao smjer tako da mi se činilo kao i da nije prošlo 20 godina od prvenstvenog uspona. Išlo nam je jako dobro.”

Koliko si inače ispenjao prvenstvenih uspona i u kojim područjima?

Ne znam napamet koliko sam ispenjao prvenstvenih uspona, ali reći ću neka područja u kojima sam djelovao i gdje imam prvenstvenih uspona. To je, znači, kao što sam već rekao, Mosor u Kozjaku iznad Kaštela – gotovo u svakoj stijeni postoji neki moj smjer, a napisao sam i prvi planinarsko penjački vodič za tu planinu. Nekoliko prvenstvenih uspona na Biokovu, mojoj planini iz djetinjstva, u Paklenici, zatim u području Bioča, u Trnovačkom Durmitoru u Vlasulji i dvadesetak prvenstvenih uspona u Furlanskim Dolomitima, izvan Europe samo na Grenlandu.”

Je li to razlog što naši penjači često Furlanske Dolomite nazivaju Stankovi Dolomiti?

Ma da to kažu tako kao što su u Paklenici, na pitanje gdje će me pronaći, rekli: ‘pa naći ćeš ga u njegovoj špilji’, a to je zapravo Devnjača. Govorili su to tako jer sam ja tamo volio prespavati dok sam se penjao u Paklenici. Isto tako u Furlanske Dolomite dolazim još od 1968. godine, dakle pune 32 godine posjećujem i djelujem u tim planinama i normalno da onda jako dobro poznajem taj kraj. Proučio sam dobro mogućnosti za nove uspone, surađivao sam na izdavanju novoga vodiča za te Dolomite.”

“Nedavno me kompilator vodiča po Dolomitima, Luca Visentini, predstavio nekim svojim mladim prijateljima i rekao da sam tu ispenjao puno prvenstvenih smjerova. Međutim, nije važno koliko sam ih ispenjao, nego kakvi su ti smjerovi, a ispenjao sam najduže smjerove i najviše stijene, visoke i do 1000 metara.”

Osim penjanja imaš i puno drugih područja kojima se baviš, odnosno hobija: fotografija, slikanje akvarela, pisao si penjačke vodiče, onomastika itd.

Ispričat ću jednu anegdotu iz djetinjstva. Bio sam jako mali pa se toga ne sjećam, ali se pričalo u obitelji kako sam nešto nacrtao na zidu u rodnoj kući u Sumartinu, na otoku Braču. Jedna je moja teta malo strogo nastupila, stavila ruke iza leđa i viknula: tko je ovo išarao!? Ja sam nju imitirao pa sam također stavio ruke iza leđa i rekao: Ja išarao! Kada su moja sestra i rodica išle u prvi ili drugi razred osnovne škole, a ja još nisam pohađao školu, vodile su me sa sobom na satove crtanja, jer da, tobože, maloga nema tko čuvati, a vodile su me zapravo da im crtam radove. Eto, dakle, nekakav talenat za crtanje pokazivao sam još od malih nogu. Kasnije sam polazio školu slikanja u Splitu, koja je trajala dvije godine, ali ta škola nije bila službena, nisu se dijelile svjedodžbe, nego je naprosto bila škola koju su držali onda poznati umjetnici i profesori. Jedan od njih je Cresanin koji je predavao povijest umjetnosti – Vid Mihičić. On je kasnije postao sveučilišni profesor povijesti umjetnosti. Predavali su mi i Kaštelančić i stariji Parač, danas svi pokojni.

To su mi dakle bili meštri, ali najviše mi je u slikanju pomogao jedan mamin rođak, Krešimir Mateljan, koji se cijelog života bavio slikarstvom, čak se jednom noticom spominje u enciklopediji, dakle ušao je u povijest hrvatske umjetnosti. On me najviše naučio raditi s bojama. U crtanju mi je najviše pomogao Kaštelančić. U jednom periodu bio sam zanemario slikanje, a zadnjih godina sam to obnovio, čak sam imao i izložbe. Radim ne samo akvarele, već i u akriliku a povremeno i u ulju. Međutim vrlo često crtam, uvijek sa sobom nosim blok za crtanje. To mi je crtanje pomoglo pri izradi vodiča, dakle precizno crtanje stijena tako da se mogu prepoznati, što u slikarstvu i nije važno, a nije ni svrha slikarstva, ali za vodiče je jako važno i tu sam sebe istrenirao da mogu jako precizno nacrtati stijene i ono što će ljudima kasnije služiti za slijeđenje smjerova.

