11 srpnja 2015 Autor: Marko Buljan RAK

Sass de Ciampac – Piz Ciavazes

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

U petak 3.7. okupilo se šest RAK-ovaca navečer ispod Sella prijevoja u Dolomitima. Vedrana, Elvin i Dalibor Fak došli su prvi i osigurali vrhunsko mjesto za kampiranje, a malo kasnije pridružili smo im se i Maja, Moreno i ja. Ujutro nakon dekadentno kasnog buđenja (u 7:00 (zbog pokvarenih budilica (ili možda zato jer smo gluhi))) svi smo se razbježali na svoju stranu. Elvin i Dalibor penjali u neki dugi pospitani 7a u južnoj stijeni Piz Ciavazesa, a Vrancichi su se pentrali gore-dolje po Sella tornjevima. Veks i ja smo odabrali južnu stijenu Sass de Ciampaca iznad Passo Gardena, smjer ia Vecchia iliti Via Adang, V, 600m. Pristup sa prijevoja Gardena traje 1h, ali je skoro isključivo horizontalan. Vruće za krepat, a stijena na suncu. Bit će da smo poludili, ali šta je tu je. Smjer je u prvoj trećini lagan, kasnije postaje sve teži (ali i ljepši) kako dužine odmiču. Stijena je neslomljiva. Sidrišta su opremljena klinovima, a po dužinama se može naći samo klin-dva. Ali to nije problem pošto stijena ima hrpu pukotina za čokove/frendove i pješčanih satova. Detaljna (predzadnja) dužina je dosta jače poklinana, ali i puno teža od ostatka smjera. Silaz je ugodan i dug.

Navečer su Dalibor, Elvin i Vedrana morali nazad u Rijeku pa smo u nedjelju penjali Moreno, Maja i ja u troje. Ovog puta smo se probudili još kasnije (7:30), ali je i to bilo prerano jer na cesti 50m pored nas prolazila je najmasovnija biciklistička utrka ikad – po startnim brojevima koje smo vidjeli vjerujemo da ih je bilo oko 10000. Nakon 3-satnog doručka ovi su se konačno pokupili i cesta se otvorila pa smo u 11:30 napokon ušli u smjer. Tako kasno ni u Paklenici ne ulazimo u smjer 😀 Smjer o kojem je riječ je Piccolo Micheluzzi na Piz Ciavazesu, IV+, 300m. Uglavnom je jako lagan osim pred kraj kada se stvari malo zapapre. Pošto smo u troje, penjemo u blokovima – Maja vodi prve tri dužine, Moreno iduće četri i ja zadnje tri i to iznenađujuće brzo ide. Sidrišta su na zabetoniranim klinovima, a dužine su više-manje prazne osim zadnje tri u kojima ima tu i tamo klinova. Stijena je slabije kvalitete od one na smjeru Via Vecchia, ali je svejedno smjer za preporučiti. Ima nekih super trenutaka 🙂 Smjer završava na polici koja presjeca stijenu na pola. Njom na lijevo vodi silaz koji na prvi pogled izgleda strašno, ali staza po kojoj ide je stalno pristojna, ne izvodi neke ludorije. Najeksponiraniji dio je zaferratiran, a pred kraj ima dva absajla.

Red kupanja u potoku, pa red odlične pizze u Canazeiju i eto nas natrag doma u 3:00 ujutro, to je to.

Cijela galerija na Picas-i