RAK u Dolomitima – 2021 edition
Prošli vikend smo penjali iznad Cortine, na dobro nam poznatim stijenama prijevoja Falzarego. Neki su po prvi puta vidjeli Dolomite, neki napadali ozbiljne smjerove, a neki su išli zbog pive u Cortini. Bilo je krajnje vrijeme da se vratimo tamo nakon duge pauze i treba što prije opet. Evo kako je bilo iz pera troje koji su bili prvi put tamo:
Iva:
Dan mi je zadatak napisati osvrt na drugi dan penjanja u Dolomitima, no prije nego što se bacim na posao isticanja najzanimljivijih trenutaka toga dana, želim se ukratko osvrnuti na subotnja događanja u stijeni i zahvaliti se izvrsnom instruktoru, Bojanu Rafaju, na dobroj volji za ulazak u čak dva alpinistička smjera (sektor Torre Piccola di Falzarego), njihovom uspješnom rješavanju i povratku na relativno sigurnih 2100 metara nadmorske visine. I tako, znajući da se dolazak u alpska prostranstva već nakon prvog dana i više nego isplatio, da je moja znatiželja djelomično zadovoljena, a stijena sposobna podariti još lijepih uspomena, nestrpljivo iščekujem prve naznake jutra i ranih šest sati kojima se, zasigurno, ni pod kojim drugim okolnostima ne bih toliko radovala. Smjer Via „delle Guide“ na sektoru „Torre Grande“ – Cinque Torri – postaje naš izazov dana!
Martina, Matteo, Bojan ×2, Lovro i ja definiramo naveze, obavljamo psihičku i fizičku pripremu za smjer. Martina se na početku pristupa odvaja i odlazi napraviti snimku Mattea i Rafaja koji penju smjer Via Finlandia VI+. Da nisam pomno pratila njezin dolazak i svjedočila njenoj normalnoj boji obraza, svježem izgledu i skoro pa nikakvoj zadihanosti, rekla bih da je laganim korakom propješačila nekoliko metara našeg Korza u Rijeci, a ne u zavidnom tempu pretrčala cijeli pristup do smjera gdje je sada stajala već poprilično dugačka kolona nadobudnih Slovenaca. Kratkim osvrtom iza ramena na naše susjede soplezalce koji nas promatraju sa svojih osam pari širom otvorenih očiju, ponosno primijetih da smo Martina i ja jedini ženski navez u smjeru. Pogled na isti izgleda obećavajuće; pet dužina većinom ocjene IV, duljinom podjednako raspoređenih u visinu od 132 metara. Novak i Lovro kreću ispred nas i s lakoćom riješavaju prvu dužinu. Krećem ja. Osim standarne opreme (kompleta, čokova, frendova i trakica), zbog nedostatka jedne vrećice, na sidrištu ostavljamo grumene magnezija. S ovim mineralom običan smrtnik teško pronalazi poveznicu s jednim od najcjenjenijih plemenitih metala na Zemlji. Zbog izuzetno izlizanih hvatišta u nadolazećoj dužini koja je ujedno i detalj smjera (koju Martina doktorski riješava), obje smo ga tumačile upravo na taj način; mineral zlata vrijedan! Jedan teži gib, mali kamin, nezahtjevna ploča pri vrhu, lijepo penjanje i ono najvažnije smijeh, usredotočenost i uživanje u alpinizmu napravili su svoje i učinili fantaziju od ovog smjera. Dolaskom na vrh uočavam zadovoljna lica Novaka i Lovra, Matteo maše s vrha druge stijene, a Rafaj zbog nedovoljno dugog užeta za absajl, uz publiku Čeha, Slovenaca i Hrvata izvodi dominaciju u prusiciranju. Ekipa svako malo doživljava male srčane udare slušajući tupe zvukove udarca kamena o kamen. Da je netko u trenutku nastanka istih gledao na sam vrh tornja, vidio bi četiri kacige, plavu, bijelu, narančastu i sivu, čiji se vlasnici u apsolutnom muku i prekriženih prstiju, nadaju bilo kakvom povratnom odzivu, potvrdom (ili nepotvrdnom) odgovoru, ikakvoj naznaci života… Silazimo absajlanjem u dvije dužine i spuštanjem po siparu. Kratkom pivom, razmjenom iskustva i povratkom ostatku ekipe završava naš boravak u ovom dijelu Alpa. Za sada.
