Riječki Alpinistički Klub

Radno ljeto. Puno želja, malo vremena za sve. Nemoguće sve ostvariti. Nedavno završen tečaj ronjenja otvorio je nove horizonte na polju aktivnosti koje nude uživanje. Umjesto penjanja jer je loše vrijeme idemo 19.-21.08.na ”gitu” s KPA 3. maj. Malo DWS-a (deep water soloing) i skokovi u moru. Trznuo sam vratom i počeo me polako ali jako stezati i kočiti…

U ponedjeljak me Davor (Matošević iz Poreča) pita da li sam preronio Jadran i da li sam spreman za sjev. Triglavsku za vikend?! Prolazi tjedan, ali vrat (obzirom na godinu proizvodnje) ne popušta. Prognoza je za subotu loša, ali za nedjelju super. Probam penjat sportiće u Paklenici, ali u petak još uvijek boli kod okretnja glave. Šta sad?! Kraj ljeta je. Sezona za Alpe je na izmaku. Dani su sve kraći. Idući vikend je možda loša prognoza.

Vrat..vrijeme..dan sve kraći… Subjektivna opasnost postoji jer sam svjestan da ne mogu dat 100%. OK. SMS: ”Davore idemo Helbu i Čopa.” Eto nas u Postojni. Iris i ja prekrcavamo stvari kod Davora i pravac Vrata. U Aljažu se trpamo u skupno ležišće, neš sitno jedemo (apetit blokiran sutrašnjim danom) i već u 21:40 u krpe. Al ne zadugo. Veseli cimeri oko pola noći upadaju u sobu, rumbaju i glasno razgovaraju, svijetle mi u glavu…. Mislim si OK, vjerojatno su neš super popeli kad su tako veseli. Gledam na sat, 23:53. Ko da sam spavao 8 sati. Više ne mogu zaspati. Vrtim se, budim se non stop i čekam da se poklope kazaljke na 4 i 12 pa da mi zazvoni mobitel. Nisam dočekao zvonjavu jer sam ga min prije 4:00 ugasio. Davoru zvoni njegov mobitel i budi ga. Dižemo se. Iris ostaje u vreći i razveseljava me kad mi kaže da su oba gotova sendviča na torbi s hranom za mene. Ali ne jede nam se. 4:28 je. Lampice na glavu i put pod noge. Mrkli mrak je. Ali mrkli.

Pred tjedan dana u Omišu mi je mjesečina smetala dok sam spavao u šatoru. Sad mjeseca nigdje. Kotrljamo se polako kroz mrak, a oblaci ne daju ni zvijezdama da nam bar osvijetle stijenu. Da imamo bar siluetu. Ništa. Ako ste se odlučili ”Ovjenčati s to čudnovato triglavsko lovoriko” (Slovenske stene) znači da vam je stijena bliska. Znači ne tražite kruha preko pogače. Ne preskačete stepenice. Upoznali ste je već prije i sad je vrijeme da to dokažete.

[Show slideshow]

Dosta hodanja. Stajemo. Ako se još približimo prije mraka nećemo moć prepoznat točan ulaz. Vrijeme je za prvi sendvič. U pravcu doline se pogledom polako nazire dan, a uzbrdo se miču krijesnice. Ne ne. To su lampice kolega koji su isto kao i mi poranili na uspon. Idemo ha? Uh..Sad više nema isprika da odustanemo. Bar ne onih da se u njih povjeruje.

Tamo gore je ulaz. Desno je Skalaška. Sjećam se tog mjesta od prije točno 10godina(plus minus možda koji dan) kad smo je Elvin i ja penjali. Imali smo sa sobom cijelu knjigu Slovenske stene, ako se na pol odlučimo za koji drugi teži smjer i taktika je bila heavy and slow zbog treninga (ili…Elvin nije uzeo cijeli opis-kasnije smo utvrdili da jest, a taktika je bila bolje imati nego nemati. na volju čitatelja da izabere verziju). Pristup samoj stijeni je ostao isti (gle čuda) i onaj teren se nije nimalo poravnao. Dapače, zbog kiše dan ranije se još više nakosio i postao još sklizaviji (ili je i to vezano uz godinu proizvodnje).