Napisati penjački vodič jako je mučan i dugotrajan posao, nekada nije postojao internet i nisi se mogao dopisivati elektroničkom poštom, nego sam svima za podatke morao slati pisma i to velike kuverte s unutra umetnutom manjom, na koju bih unaprijed zalijepio biljege i napisao svoju adresu tako da onaj tko mi odgovara ne mora misliti gdje poslati pismo. Najsavjesniji suradnici u tom pogledu bili su Slovenci. Neki od njih redovito su mi slali podatke o novim usponima u Paklenici, čak i ako ih nisam tražio. Neki su mi dolazili i kući da sa mnom razgovaraju, bili su vrlo savjesni. Malo po malo uspio sam prikupiti podatke za Veliku i Malu Paklenicu i izdati vodič i to je zapravo prvi takav kod nas napravljen vodič.

Pitao si me o onomastici. To je moj pravi životni poziv. Radi se o tome da nema stope na zemljinoj kori, a i na moru, koja se nekako ne imenuje, u širim ili u manjim razmjerima. Kako ja živim u kraju koji je zapravo čakavski, dakle, primorski, a djelomice i goranski, a i istarski, meni je tu studij čakavskoga narječja jako dobro došao za studij onomastike, to jest u ovom slučaju toponomastike, znači imena predjela. U svakom području u kojemu čovjek biva, u kojemu se kreće, mora se orijentirati, mora znati gdje je, a da bi se orijentirao on ga mora imenovati i upravo to imenovanje, pobuda imenovanja, koja je motivacija kad ljudi Brege imenuju po bregima, a Veprinac po veprini i to je ono što je u onomastici zanimljivo i što se može studirati. Drugo, mogu se studirati i lingvistički problemi i tvorba riječi. Toponimi su orijentiri ne samo u prostoru, već i u vremenu. Dakle to je ono što me u onomastici najviše zanima, znači koja je motivacija imena i njihova tvorba. Objavio sam nekoliko radova i to tako da sam, na primjer određeni kraj obrađivao i do desetak godina, a onda je sve stalo na desetak stranica. To je tako. Mogli bismo još puno o tome govoriti…”

Stanko1Preživio si težak srčani infarkt 1995…

Ja sam se zapravo veoma iznenadio da mi se nešto tako uopće može dogoditi, a iznenadili su se i liječnici koji su me preuzeli i koji su me vratili u život. Shvatio sam da se to može dogoditi svakome kada sam u hodniku bolnice vidio jedan plakat na kome je fotografija jednog maratonca koji trči, a ispod toga piše: I ovaj čovjek može dobiti infarkt pa preporučujemo da se redovito podvrgava liječničkoj kontroli. To je nekakav apel ljudima da ne smiju zanemarivati svoje zdravlje, jer imamo samo jedan život, samo jedan organizam i ne smijemo ga zapustiti, pogotovo ne namjerno uništavati, a jedan od načina da ga uništavamo je i da ga zanemarimo. E sad, zašto sam ja dobio infarkt ne znam, možda je bila popustila napetost u meni, jer upravo je završio rat. Zanimljivo je da mi se to nije dogodilo u nekakvom naporu, u planinama, dogodilo mi se u planinarskom domu dok sam spavao. Imao sam sreću da je sa mnom bio prijatelj liječnik, koji je ujedno i kardiolog, pa je lako ustanovio što mi je. Čim je pozvao pomoć, to jest liječnika s helikopterom, odmah im je postavio dijagnozu, tako da su oni mogli ponijeti sa sobom odgovarajuće instrumente da me odmah tretiraju i to me je spasilo jer bih inače umro, zapravo sam već bio u takozvanoj kliničkoj smrti.”

