Špik – Direktna smer (V+, 900m)
Prošlo je puno vremena otkad smo zadnji put nešto penjali u Sloveniji po ljeti. Kako je prošli vikend bio samo jedan dan dobrog vremena i duža putovanja nisu imala smisla, odlučili Vedrana i ja ići taj jedan dan vidjeti šta je novoga kod naših susjeda. Pa već kad idemo, nećemo penjati bilošto, nego odmah u sjevernu stijenu Špika!
Namjerili se mi na Direktnu smer na Špiku, vrlo stari smjer gospođe Mire Marko Debelakove, smjer koji glasi kao zahtijevni dugi smjer u čuvenoj stijeni, čiju gornju polovicu krasi predivno, eksponirano penjanje u stijeni prvoklasne kvalitete. Zvuči odlično! Tko to ne bi htio penjati? 🙂 Išli mi gore, popeli smjer i možemo utvrditi da je smjer stvarno – užasan! Ne znam je li to zato jer dugo vremena nismo penjali po stijenama slovenske (ne)kvalitete ili je smjer objektivno ispodprosječan čak i za tamošnje standarde, ali naš dojam je bio da je to 800m totalnog krša za tri dužine “ok” penjanja.
Smjer je podijeljen u dva dijela – prvih 450m je kao neki “penjački pristup”, II-III sa kojim metrom IV, tip terena kojeg je bolje prolaziti u pristupnima. Drugih 450m je pravi penjački dio smjera, uglavnom V-ice (tvrde) sa ponekom V+. Prvih 200m smjera vodi na Zelenu glavu, klekovinom obrasla grota ispred glavnog dijela stijene. Skica tu kaže da se malo ide po grapi između Zelene glave i stijene, a malo se prebaciš u klekovinu i travu na lijevo. Mi smo išli cijelo vrijeme po grapi i to je bilo sasvim ok, nema potrebe za vrtlarenjem. Na vrhu Zelene glave se treba malo probiti kroz šumicu i onda preko nekog uskog šiljatog grebena prijeći na drugu stranu. Ovo mi je bio najbolji dio smjera, čak je i bilo zabavno 🙂 Zatim se nastavlja još 200m po grapama i kanalima (vrlo kršljivo!) do Dibonove police (naravno da je čiča Dibona i ovdje penjao 😛 ). Dibonova polica nije baš prava polica, nego neka nakošena rampa. Do tuda je uobičajeno solirati, mi smo penjali uglavnom paralelno, tu i tamo nalazeći se opet na sidrištima (vlastite proizvodnje, nema ničeg). U dužinama prije i poslije Dibonove police kršljivost dostiže maksimum, dolazi do iritirajućih razmjera. Nakon te police, osim što penjanje postane puno teže, orijentacija postane poprilično zahtjevna. Skica iz Slovenskih Stena ne koristi baš puno, vodili smo se principom “da sam Mira Debelakov, kuda bi išao?”. Bilo je puno mjesta gdje smo mogli bez problema fulati, čak smo i u jednom trenutku mislili da smo zalutali, kad smo odjednom došli na dno tog famoznog žlijeba kojeg smo raspoznali sa fotki. Taj žlijeb je detalj smjera, dug nekih 6-7 dužina, naizmjenično V i V+, jedne od tvrđih petica koje smo penjali. Ali zato ima puno klinova i stijena nije više tako jako kršljiva. Na kraju žlijeba ima još jedna lagana dužina do vrha.
Kako je Vedrani to bio jedan od prvih smjerova ove godine i nije baš bila 100% sigurna da želi odmah u takav smjer, prešutno smo se dogovorili da ja penjem cijeli smjer kao prvi. Pa još kad se uzme obzir da smo se osiguravali tamo gdje se inače solira i da nismo spavali u bivku, nego krenuli sa pristupom od auta, dobili smo jaaako dug dan:
2h za pristup + 1h čekanja da vidimo hoće li se oblaci razići ili ne + 12h za smjer + 3h za silaz + 1h za chillanje na vrhu i stopiranje do auta = 19h tura! Krenuli smo u 5:00, vratili se u ponoć 😀
Inače, jedina stvar koja mi je prolazila kroz glavu dok smo penjali te V-ice u gornjem dijelu je da je Elvin to penjao po zimi, grebući sa derezama i bajlama po tom žlijebu :O Svašta!
