13 svibnja 2016 Komentari isključeni za Španjolska climbing trip: Riglos i Siurana (+foto priča) RAK

Španjolska climbing trip: Riglos i Siurana (+foto priča)

Španjolska climbing trip: Riglos i Siurana (+foto priča)

Kao Istra samo puno veće? Prvi dojmovi vožnje po Kataloniji, trenutno najpoznatijoj španjolskoj pokrajini čija je uporna težnja za neovisnošću jedan od lajt motiva aktualne političke slike Španjolske, svodili su se na lokalpatriotske usporedbe s vikend izletima na istarska penjališta. Slična klima, sličnimediteranski mirisi, slične vizure starih gradića na brežuljcima. Samo su plakati sa Stavrosom i Eliom Piskom falili da se osjećamo kao kod kuće. Usporedba je dakako nategnuta, jer ovaj neobični kontinentalni mediteranski krajolik nudi neke posve svoje okuse, mirise i panorame. A kad je pak o penjanju riječ, tu prestaje i svaka sličnost s omiljenim istarskim vikend lokacijama – dva debela vodiča
za Tarragonu i Lleidu pucaju po šavovima od silnih penjališta naguranih među njihove korice, odnosno u tek nešto više od 100 kilometara zračne linije. Ako Split i Istru, kako bi rekli Splićani, okružuju „kilometri stine“, onda se u Kataloniju natisnuo cijeli jedan penjački Kineski zid, već odavna dobro vidljiv iz virtualnog penjačkog svemira.
I zato je, između ostalog, Španjolska idealna destinacija za „climbing trip“ iliti u ne-penjačkom žargonu – relativno jeftini, opušteni penjački višednevni izlet u inozemstvo s minimumom logistike, opremom koja stane u 15 kila „druge torbe“ za avion i obaveznim „pusti, lako ćemo“ stavom. U najboljoj tradiciji ove popularne penjačke projektne forme, RAK-ov tim u sastavu Siniša, Marko (B.), Andrija, Adrijan, Elvin i ja karte za avion kupio je doslovno tri tjedna prije polaska (RyanAir od Trevisa do Barcelona i nazad) i detalje oko prijevoza i smještaja za planiranih 9 dana u travnju izdogovarao samo nekoliko dana prije. Ideja je bila iznajmiti dva auta, provesti par dana na Riglosima, znamenitim konglomeratnim tornjevima u pokrajini Aragon, a za dalje – lako ćemo.