Ovih dana, dok smo zajedno boravili u Dolomitima, često si mi pokazivao jednu lijepu, još neispenjanu, stijenu. Zvučalo je to i kao poziv. Očito da još imaš ambicija i planova za prvenstvene uspone?

Kroz život mnoge stvari otpadnu, prestanu te zanimati, ali ima nešto vječno, neko dijete u tebi koje se svemu veseli i kojemu je sve novo. Tako je meni ostalo uvijek jednako lijepo i zanimljivo boraviti u prirodi. Nikad mi u prirodi nije bilo dosadno, čak i onda kad su nepovoljne vremenske prilike i nisu pravi uvjeti za neki uspon, uvijek ima u prirodi nešto zanimljivo. I to je ono što me nije prestalo zanimati, a kako ima stijena koje nisu prepenjane, dakako da me to posebno privlači. E sad, mogu li se ja u ovim godinama upuštati u penjanje prvenstvenih uspona, to je drugi par rukava. Nakon infarkta ’95., iduće godine ’96. nisam se još penjao, ali sam se oporavljao i to tako da sam nakon 7 mjeseci opet bio u Dolomitima, kako bih počeo obnavljati energiju upravo tamo gdje sam zapravo već bio dovršio živjeti, kako bih ponovno počeo živjeti. Dolazio sam često u planine i to pod jednim strogim režimom koji sam sâm sebi nametnuo, tako da sam u početku napravio 40 koraka, pa zatim stao i napravio 8 udisaja-izdisaja. Najprije sam brojao korake, kasnije je tijelo znalo napamet tu moju proceduru koliko trebam hodati i tako sam se polako oporavljao, dok nisam na kraju svladavao velike visinske razlike od preko tisuću metara gore i dole, i po 11 sati hodanja u jednome danu, što i za zdravog čovjeka s dobrom kondicijom nije baš lako. Dakle, toliko sam se dobro oporavio da sam se mogao početi i penjati. Tada sam s jednim prijateljem išao ponoviti jedan svoj smjer koji sam ispenjao 1993. samo sa zaglavcima, bez klinova. Uspio sam u tome. Nekoliko mjeseci kasnije domaćica i domar u pl. kući “Pordenone” rekli su mi znaš Stanko onaj dan kada si se vratio s Nicom tvoje lice je sjalo kao sunce. Kako neće kada sam uspio ponoviti smjer pod istim uvjetima kao i kada sam ga ispenjao prvenstveno, prije infarkta.”

Na alpinizam većina ljudi gleda kao na opasnu aktivnost. Što bi ti rekao, s obzirom da te slobodno možemo predstaviti kao aktivnog alpinista s najdužim penjačkim stažem kod nas?

Godine 1974. kada je dr. Željko Poljak pisao povijest planinarstva u Hrvatskoj, jer je to bila 100. godišnjica planinarstva u Hrvatskoj, napisao je i jedan mali biografski leksikon – planinarski – i onda je za mene napisao da sam alpinist s najdužim penjačkim stažem. Dakle, već 1974. Ljudi se kod nas bave ovako lijepom aktivnošću, neću reći samo športom, jer je to preuzak pojam za alpinizam, iako treba imati športskog duha i športske pripreme, prekratko. Ja se bavim i dalje upravo zato jer sam imao i imam tog športskog duha. Eto čuo sam za Cassina da je u 80. godini ponovio jedan svoj smjer u Piz Badile. Ja ne znam hoću li moći u 80. ponoviti neki svoj smjer, iako sam sad još aktivan. Lagano se osjećam, što znaš i sam jer sam s tobom penjao i vidio si kako mi ide. A hoću li moći ovako još 10 godina to ne znam, jer ja sutra mogu umrijeti. Ja sam već u godinama kada ljudi redovito zapravo umiru.