Navezani smo. Tko će prvi? Idem ja Davore. Ti si zadnji put otvorio Trikot u Dolgom hrbetu. Hm. To je to. Sat pokazuje 6:48. Krećemo. Ulaz je lagan i početak nismo ni osjetili. Dužine se redaju i jako brzo dolazimo do detalja. Po knjizi je VIII (7a za one mlađe nenaviknute na UIAA ljestvicu). Naš kolega Elvin mi je rekao da je po njemu ipak manje tj. VII+ (6b+). Davor pokušava slobodno. Ide..ide…pa nazad. Teško je. Nismo još ni zagrijani kako treba. Ide Davor ponovo pokušati slobodno, ali mozak daje nalog za hvatanje kompleta. Ipak taj stari ”svedrovec” (ne spit ili fix, nego njihova preteča ekspanzivni klin) pomaže po tko zna koji put. Davor prolazi na A0. Idem ja probat ”free”. Tko zna možda i uspijem. Pokušavam prvi put. Nema baš za noge osim na trenje. Ispod guze je 150-200m. Osiguran sam odozgo, ko drugi. Ipak nazad. Probaj odmorit ruke. Otresam. Ponovo pokušavam. Partnera biramo po nekim sličnim sklonostima i afinitetima, željama, mogućnostima…) Davor i ja smo se idealno našli za ovaj smjer. I meni mozak daje istu komandu i hvatam se za komplet i prolazim. Pusti ti to. Imamo još 800m iznad nas za popet (pravdam se sam sebi). Gore više nema nikakvih problema. Smjer je opremljena tako-tako. Fali malo klinova za lakšu orijentaciju onima koji ga mogu penjati. Kako god. 11:30 spajamo se u Skalašku. 4h za Helbu, a po vodiču piše 5-6h. Mašemo repom i krećemo dalje.

Slijedi penjanje do Gorenjskog turnca. Srećemo jedan slovenski navez koji traži prolaz ka Gorenjskom turncu. Pokazujem im okance ispod kojeg moraju proć. Davor dolazi do mene i skidamo pedule(penjačice) kako bi u tenisicama bili brži i odmorili malo noge. Gmižemo prema gore. Treba nam neobično puno vremena do Gorenjskog turnca skoro sat i pol. Šta je sad ovo?! Pa nije bio ovoliki razmak pred 10 god. (opet godina proizvodnje) Na odvajanju iz Gorenjske stajemo. 13:00h i ode drugi sendvič. Dolazimo do početka ”gruščate grede”. Od kad sam prvi put vidio skicu i pročitao opis (i shvatio da ću to kad tad penjat) najveći problem mi se činio prelaz do pod Čopov steber. Ta krušljiva horizontalna prečnica IV+ (4b). Davor ide prvi i postavlja prva međuosiguranja na 30-ak metara od mene. Dolazak do nje i spoznaja da je još k tome prečnica koso prema dolje mi nije baš najbolje leglo. Ne volim ta otpenjavanja po šljunku i kršu koji je popadao i ostao na kosim strmim pločama.

Krećem i ja. Od prvog dana sam znao da je prečnica ….neugodna. Šta mi to treba?! Šta nisam mogao sa djecom na more?! Šta nisam mogao ronit?! Koji je meni vrag da se penjem i riskiram glavu ovdje? Na skoro 900m iznad tla. Misli se roje..Psujem u sebi i mic po mic gmižem prema dolje. Zaista nije teško, ali… ALI. Davor vidi da mi nije baš pravo pa me pita da li ćemo dalje. A sad kad smo zagrizli sad je gotovo odgovaram i otvaram prvu dužinu Čopovog stebra. Penjem i pitam se dali je to to. Jesam li zaista došao do tog trenutka da pipam rukama po njemu?! Jesam.

