Škola došla do pola… još malo
Tijekom četvrtog uzastopnog vikenda “na stijeni”, uz vatru i roštilj u Veloj Dragi, prihvatio sam da za domaću zadaću napišem izvještaj sa škole. No, kako se dosad nismo uspjeli dogovoriti tko će pisati izvještaj nakon svake vježbe, ovaj izvještaj je neredovan i dobrim dijelom predstavlja moj opći dojam o školi, ali i kronološki prikaz učenog i naučenog.
Vježba I. Vela Peša
Prva sunčana nedjelja donijela je vježbu na Peši. O alpinizmu prije tečaja nisam znao ništa, a nakon uvodnog predavanja još i manje. Odlučio sam da neću previše analizirati i da se materije moram prihvatiti u malim koracima. Ispostavilo se da drugačije i nije moglo – podno stijene na Peši formirale su se 3-4 manje grupe u kojima smo naizmjenično učili puke osnove: uzlove, slaganje užeta, upoznavanje s opremom, rad ruku kod osiguravanja itd. Sve je to izgledalo kao hrpa nepovezanih elemenata nečeg bitnog bez da imam kompletnu sliku što točno radim. Podne je išlo poprilično monotono sve dok ispod smjera nisam privezao neurednu osmicu i čuo „penji“. Kako nisam stigao postaviti nijedno esencijalno „šta ako“ pitanje, bilo je to bacanje u vatru kakvo dugo nisam osjetio. Samouvjereno u početku, panika na sredini, strah na vrhu i sreća na zemlji. Tako je otprilike izgledao koktel emocija u samo desetak minuta. Tek što sam uspio shvatiti šta se dešava, došao je Bojan s novim zadatkom – „obuj tenisice, ideš na abseil“. Postupak je jednostavan: pješice dođeš na vrh stijene, tamo te asistenti osiguraju, izvežu hrpom čvorova oko spravice i pičiš po užetu dolje. Kasnije sam abseil frendovima objašnjavao kao „ono kad se specijalci spuštaju po užetu, dobro ne baš tako…“. Uglavnom, dvije velike stvari taj dan, penjanje top rope i abseil, plus hrpa uzlova i pravila ponašanja. Interes je svakako skočio, a broj upitnika se udesetostručio.
Vježba II. i III. Vela Draga
Drugu vježbu sam preskočio zbog fakultetskih obaveza što mi sad bitno olakšava pisanje. Ekipa je u subotu stigla u Velu Dragu, cijeli dan uredno radila i kasnije uz vatricu i roštilj dočekala jutro. Ja sam u kamp upao u nedjelju oko 8 i pol ujutro, svjež i odmoran. Glavni deal tog dana bilo je sidrište koje smo simulirano radili u parovima na zemlji. Dio tečajaca koji su bili na prethodnoj vježbi otišli su okušati se na tornju, a mi ostali smo skočili na kraće sportske smjerove. Prvi put smo penjali u vodstvu (kao prvi), postavljali međuosiguranja i osiguravali jedni druge. Trebalo je polako uključivati mozak. Grupa se počela bolje upoznavati i povezivati, a predavači i asistenti su još uvijek bili solidan autoritet.
Vježba IV. i V. Rovinj i Kamenjak
Tjedan smo presjekli s teorijskim predavanjima srijedom navečer. Osim Markovih osnova prve pomoći, duhoviti Miljenko upoznao nas je s HGSS-om, jako bitnom organizacijom u cijeloj ovoj priči. Planove za vikend uvjetovalo je vrijeme. Zato se odlučilo na dvije odvojene vježbe kako bi izbjegli kišu. Prvo na redu bilo je penjalište u nekadašnjem kamenolomu pokraj Rovinja. Kratki sportski smjerovi nedaleko od plaže bili su idealni za ponoviti prethodno gradivo i steći još malo samopouzdanja kod penjanja u vodstvu. Sidrišta smo ponavljali na zemlji, a prvi put smo samostalno učili kako izraditi sustav za abseil i prevezivanje. Sad smo dobili manje više kompletnu sliku nekog osnovnog oblika penjanja. Iz te pozicije, bilo je puno lakše razumijevati novo štivo i konstruktivno razmišljati. Dan je obilježila odlična atmosfera među tečajcima i asistentima, a kratka kiša nije pokvarila raspoloženje.
