25 listopada 2019 Autor: Ivana Mrak RAK Škole

Škola ponovo u Paklenici: Vježba svih vježbi

Prije dva tjedna grancigule su odradile najvažniju vježbu – penjanje dugih smjerova u Paklenici. Vrijeme je bilo idealno za guštanje u pakleničkim klasicima, a kako je to izgledalo iz njihovog “kuta” napisala je Ivana. 

 

Kada nam je prije koji tjedan, na jednom od teoretskih predavanja, Mady otkrio da u sklopu kluba postoji i knjižnica odmah je, kao iz topa, preporučio knjigu „Put“, alpinističko sveto pismo s ovih prostora. Kako sam se među prvima dočepala ove knjige, započet ću izvještaj o Paklenici riječima Nejca Zaplotnika, čovjeka koji je živio alpinizam cijelim svojim bićem: „Alpinizam je poput umjetnosti: u djelo unosiš svu svoju snagu, čitavu svoju dušu, zaboraviš na sve, živiš samo još za metar pred sobom i kada stojiš umoran na vrhu, a sunce te grije, osjećaš u sebi ljepotu koju ne znaš opisati.“

Vjerujem da je svim grancigulama bilo poprilično jasno da su sve prethodne vježbe bile samo uvertira ovoj finalnoj i već tradicionalnoj THE vježbi u Paklenici. U petak smo, nakon dnevnih obveza, što poslovnih, što akademskih uskočili u aute i brzo, ali sigurno, u kasnim večernjim satima, stigli u već poznati kamp Peko. Nakon brzinskog postavljanja šatora željno iščekujemo Rinovu odluku i otkrivamo super kul smjerove koji su pomno odabrani samo za nas. Saznajem raspored za subotu. Idemo u dva naveza po troje i penjemo smjerove Centralni kamin i Danaja. Prvi navez se sastoji od instruktora Kikija i tečajke Dunje i mene, dok drugi navez čine instuctoressa Veks i tečajke Lui i Kristina. Nakon konačne presude svi uzbuđeno listamo vodiče, mobitelom slikamo skice, proučavamo ocjene, pristup i silaz s naših smjerova, sve u nadi da sutra nećemo razočarati i putovati kao „torbe“ do odredišta. Po odrađivanju kvazi pripreme penjačkog uspona najbolje što smo znali, odlazimo u šatore i više čekamo jutro da što prije dođe, a manje spavamo.
Nakon par sati sna, barem kada sam ja u pitanju, jutro je rezervirano za prvu kavu i junački doručak kod Dinka. Na brzinu srčem kavu i uspijevam pojesti dva od tri jaja na oko. Treće jaje na oko i komadić šunke guram u kruh i radim improvizirani sendvič od ostataka, znam da će dobro doći. Hvata me uzbuđenje i postajem smotana, gubim vodu i prusik, pa nalazim vodu, a prusik mi daje dobar čovjek Lovro. Kiki me smiruje i napokon krećemo. Stižemo do odredišta i našeg prvog smjera Centralni kamin visine 180 m, za kojeg vodič kaže da je jedna od najljepših „petica“ u Paklenici. Plan je sljedeći, instruktori penju kao prvi, a tečajci kao drugi. Naš navez kreće iz smjera Water song, a Veksin navez iz smjera Centalni kamin, spajamo se na našem trećem sidrištu, njihovom drugom i iza toga napredujemo jedni iza drugih. MEĐUTIM, negdje u toku našeg genijalnog plana, mrtvo ladno, preskačući sidrište i solirajući, između nas ulijeće nepristojni instruktor austrijanac sa svojim grancigulama ljubičasto zelene boje od straha. Veks se svađa, a austrijanac je bezobrazan. Nema pomoći. Razdvajamo se i zasebno napredujemo dalje. Kiki, Dunja i ja stižemo na sidrište prije detalja – kamina. Vadi se GoPro, naravno. Kiki duga ruka slika i koluta očima (hvala Kiki). Detalj prolazimo bez zastoja, ali ne onako kako nas je Kiki usmjerio nego više improvizacijom drž ne daj. Smjer završavamo izlaskom na varijantu Sjeverno rebro gdje nas dočekuju navez Jana – Lovro i Marina – Zvonimir. Koristimo trenutak za odmor, slikanje i hranjenje. Napokon rješavam sendvič od jaja koji je cijelim putem širio neugodne mirise.
Nakon pobjede Centalnog kamina, spuštamo se do najveće i najimpozantnije stijene u Paklenici- Anića kuk. Kotrljajući se siparom u neadekvatnim „pristupnim cipelama“, stižemo do smjera Danaja koji se nalazi na sjeverozapadnoj stijeni u sektoru Stup. Neću se puno zadržavati oko detalja samog uspona, spomenut ću samo da smjer ima tri dužine ukupne visine 100 m. Ovdje ću s vama podijeliti svoj zen trenutak. Za mene, highlight cijele Paklenice. Trajao je ukupno tri minute, ali ne znam kada sam zadnji put doživjela intenzivnijih tri minute. Već poprilično umorni, domogli smo se vrha smjera. Razmišljam o oradama kod Dinka. Slijedi nam spuštanje absailom u dvije dužine. Iz logističkih razloga Kiki se absailom spušta prvi, ali najprije provjerava i utvrđuje naše znanje. Dunja i ja usmeno ponavljamo izradu absaila kao pjesmicu. Par minuta kasnije, Dunja odlazi. Ostajem sama. Ponavljam absail pjesmicu u glavi. Okećem se oko sebe. Nigdje nikoga. Samo ja i skakavac na stijeni pored mene. Tišina. Pogled omamljuje i ne ostavlja ravnodušnim. Svako toliko iz daljine čujem hipnotizirajuću pakleničku jeku: „puuustiii ooosigurrranjeeee“, „vuuuciiii užžžeeee“, „peeeenjiiiii.“ Trgne me Dunjin glas, viče mi: „Ivana, uže slobodno.“ Brzo se vraćam u stvarnost i izrađujem absail. Još jednom, na brzinu, gledam oko sebe, upijam pogled, pozdravljam skakavca i krećem.
