Riječki Alpinistički Klub

Kamo su to išli Bubi i Elvin?
Rekli su o smjeru:

Lo Spigolo Strobel è una linea che attrae l’attenzione anche se non si è a conoscenza della sua esistenza, tanto è bello.
Superba arrampicata, di grande eleganza e logicità, che risolve uno dei più interessanti e autentici problemi delle Dolomiti.

Very fine route, dedicated to Albino Michielli aka “Strobel”. Crux feels about E2 5c

Res strma smer, en raztežaj boljši od drugega, meglice so skrbele, da ni bilo vroče, eno zajedo pa si bom za dolgo zapomnil. Težave ne popustijo prav do vrha smeri.

Elvin i ja opet u akciji! Ovoga puta put nas je odveo u Val di Zoldo, dolinu jugoistočno od Civette i Pelma. Na ulazu u dolinu na njenom istočnom kraju, u skoro „prealpi“ ambijentu, nalazi se vrh Rocchetta Alta kojeg krasi strma linija smjera Spigolo Strobel. Radi se o 710m dugom smjeru koji je radi svoje težine i konstantnosti dobio reputaciju velikog klasika područja. Tamo smo mi odlučili ići i u tom smjeru proveli dobar dio subote 20.7.

Smjer uglavnom prati niz žlijebova i pukotina, povremeno isprekidanih malim stropićima preko kojih se treba izvući. Penjanje je konstantno slične težine, sa vrlo malo laganih dionica. Dužina ima 16, od čega je jedna dužina VII, tri su VII- i šest VI-ica. Ima puno klinova u smjeru i raznih prastarih drvenih kajli i zaglavljenih čokova i frendova, ali svejedno je potrebno u svim dužinama nadopunjavati postojeća međuosiguranja svojim čokovima i frendovima. Da ne bi to bilo sve od poteškoća, pristup je također sa svojih 1:30h do doma + 40min do smjera solidno zagrijavanje.

Kako je spavanje u domu bezobrazno skupo, mi smo se odlučili prespavati u petak na parkingu u dolini i u subotu u 6:00 krenuli u avanturu. Za malo više od sat vremena došli smo do doma (Rifugio Casera di Bosconero) i za 40min bili pod smjerom. U smjer su taman ušla dva naveza Talijana iz Trevisa. Njihov prvi navez bio je brz jer je lik penjao taj isti smjer već 10 puta. Svi zajedno su se kretali istom brzinom kao i mi pa si nismo smetali u penjanju, ali su zato bacali više kamenja nego što ih ima na siparu u podnožju… Srećom je smjer vertikalan/lagano prevjesan pa nas nisu bombardirali. Prvih 150m smjera su nekakve trojke koje smo prošli paralelno penjući i onda počinje pravo penjanje. Za početak dolaze tri lijepe dužine VI-ica po sivim pločama i žlijebovima, a zatim tri dužine VII-ica po strmoj žutoj stijeni. Zadnja dužina u tom nizu, detaljna, sadrži zavidan asortiman starih zagljavljenih čokova i frendova sa pokojom drvenom kajlom za estetski ugođaj. Penjanje je tu lijepo, eksponirano i taman toliko izazovno koliko nam paše, stijena dobra. Raj za ljubitelje žlijebova i stropića, smrt za sirota stopala u malim pedulama. Nakon doze stiskanja, guranja i znojenja dolazimo do zadnje dvije dužine u teškom dijelu stijene. Ovdje stijena naglo prestaje biti dobra. Slijedila je jedna grda kršljiva VI-ica, iza nje još neugodniji VII- za kraj – ćelavi (a istovremeno i kršljivi??) žuti žlijeb zatvoren stropićem na vrhu. Nekako sam progmizao kroz te hand jammove i sitne noge, tutnuo sve frendove, pokopčao stare kajle i dočepao se stropa sa veseljem kao da sam se dočepao police – zato jer je u stropu bilo puno klinova 😉 Najčudnija stvar – prelazak preko stropića je više pumpao noge nego ruke 😀 Od tuda nadalje slijedile su još dvije laganije VI-ice i onda pobjednički 150m po lakšem terenu do vrha!

Nakon 10h penjanja, završio je lijepi dio dana i počeo sufferfest – silaz je bio horror zbog neočekivanih okolnosti. Prvih sat vremena silaza prečkanje je uskih, eksponiranih polica i otpenjavanje klekovine i krša. Kad smo se nakon toga zavukli u beskrajni kanal između našeg i susjednog vrha, po opisu slijedi samo 1:30h hodanja po siparu po tom kanalu do doma. Ali ne! Taj isti kanal bio je cijelom dužinom zatrpan hrpetinom starog snijega! Po snijegu ne možemo jer je zaleđen i jako prestrm, sa strane ne možemo jer je teren vertikalan, pa nema druge nego da se provlačimo po uskom prolazu između ruba snijega i stijene (vertikalni pjesak zapravo, a ne stijena). Kasnije smo u domu saznali od kolega Talijana da postoji niz absajla sa strane koji se koriste u ovakvom slučaju. Oni su tu prošli jer su imali frenda koji je bio tamo 10 puta, mi naravno nismo imali pojma. I tako absajlali mi u rupu između snijega i stijene, provukli se kroz nju, i krenuli 3h gmizati/otpenjavati niz 500m kanala sa povremenim improviziranim absajlima, cijelo vrijeme u blatu stisnuti uz rub sniježnog zida. U međuvremenu je pao mrak, a naš prolaz se toliko stisnuo i produbio da smo morali se kretati tako da se leđima naslonimo na snijeg, a rukama i nogama odgurujemo od stijene. To hladno, blatno i mokro mučenje je trajalo do 23h kad smo konačno izašli iz kanala i došli na stazu koja vodi do doma. U ponoć, nakon 5h silaza, došli smo do zatvorenog doma i srušili se u zimsku sobu 10min nakon što nas je još i počeo prati jaki pljusak. Ujutro smo pojeli prvu konkretnu hranu u zadnjih 24h, uvalili prepristojnim domarima 15 eura za spavanje i doručak i sjurili se u dolinu do suhe robe.

Zbog nevolje na silazu cijela tura nam je trajala 18h i ostavila dojam epika. Ako zanemarimo silaz, smjer nas se mnogo dojmio i opravdao svoju reputaciju velikog klasika. Penjanje je bilo lijepo i napeto i jako nam je drago da smo ga popeli slobodno 🙂

[Show slideshow]