Takav dojam se, nažalost, nije nastavio idućeg dana. Pomalo alpski uvjeti na Kamenjaku vidno su utjecali na grupno raspoloženje. Osobno su mi najviše smetali vlaga i lijeva pedula. Iako smjerovi nisu bili toliko dugi, na pola svakog smjera dočekali bi nas asistenti te bi mi samostalno, ali uz njihove korekcije i sugestije, izradili sidrište i osiguravali partnera da bi on po dolasku mogao nastaviti kao prvi i ponoviti postupak na vrhu. S vrha do dna naravno abseil i tako dva puta. Između smjerova penjali su se sportići, a Dražen nas je upoznao sa sustavom Svetog Bernarda iliti kako pomoću sustava kolutura podići partnera koji nije u mogućnosti nastaviti s penjanjem. Gradivo se nakupilo, a penjanje je počelo podrazumijevati puno više odgovornosti i pažnje nego prije. U usporedbi s prvom vježbom na Veloj Peši, sad je postalo jasno da treba znati šta, kako i zašto – što zbog sebe, što zbog drugih.
Vježba VI. i VII. Vela Draga
Kolegica Anja i ja sreli smo se u petak navečer u Decathlonu na odjelu za vreće. To je zato što je novi vikend donio povratak u Velu Dragu s nešto nižim temperaturama. Koncept je bio sličan – učenje 2 tehnike prusiciranja, popuštanje, noćenje i puno više prakse. Prvi dan je bio sunčan s osjetnom burom. Anja i ja smo penjali zapadni toranj s udvojenim užetom. Bura je najviše smetala kod komunikacije prilikom penjanja zapadnog smjera na tornju što nam je često otežavalo osiguravanje (Anja, oprosti). Nakon bočnog prelaza, na sidrištu nas je dočekao Marko Buljan, a poslije odrađene dvije dužine absajlali smo u dvije dužine. Unatoč tome što je noć bila dosta hladna na momente, drugi dan smo bili relativno odmorni. Na red su došli istočni toranj i usavršavanje prusiciranja, a do kraja dana snagu bi trošili na bezbroj sportskih smjerova. Vježbu tradicionalno završavamo konstruktivnom evaluacijom i pivom.
Neobavezna vježba u Trstu
Škola je trebala pauzu za produženi vikend kako bi se asistenti malo posvetili sebi. Vremenski uvjeti nisu bili idealni za njihov planirani izlet zbog čega je Bojan odlučio iznenaditi tečajce s neobaveznom vježbom u Val Rosandri. 8 ujutro ispred Prime i lagano do okolice Trsta gdje nas čeka oko 400 smjerova. Zbog unaprijed isplaniranog produženog vikenda, na vježbi se pojavilo samo šestero tečajaca i nešto više asistenata. Vrijeme je bilo susretljivo, a atmosfera dosta opuštena i friendly. Zadržali smo se na sektoru s četiri sportska smjera (~4b-5c) i penjali ih u razno raznim kombinacijama. Vježbu smo iskoristili da utvrdimo naučene tehnike i višak energije ostavimo na penjalištu.
Bio je to peti uzastopni vikend na stijeni i umor se lagano akumulira. Nakon svega ovoga, penjanje sam doživio kao vještinu s puno striktinih pravila gdje svako pravilo podrazumijeva da sve funkcionira i u slučaju iznimke jer što bi se reklo – „ne pada se 2 puta, osim ako nisi mačka“. Do zaključivanja ovog teksta, od tečaja je, zbog raznih razloga, odustala gotovo trećina polaznika. Ostatak družine ne pokazuje iscrpljenost i monotoniju te će vjerojatno dosljedno odraditi svaki preostali detalj tečaja. Paklenica, here we come.
