Riječki Alpinistički Klub

Strpati cijelu povijest alpinizma u Sloveniji – alpinističkoj svjetskoj velesili – u jednu monografiju uistinu nije lak posao.

U tisućama impresivnih uspona nacionalne i svjetske vrijednosti s kojima Slovenci još od početka dvadesetog stoljeća sudjeluju u pisanju svjetske alpinističke povijesti lako je neke predvidjeti ili pak krivo interpretirati, iako je u zemlji s tako impresivnom tradicijom alpinizma odavno već uvriježena i tradicija dokumentiranja i bilježenja važnijih uspjeha, do te mjere da se oni nerijetko pojavljuju čak i u tzv. “mainstream” medijima.Donekle nezahvalnog zadatka su se prihvatili Peter Mikša, doktor povijesnih znanosti i Urban Golob, magistar sociologije, obojica specijalizirani za alpinizam ne samo s akademskog i medijskog aspekta (kao pokretači i urednici penjačkog portala Friko), već i kao iskusni alpinisti. Mikša je instruktor alpinizma i sportskog penjanja, a Golob poznati slovenski alpinist, “potpisnik” zavidnog broja prvenstvenih uspona u zemlji, no i u visokim gorjima.

Da li su slovenski kroničari i alpinistička publika u Sloveniji, poznata po beskompromisnom zahtjevanju točnosti u detaljima, u konačnici zadovoljni njihovom monografijom pokazat će vrijeme, no sa stajališta hrvatskog fana alpinističke povijesti, monografija “Zgodovina slovenskog alpinizma” predstavlja iznimno zanimljivo štivo.

Za početak, čitanje olakšava sjajno osmišljeni kronološki koncept, u kojem nabrajanje važnih sportskih uspjeha – razdijeljeno po manjim i većim vremenskim razdobljima, “razbijaju” zanimljive anegdote, pokoja herojska “zgodba” i kratke ali jezgrovite biografije najznačajnijih protagonista i protagonistica koje autori prigodno nazivaju “stebrima slovenskog alpinizma”.
Važno je spomenuti da su knjizi svoj doprinos dali mnogi poznati slovenski alpinisti, od Andreja Štremfelja, Toneta Škarje, preko Iztoka Tomazina, Marjana Manfrede ili Silva Kara do Tine di Batiste i Tomaža Jakofčića, a jednaki broj njih je i pregledao tekstove prije objave, što monografiji daje dodatni legitimitet, baš kao što to čini i impresivna lista referenci.
Prava čar knjige leži međutim u desecima zanimljivih priča iz bogate povijesti koje se, u današnje doba ogromne količine informacija iz kojih je ponekad teško razaznati što je uistinu relevantno i koje već sutradan postaju “stara vijest”, čine poput malih bisera izvađenih iz zaborava. U vrijeme kad na tržištu postoji sve više literature i filmova o epskim alpinističkim događajima, sjajno je primjerice pročitati priču o uistinu herojskom postupku Janeza Dovžana koji se nakon uspješnog uspona na Makalu i provedene noći bez kisika na 8000 metara, bez oklijevanja vratio prema vrhu da bi tražio izgubljenog Zorana Bešlina, potom proveo još jednu noć na 8000 metara i treći dan ponovo krenuo prema vrhu, našao prijatelja onemoćalog od visine, noći provedene na otvorenom i jakih smrzotina i s njim na 8000 metara proveo i treću noć. Uistinu je teško zamisliti kako je izgledalo njihovo spuštanje iduća dva dana niz strmu i zahtjevnu južnu stijenu Makalua dok ostali nisu smogli snage da im dođu u pomoć. Ova, kako ju je Manfreda nazvao, najveća zgodba slovenskog alpinizma, možda je poznata unutar granica Slovenije, no za razliku od nekih sličnih priča, poput one kad su Pete Schoening i šestorica drugova pokušali spasiti Arta Gilkeya s 7600 metara na K2, na žalost nikad nije ušla u riznicu šireg alpinističkog “općeg znanja”.

Na desetke takvih zanimljivih detalja može se pronaći u ovoj monografiji, poput onih o prvenstvenom usponu u alpskom stilu u prevjesnoj zapadnoj stijeni Baghiratija III (Indijska Himalaja) Janeza Jegliča i Silva Kara 1990. godine i nevjerojatnom podatku da je ruska ekipa koja je čak deset godina kasnije potegnula gotovo pa varijantu njihovog smjera u upola manje cijenjenom ekspedicijskom stilu za to dobila Zlatni cepin. Guštat će u knjizi zasigurno i rastući broj hrvatskih poklonica alpinizma, jer su ovako, na dostojan način uvršteni u monografiju, u kontekst stavljeni i uspjesi legendi poput Mire Debelak – Deržaj i Pavle Jesih koje su uistinu početkom 20.stoljeća uvrstile slovenski alpinizam u sam svjetski vrh, a tradicija ženskih alpinističkih rezultata dobro je vidljiva dalje i kroz opise o nevjerojatnim usponima Lidije Painkiher koja je između ostalog uz Frančeka Kneza ko-autorica kultne, tek 2013. godine ponovljene Korenine u Triglavu ili pak prvog zimskog ponavljanja Šlosarske, te Marije Frantar i mnogih drugih slovenskih alpinistica. Lijepo je ponovo vidjeti i Splićanku Anu Mažar na fotografijama jugoslavenskih ženskih timova za visoka gorja koje su uglavnom činile ponajbolje slovenske penjačice, kao i Stipu Božića kao znanog aktera jednog od najvećih uspjeha slovenskog alpinizma i svakako najvećeg hrvatskog svih vremena – Zapadnog grebena Everesta. A kad, primjerice, idući put vidite Betku Galičić kako spita novi smjer na nekom istarskom penjalištu, možda bi vam bilo drago znati da je ona uz Kseniju Lenarčić još osamdesetih bila članicom prvog ženskog slovenskog naveza u smjeru “Salathe” El Capitena kojeg su tada vrlo mlade penjačice u drugom dijelu popele potpuno dehidrirane nakon što su im miševi pregrizli transportku i plastične boce s vodom. Hrvatskim alpinistima koji rado zalaze u slovenske alpe zanimljiva bi pak definitivno mogla biti “ranija” poglavlja iz knjige gdje su u kontekst vremena, no prvenstveno i prvih penjača stavljeni i mnogi popularni klasični smjerovi koje mnogi od nas s guštom obilaze i u njima i dan danas “prolijevaju znoj”.
Kad se svemu tome pridodaju i atraktivne i indikativne fotografije iz svih povijesnih razdoblja slovenskog alpinizma, umjesto da se Mikšinoj i Golobovoj monografiji traži mana, puno je bolje zamišljati i priželjkivati neku njenu sličnu modernu hrvatsku inačicu.