RIGLOSI
Los Mallos de Riglos su jedno od onih čarobnih mjesta na Zemlji koje bi svaki pristojni ljubitelj zaspitanih višedužinaca trebao iskusiti bar jednom u životu. Smješteni neposredno iznad malog istoimenog sela, Riglosi su neobična geološka skupina manjih i većih tornjeva (mallosa) – preciznije njih osmnaest – od kojih neki nose imena poznatih španjolskih penjača s početka 20. Stoljeća. Tri najveća – Fire, Pison i Visera imaju blizu 300 metara visine i zbog prevjesa koji nude njihove južno orjentirane stijene omiljena su zabava ne samo za penjače već i za fanove BASE-a i rope jumpa, a ujedno i dom desecima lešinara čija impresivna pojava u zraku i izmetom prekrivena gnijezda u stijeni doprinose ukupnom doživljaju. Neki od smjerova koji prolaze ovim konglomeratnim „licima“ toliko su popularni da se trag magnezija na velikim, čudom prirode za stijenu „prilijepljenim“ oblicima vidi još sa prilaza selu. Najvidljivija bijela linija pripada znamenitoj Fiesti de los biceps, bez pretjerivanja jednom od najpoznatijih smjerova na svijetu. Ime zapravo govori sve – 300-metarska prevjesna orgija na Viseri ima jednu 7a i nekoliko 6c/c+ dužina, a težina smjera se samo na rijetkim mjestima spusti ispod 6b. Niti jedna od tisuću fotki na netu ne može vas pripremiti na bliski susret s ovom ljepoticom. Tek kad se nađete na ulazu, postaje vam jasno da bi linija pravocrtno potegnuta iz krajnje točke smjera koju vidite završila daleko iza vas. Detaljna 7a dužina dolazi relativno rano, no nakon nje pravi posao ili užitak – ovisno o tome koliko ste upenjani u prevjesima – tek počinje. Hvatišta, odnosno komadi konglomerata postaju veći, a svaka iduća dužina sve je više nagnuta. Sva sidrišta su viseća, a kiše, ako i pada, ne morate se bojati sve do zadnje dužine. Elvin i ja u smjer smo po njegovoj želji uletili odmah drugi dan po dolasku i dok je on sve veselo sajtao u vodstvu uz oduševljene „ovo je najbolja dužina ikad“ komentare na svakom sidrištu, ja sam proporcionalno s povećanjem prevjesa povećavala i broj A0 poteza po dužini. Mali savjet za buduće Fiestaše: razmaci među spitovima zahtijevaju solidno vladanje ocjenom smjera.
Za to vrijeme se nabrijani zen navez Vojvodić-Buljan zagrijavao u još jednom s popisa deset must-do smjerova u Riglosima (Chopper, 6b, 160m), a Andrija i Adrijan su po svoje prvo riglosko iskustvo otišli na malo udaljeniju stijenu s druge strane sela (Los III tambien existen 5b 250m).
U skladu s filozofijom tripa „ne nosimo šatore“, u Riglosima smo zaposjeli jedini, ogromni rifugio u kojem s iskaznicom OEAV-a možete spavati za cirka devet eura na noć. Znameniti penjački hostel očekivano ne nudi spektakl – sobe se ne mogu pohvaliti izdašnim prostorom, no zato imaju po osam kreveta i kad se u njih natisne šestoro penjača sa svojom opremom u manje od pet minuta postaju brlog. Što nezahtjevnom hrvatskom ljubitelju stijena uopće više treba? Osim možda opremljene kuhinje čije nas je nepostojanje u rigloskom rifugiu natjeralo da u obližnjem penjačkom baru u kojem, u skladu s uvriježenim španjolskim običajima apsolutno nitko ne govori niti jedan strani jezik, potrošimo koji euro više na solidnu večeru i više nego solidno vino.
Željno očekivani rest day odveo nas je do Rodellara gdje nas je dojmio punkersko-penjački rifugio Kalandraka s dobrom kavom, solidnom mjuzom, biljarom, kvalitetnim marendicama i raspoloženom konobaricom u raskošno rasparanim čarapama i minici, a između dva pljuska momci su, izuzev Elvina i mene, popeli i par smjerova u jednom od dvadesetak impresivnih sektora u obližnjem kanjonu. Svi smo se poželjeli vratiti.
Za kraj boravka u Riglosima, Buljan i Elvin su se okušali u drugom najpopularnijem višedužincu, također lagano prevjesnoj i impresivnoj Murciani (6c). Ocjene (i Elvin) kažu da je nešto lakša od Fieste, ali intenzitet je gotovo isti. Dovoljno je reći da im smjer nije bio šetnja. Siniša i ja za to smo vrijeme guštali u prijateljski zaspitanom 6a+ zanimljivog imena (Currucuclillo 230m), a go-pro kamerama naoružan A-tim je hrabro odoljevao svojim prvim španjolskim 6a-ovima (Espolon de Adamello 6a 200m). Andrija i Adrijan toliko su bili oduševljeni Riglosima da su potom ostali popeti još jedan smjer (Espolon del i Santi Sagaste 6a 240m), a mi ostali smo se zaputili prema Siurani, uzroku mokrih snova svakog poštenog sportskog penjača koji ne propušta niti jedan filmić s Ondrom, Sharmom, Andradom i Dailom.

SIURANA
Postoji vjerojatno više razloga zašto je u moru španjolskih penjališta upravo Siurana najzvučnije ime. Za početak, ova centralna penjačka lokacija parka prirode Serra de Montsant krije u sebi cijeli niz teških mega-ultra klasika svjetskog glasa poput Estada Critica ili La Ramble opjevanih u brojnim video uratcima s prevelikim asevima. Ipak slično se može reći i za susjedni Margalef ili pak stotinjak kilometara udaljene Olianu i Santu Linyu. Popularnost Siurane vjerojatnije se krije u činjenici da se kanjon na čijem se vrhu nalazi istoimeno selo – nekad, kako nas je poučio Andrija, navodno posljednje uporište Maura – može “pohvaliti” s čak 23 raznolika i vrhunska sektora nakrcana raznolikim i vrhunskim linijama. Otprilike kao da ste uzeli po nekoliko Kompanja, Ospa, Pengara i Đosera i sabili ih na jedno mjesto.
Iako se ovdje može naći svakojaka vrsta smještaja, od apartmana do soba, najpopularnija je opcija ogromni penjački kamp u kojem možete osim mjesta za šator birati i između soba, “skupnog ležišća”, bungalova i mobilne kućice. Mi smo se odlučili za ovo posljednje obzirom da ljubazno osoblje kampa koje, pogađate, ne govori apsolutno niti jedan strani jezik, nije imalo ništa protiv da se nas šest natisne u kućicu za četvoro. Štoviše, na kraju su nam uz pomalo sažaljevajući pogled odobrili i mali popust. Brlog 2 bio je zanimljiv eksperiment suživota na cirka 3×7 metara, ali što nezahtjevnom hrvatskom ljubitelju stijena uopće više treba kad se nađe u jednoj takvoj penjačkoj meki. Kamp (i obližnje livade i parkinzi) su ujedno i krcati penjača iz cijelog svijeta od kojih mnogi, kako bi to Elvin primjetio nemaju ni dana radnog staža, a ovdje hodočaste na puno duži period no što su to naših par dana. Osim upoznavanja srodnih penjačkih duša, dodatni bonus boravka u Siurani je i prilika za groupije da izbliza posvjedoče kako u projektima bez specijalnih efekata izgledaju Dani Andrada, Daila Ojeda i ostale zvijezde ili pak u penjačkom bircu/restoranu/shopu u obližnjoj Cornudelli di Monstant saznaju koja im je omiljena vrsta niskokalorične salate.
Naša je grupica i ovdje, unatoč tek trodnevnom penjanju, ubilježila par highlighta, pa je tako Elvin sajtao hrpu 6c-ova, 7a-ova i 7a+, a po jedan 7a i 7a+ sajt (njegov personal best) i jedan 7a iz druge je zabilježio i Buljan. Mi ostali smo „poharali“ 6a-ove, 6a+-eve (posebno ih je naredao dobro raspoloženi Siniša), a tu i tamo i poneki 6b i b+. Što još reći nego da smo dali 110 posto, pustili srce na terenu, a o suđenj…. razmacima među spitovima sad ne bi.
Gastronomski highlight svakako je bio Andrijin čič.
Mali savjet: ponesite u Siuranu cheating stick. Dolazak do prvog kompleta bez fizičkih ozljeda nerijetko je crux smjera. Mali savjet 2: nismo uspjeli obići ni šestinu sektora, ali od onih koje jesmo, najviše su nam se svidjeli Siuranella, Primavera i El Pati.