Prvi dio stebra je zaista lagan i orijentacijski ne pretežak. Lagano..ne preteško… Ali o njemu treba voditi računa. Zaista. Jer, bar se meni činilo, da ga ima podosta. Konačno smo na mjestu gdje se ”steber zadnjič zavihti u trbušaste previse”(Slo stene) i gdje počinje opis, detaljna skica tj. ”težave”. Pratimo skicu i opis. Mihelič je u opisu to detaljno razradio i vidljivo je da je za smjer prisutna velika razina poštovanja. Čudno! Kako to nisam uspio vidjeti u nebrojivim čitanjima opisa tog smjera. Dužine su iznenađujuće kratke. Povlačenje viška užeta troši dodatnu energiju, ali je penjanje uz veliko trenje užeta kroz komplete još gore. U jednoj dužini (spaja 3. i 4. dužinu po skici) Davor penje polakše nego inače. Pa što je sad?! Penjem za njim. Ups.. Krš..Krš..Krš.. i prelaz preko velikog trbuha gdje sam pomislio da ću skliznut. Prolazim. Sad je na radu ”tehnička” dužina ”naježena s klini”. Pa nije baš naježena. Ali može se sve proć na A0. Ne vide se odmah klinovi, ali ih ima za povući se ako zagusti. Ali ne. Pa ocjena je VI+ (6a) po vodiču. Kad nismo Helbu, Čop-a ”moramo” slobodno. Zaboravljam na utjecaj već prepenjanih 700m, ruksak na leđima i od penjačica bolne prste na nogama. Ajde još ovaj gib..hm. Ma neću sad pustit… Pa di je taj klin????? Uh…VI+ malo sutra!!! Prevjes, izlaz, poličice i evo sidrišta.

Uhhhh…A1 po vodiču smo Davor i ja procijenili kao –VII(6a+). Davor nastavlja. Teže mu je jer odmah ide dalje. Težina traje nešto kraće, a onda se izlazi pod kamin. Uh…Prije ulaska u kamin koji je ”zelo težak” stišćem penjačice. Krc.. Pukne vezica i lijevu više ne mogu stisnuti do kraja. Super vrijeme i mjesto za ovaj događaj. Privazujem s onim šta imam, a peta želi izać van. Šta mi to treba u životu? Ne mogu ko drugi ljudi na more, kupanje, hladovina, građenje vikendice(perspektivni alpinisti) itd. Ma ok je, tješim sam sebe. Ulaz i sam kamin mi nisu toliko teški. Da su npr. u Paklenici u klancima ili u Veloj dragi. Ali ovdje je to puf pant. Koristim sve poznate tehnike i (dozvoljene) alate (koljeno, peta, ruksak, raskorak u špagu, gmizanje i uglavljivanje) da bih ipak prošao slobodno. Davor se nije uspuhao, ali sam uhvatio poznato i prepoznatljivo korištenje (grebanje) ruksaka. Pratimo skicu i opis. Gledam u ”rogalj” i mislim si ”pa jel to to?” Jesmo li stigli do te ključne dužine?! Ako jesmo, treba tu negdje bit sidrište. Klinoviiii? Gdje steee? I hop. Evo tri komada. Sidrište.