Ali ne treba na to misliti, treba se baviti onim što voliš dokle god se može. Koliko je to opasno? Ma opasno je sve u životu od kada se rodiš. Da ne govorimo o tome kako se na cestama opasno voziti. Ako je čovjek promišljen i ako zna što radi, onda je, smatram, u planinama puno manje opasno nego bilo gdje drugdje. Tako su me neki dan pitali kada smo bili u Dolomitima i spustili se s Campanila – je li to opasno i koliko je teško. Što da ja tim ljudima kažem!? Za nekoga koji nije za to pripremljen onda je to strašno opasno i isto tako teško ako nije fizički pripremljen. No meni nije bilo ni teško ni opasno. Ja se time ne mogu pohvaliti. To nije pohvala. To samo znači da sam bio adekvatno pripremljen za takav uspon.”

Odakle crpiš motivaciju?

Motivaciju crpim iz prirode, to je ono što ostane čovjeku od djetinjstva. Ta ljubav prema prirodi koju jednostavno voliš od djetinjstva pa do smrti. Sada od kada sam u mirovini imam i više vremena pa češće boravim u planinama i samim time lakše održavam kondiciju.

I za kraj što bi preporučio mladim alpinistima i onima koji tek razmišljaju kako to postati.

Svaki čovjek je svijet za sebe i svaki ima svoj alpinizam. Ne može se nikome, a najmanje alpinistima, objasniti što je to alpinizam, jer je to individualan doživljaj i ja tu nemam što preporučiti, ali mogao bih nešto drugo preporučiti. Kada se netko već bavi time, tj. odlazi u planine da se penje po stijenama, onda mora u tome uživati, a ne patiti se, jer ako se mučiš onda to nije prava stvar. Naravno negdje ćeš se morati i pošteno pomučiti kako bi svladao neki teški detalj, ali to je programirano “mučenje”, jer kad sabereš cijeli uspon ti si uživao. Ako nisi uživao ne vrijedi ni da se penješ. Da bi se, dakle, moglo uživati u penjanju treba imati dobru pripremu. Dobra priprema znači redovita fizička aktivnost. To može biti lagano trčanje, po prirodnom terenu, ne po asfaltu, jer asfalt ti oduzima energiju, a prirodni teren ti je daje. Dakle u prirodi trčati, makar lagano jedan sat dva puta tjedno, najmanje jedanput tjedno ići na penjališta da imaš stijenu u prstima i da stijena ima tebe, da te stijena prepozna, da kaže; aha ti si, ti si onaj moj, tebe neću odbaciti, ovako slikovito, metaforički rečeno. I ti to osjetiš, osjetiš kada te stijena hoće i kada te neće. Neće te onda kada ti nisi pripremljen, a hoće te kada si pripremljen, i sve onda lijepo ide, kao da ti se stijena nudi i šapće ti – evo sada se tu primi, tu upri, tu iskorači, kao ples u vertikali. Evo, to bih preporučio mladima. Bez obzira koji su njihovi trenutni motivi kada idu u planine, da postignu neku veliku slavu, a slava je samo voda vrh pijeska kako kaže Šenoa.

I još nešto što smatram vrlo važnim; ne osvajamo mi planine, one osvajaju nas! Ako ti sam u tome ne uživaš, nikakva te slava ne može potjerati i motivirati. To što ja imam sada 70 godina i što se može reći, evo vidiš, stari se još bavi alpinizmom. To je lijepo čuti ili reći – vidiš, čovjek ima 70 godina pa se još penje – ali ništa to meni ne bi značilo kad ja ne bih u tome uživao. Kad ne bi bilo onog divljenja prema prirodi, nad tom kreacijom Božjom ili ne znam čijom, ili našom, jer i čovjek stvara svijet, stvara ga tako da ga zna cijeniti i da se zna njemu prilagoditi. Nećemo naći u prirodi ono što već nismo izgradili u sebi. To je za mene život u prirodi, znati cijeniti prirodu i znati se prilagoditi prirodi. Kad osjećaš taj užitak da si živ, da si u prirodnom okolišu, i kad stvoriš određeni duhovni kontakt, onda te ništa, nikakva slava i nikakva fama, ne može motivirati.”


Foto: Mirta G., Novi List