Ispenjani višedužinci:
Fiesta de los Biceps, 7a, 270m
Sindičić (na pogled, slobodno) i Simičević
Via Alberto Rabada (La Murciana) 6c, 300m
Sindičić i Buljan
Chopper, 6b, 160m
Buljan i Vojvodić
Currucuclillo, 6a+ 230m
Vojvodić i Simičević
Los III tambien existen 5b 250m
Rubinić i Randić
Espolon del Adamello 6a 200 m
Rubinić i Randić
Santi Sagaste 6a 240m
Rubinić i Randić

Za kraj, malo dojmova:
Andrija:
“Penjati u Španjolskoj, zašto ne? Nije da moraš biti penjački as da tamo penješ. Riglosi su me baš oduševili, izgledom i nama neobičnim konglomeratom, u zelenom Aragonu. Na penjanje u konglomeratu se treba malo prilagodit jer nogu ima na pretek ali hvatišta sloperasta. Tako da je navez Adrijan i Andrija birao dobro samo zaspitanje smjerove. Uz Riglose doimio nas je anarhizam penjališta Rodellara, a Siruana je igralište za aseve pa smo mi tamo poharali 6a-ove”.

Marko:
“Bilo mi je jako lijepo, mnogo smo se zabavljali i smijali. Vrlo me se pozitivno dojmio konglomerat u Riglosu. Hvatišta vire van iz stijene kao da penješ na bolderu, a stijena je konstanto vertikalna ili prevjesna. Izgleda ultrakršljivo, ali začudo nije uopće (barem ne na tim popularnim smjerovima koje smo mi penjali). Chopper (6b, 160m) je simpatičan lagan smjer (osim kratkog (2m) detalja u kojem smo I Siniša I ja pali). Odličan izbor za upenjavanje na Rigloškom konglomeratu. S Elvinom sam penjao Murcianu (6c, 260m). Pregenijalan smjer! Tri dužine konstantnog prevjesa, a sve tri dužine su 6a, ludnica! Ostale dužine su od 6b do 6c, stalno tvrdo. Šteta što ga nismo prošli slobodno, ali ta 6c dužina je imala stvarno jako težak detalj. Smjer je supereksponiran 🙂 Rodellar je jako lijep, ali preizlizan. Siurana je must-visit destinacija kada ideš penjati u Španjolsku. Ubili smo se od penjanja, bilo je super”.

Siniša:
“Moj drugi penjački put u Španjolsku. Riglos ponovo, more smjerova, samo stani pod stijenu pa biraj. Sportska penjališta Rodellar i Siruana su novo otkriće, mogao bih tamo boraviti mjesec dana, a da mi ne dosadi. Prekrasna priroda i dobro za čilanje i onda kad niste raspoloženi za penjanje. Svugdje je smještaj dobar, da bih riječ rekao! I naravno, tko je bolje upenjan ima više toga zanimljivog za penjati. Dodao bih još samo da je svaki moj penjački put bio novi warp za daljnje penjanje. Ne zaboravimo, ekipa je bar 50 od onih 110% uspjeha, a ova je bila odlična!”


Vedrana Simičević