Nakon još puno novog kotrljanja u vidu silaza, napokon smo se svi okupili kod Dinka.
Po kratkom smo postupku riješili sve orade, popili sve pive i ostatak vremena posvetili razmjeni iskustava i dojmova s našeg prvog penjanja dugog smjera ikad. Druženje se nastavilo u kampu, a pridružili su nam se i novi, svježi instruktori, kojima smo u znak zahvale za njihov trud i odvojeno vrijeme pripremili roštilj. Slijedi sastanak instruktora iza zatvorenih vrata, u kuhinji kampa. Razmjenjuju se izvještaji toga dana i donose konačne odluke za sutrašnji dan. Tko, s kim, gdje. Tečajci se naravno vani prže. Napokon, informacije stižu i do nas. Dodijeljen mi je instruktor Bojan, a penjemo smjer Zgrešeni. S nama ide još jedan navez, instuktor Zdele i tečajac Miro.
Nedjelja opet, u rano jutro, započinje kod Dinka. Sve po starom, kava i jaja na brzinu. Stižemo na parking gdje Bojan vadi veliku kutiju punu opreme i s nama prolazi kroz sve ono što će nam biti potrebno za taj dan. Također, daje nam savjete kako i kojim redoslijedom složiti torbu koju nosimo sa sobom. Laganim hodom prošećemo do stupa Debelog kuka i uz par nedoumica nalazimo zadani smjer. Bojan me upozorava na detalj ovog smjera u prvoj dužini – priječnicu, ali još uvijek ga ne shvaćam ozbiljno. Nekako u glavi pobrkam da se detalj nalazi u trećoj dužni, pa mislim ima vremena. Iznenadim se po putu, umrem par puta, izmantram Isuse Kriste blaga i ponizna srca pomozi i nekako se, na sto muka, popnem iz ne znam ni sama kojeg pokušaja. Bojan me za to vrijeme bodri i strpljivo čeka. Napokon, na izmaku snaga, kopčam svoj vrzni u centralnu točku sidrišta, a Bojan mi nudi mogućnost da drugu dužinu otpenjem kao prva. Malo negodujem, ali nikad odustajalić u meni prihvaća izazov i nastavljam dalje. Preživljavam svoju prvu samostalnu izradu sidrišta. Bojan također. 🙂 Malo po malo, živi i zdravi stižemo do vrha smjera Zgrešeni, nakon čega absailamo.
Negdje po putu, kako bi upotpunili dan, odlučimo u naš dnevni itinerari ubaciti i smjer Sjeverno rebro. Sve teče poprilično glatko, penjemo onako for real, svatko jednu dužinu. Naglasak je na vježbanju korištenja frendova i čokova zbog slabe pospitanosti smjera. Upozoravam Bojana da se bojim koristiti njegovu opremu jer, eto, nikad ne znaš što se može dogoditi, ali on me ohrabruje. Vidi vraga, možete pretpostaviti tko je bio u pravu. Negdje tokom uspona, pokušavam uglaviti čok u stijenu, ali zbog neiskustva muku mučim s odabirom idealnog čoka za odabranu pukotinu u stijeni. Traje to tako neko vrijeme, malo mi se već i ruke tresu u postupku vađenja čoka sa sponke i što se dogodi? Plavi čok padne. Ajde, barem nije frend. Bombardiram Bojana paničnim isprikama. Sreća u nesreći je ta da je čok odlučio sletit na dostupno mjesto, pa Bojan, lagano iznerviran količinom isprika koje zračno putuju do njega, kupi plavi čok i nudi mi zagrljaj na sidrištu. Ostatak uspona teče nešto mirnije, stižemo do vrha gdje nas opet čekaju Miro i Zdele. Odrađujemo osvajačko slikanje i krećemo put Dinka prateći čovječuljke, vatrogasni stup i feratu. Čvrsto odlučujem investirati u pristupne.
Dinko nas po običaju opskrbljuje energijom, a mi se ponovo razbacujemo doživljajima i iz našeg kuta gledišta velikim pobjedama. Instruktorima smo vjerojatno simpatično smiješni. Tko bi rekao da prije samo dva dana, većina nas nije baratala nikakvim teoretskim znanjem o smjerovima u Paklenici, a kamoli praktičnim. Ono što je sigurno je da smo nakon vježbe u Paklenici definitivno postali najbolja verzija ljudi do sada. Naravno, s mogućnošću daljnjeg rasta i napredovanja.
Za kraj ću zaokružiti ovaj ionako već predugi izvještaj iz Paklenice još jednim citatom Nejca, koji mi je pao na pamet čim sam doma legla u svoj krevet. „Navečer ćeš ponovo leći u postelju i doživjet ćeš svu udobnost toplog, mekog ležaja. Stvari koje su ljudima svakodnevnica, koje više ni ne opažaju, znače ti u tim trenucima neizmjerno bogatstvo, posvećuješ im se svim svojim mislima i čitavim tijelom. Jedeš zato jer si gladan, piješ zato jer si žedan, spavaš zato jer si umoran, a ne samo zato što je vrijeme jela, ne samo zato jer je noć vrijeme za spavanje, i svako vlakno za sebe osjeća da jedeš i piješ, i spavaš kao da si mrtav.“