Davor ulazi u najteže mjesto. Sasvim malo proučava u detalju slavnu Čopovu prečku i prolazi je. Zbog visine mu je bilo malo nezgodnije, ali bez problema uspijeva ”zlasti se na majhno mizico” i riješiti ključno mjesto. Slijedim ga. Nije zezancija, ali u odnosu na onaj A1 u 5. dužini čini mi se u redu. Lijepo je. Stijena je čvrsta iako ne djeluje baš. Palo je što je trebalo i moglo pasti. Idem od klina do klina i iskopčavam. Kad ću ja se ”zlasti”? Prelaz nije težak, nego nezgodan. Polica na koju se treba popeti je dovoljno široka, ali niska. Hvatišta su na izbor, ali za noge… Pedula koja je cijelo vrijeme prijetila popušta i ostajem na rukama jer je umjetna stijena u dvorani na Kantridi dala neke rezultate. Napuštam estetiku penjanja i opet koristim legalne tehnike (koljeno). Zadnja dužina za koju piše da je ”polna odličnih prijemov” i nije baš toliko ”polna”. Ali nije teško. To je samo dojam koji ostavlja zbog velikih očekivanja nastalih iz čitanja opisa u vodiču. Dolazi Davor i slikam ga. 18:30 Izlazimo lijevo i sve se položi ko da smo na nekom gorskom pašnjaku. Ali ipak je to sjeverna triglavska stijena. Do vrha imamo još cca 100m koje smo ispenjali paralelno. Na izlasku nas za nagradu obasja i sunce. Ma ok je. Nek grije nek se znojimo. Imamo vode (meni je od 3L ostala skoro 1). Čestitamo si. Izašli smo. Sve negativno pada u vodu. Razmišljam na glas i kažem Davoru koje su me misli pratile kroz smjer. Da zašto se mučim, šta mi to treba itd, a da sad kad smo izašli već razmišljam o Travniku i Peharu. A Davor odgovara onda smo razmišljali o istim stvarima. Defintivno pravilan izbor penjačkog partnera.

Slažemo opremu, jedemo zadnje mrvice, javljam Iris u dolinu da je sve OK. 19:30 krećemo na silaz po Bambergu čez Plemenice. Onako zadovoljni i opušteni uspjeli smo promašit markaciju i skrenut prema Trenti gdje smo se spustili 100-tinjak matara koje smo poslije morali ponovo popeti i izgubili još pol sata. Nema veze. Na silazu nas odmah hvata mrak. Palimo lampice i spuštamo se. Čovjek nije predviđen za spuštanje. Tješim sam sebe dok mi koljena vrište i bole me svakim korakom (godina proizvodnje). Iskustvo koje imam mi vrišti da sam na takvom terenu i po noći podložan poskliznuću koje u pravilu završava jako loše. To djeluje na mene da sam jako spor. Davora isto bole koljene, ali je brži i čeka me. Davore hvala na strpljenju. Pa di je više ta Luknja?! Isto pitanje, mjesto, osjećaj, dvojbe, doba dana i uvjeti ko pred 10god s Elvinom. Izgleda da nisam baš pametan kad sam to sve ponovio. A što kad mi vrag ne da mira i hoću opet. Dok silazimo, čudim se sam sebi kako mi je moglo pasti na pamet, kad smo izašli iz stijene, planiranje Travnika i Pehara. Kakav luđak, mislim sam za sebe i dijelim misli na glas s Davorom. Opet mislimo isto odgovara kroz smijeh. I dolazimo na Luknju. Javljam Iris da prihvaćamo ponudu da nam skuha neš toplo kraj auta i da dolazimo za pola sata. Na samoj Luknji 1 putokaz kaže Aljažev dom 2h, a drugi na istom stupiću 2:30h. Ups! Pa nije nam toliko trebalo prije 10g. Hitamo koliko nas noge, bolovi, prsti i mišići nose. Kakav crni Travnik? Pa nismo poludili. Treba nam sat i pol do auta. 23:15 Iris nas dočeka s paštom, pancetom, sirom… Trpamo stvari i opremu u auto i pitam Davora: ”Onda Davore? Kad ćemo Travnik-Ašenbrenera?”

Helba 350m –VI, A0, 4h
Čopov steber 450m, VI+, 5:30h
Opremljenost OK. Fali koji klin za lakšu orijentaciju.
Sveukupno penjanja 1000m, 12h.
Cijela tura 19h.