Prostranstva kristaliziranog kalcij – magnezijeva karbonata podsjećaju na bit samog bavljenja alpinizmom. Pogled koji jednostavno oduzima dah, osjetno drukčiji zrak na kojem je tijelo danima zahvalno, a onaj tko malo bolje osluhne, čut će svisce koji mudro donose odluku o mjestu svojeg cjelogodišnjeg prebivanja… U trenutku sijedanja u auto i pokreta prema Rijeci, nebo je ispunilo obećanje koje je nekoliko dana prije dalo vremenskoj prognozi. Ispratilo nas je u suzama, nakon što je tijekom čitavog našeg boravka u stijeni besramno pokazivalo svoju bolju polovicu, sunce i pokoji oblak. Očito smo mu se svidjeli…
Luka:
Naša dolomitska avantura kreće sa četverosatnom vožnjom iz Rijeke, preko dosadne venetske ravnice te nešto zanimljivije vožnje kroz mrežu dolina iznad kojih se uzdižu ogromni planinski šiljci. Na odredište dolazimo prije mraka, Cortina d’Ampezzo, turistički grad na 1210m nadmorske visine sa vrlo ugodnim ambijentom. Stajemo uz cestu da se dogovorimo, naravno di da odemo popit mrzlu pivu. Nakon desetak minuta vožnje u konvoju, automobil sa Duhovnim vođom kampa (Bojan Rafaj) skreće na parking skromnog hotelčića sa terasom gdje se opuštamo nakon dugog puta I dogovaramo za mjesto spavanja. U međuvremenu lukava lija bezbrižno šetucka preko ceste hreneći se otpadcima iz smeća. U kasnu uru napuštamo pojilište I pratimo vođu do parkinga uz glavnu cestu za Passo Falzarego. Postavljajući šatore lija se opet ukazuje te joj Presveti pruža topli zagrljaj dobrodošlice hraneći je iz ruku. Sviiićeee zora u subotu, nakon kasnog odlaska na spavanje uslijedilo je teško ranojutarnje ustajanje. Brzinski doručak, rastavljanje ležaja iz auta I gas. Bojan N. I ja dolazimo u podnožje okomitog zida od kud započinje naš put ka istinskoj sreći, očaran pogledom tražim vrh Col dei Bos I pratim skicu via Alvera pokušavajući se orijentirati sa stvarnom stijenom. Dolazi ostatak ekipe, uz ćakulu spremamo ruksake, zadnji put provjeravamo prognozu, iako je bilo obećavajuće poznato je da se u Dolomitima vrlo brzo mijenja vrijeme. Opraštamo se od ekipe I nastavljamo šumskim putem prema ulazu u smjer, idilična šetnja kroz borovu šumu pružila mi je zadovoljsvo I opuštanje do trenutka kada nam je put skrenuo po teško prohodnoj strmini uz plašt od klekovine. Krv, suze, znoj I napokon smo ispod smjera. Nismo se stigli odmoriti od napornog pristupa kad evo navez Talijana, ništa od odmora, premotavaj užad, stavljaj pojas, ukrasi ga željezom, pogled na skicu I Bojan penji! Smijer je bio južno orijentiran sa 14 dužina koje su sve zajedno činile uspon od 400 metara. Prve dvije dužine potegnuo je Bojan radi zagrijavanja I stjecanja povjerenja jer nismo nikada penjali zajedno, nakon čega smo krenuli penjati naizmjence. Treću sam dužinu vodio ja igrajući se sa međuosiguranjima, tražeći odgovarajuće pukotine za čokove I frendove. Prvih 5 dužina je bilo lagano upenjavanje, a onda je krenuo paprenjak koji je zadesio mene. Početak 5. dužine kreće kaminom sa trbuščićem s desne strane pa sam se preko njega izmigoljio do prvog međuosiguranja što je bila postavljena trakica. Ukopčao sam se ali daljnje kretanje bilo je otežano radi mokre stijene, uočio sam par lijepih šalica no bile su napunjene vodom do vrha. Neiskoristivši šalice navlačio sam se do prve police na sredini dužine, ugledaviši je zaderem se od sreće Bojanu da je najgore prošlo, neznajuči šta me čeka. Kreće drugi dio dužine nakon police, predamnom dva kamina, uđem u ovaj bliži kad ono šok I nevjerica. Stojim u raskoraku na sredini dužine, zadnje je međuosiguranje desetak metara ispod mene, nema klinova niti postavljenih trakica, panično tražim mjesto za zaglaviti čok ali ne nailazim niti na najmanju pukotinu, sve je savršeno kompaktno. OK šta je tu je, duboki udah i idemo dalje. Pri vrhu dužine nailazim na granu koja mi spriječava daljnje napredovanje, obliven hladnim znojem tražim rješenje I uočavam ga u hvatištu na ploči između dva kamina. Akrobatski priječim u desno hvatajući vrh susjednog kamina I naiđem na klin u pukotini, ukopčavam se u njega te zaključujem da sam malo zalutao. Došavši na sidrište otvaraju se novi vidici I vrhovi obasjani suncem postaju sve impresivniji. Zadovoljni napetom V nastavljamo dalje do 9. dužine di se malo gubimo jer je sve oko nas penjivo,a nema niti jednog klina ili trakice da nas usmijeri prema sidrištu, naposljetku dolazim do sidrišta gdje mi pada kamen sa srca. Detaljnu dužinu penjao je Bojan, kratka dužina od 8 metara sa jako uskim kaminom I glatkom stijenom, ocjene V+. Bojan je predložio dobar plan da skinemo ruksake I povučemo ih do sidrišta nakon što popne dužinu što je na kraju bila odlična ideja jer smo se i bez njih jedva provukli do vrha. Kratko ali slatko. Na vrhu nas je dočekala mekana livada na koju smo se odmah izvalili uživajući u pogledu na zastrašujuću Tofanu di Rozes koja se neprestano borila sa gustim, sivim oblacima da je ne progutaju. Silazak je bio starim vojnim putem uz mnoštvo pozadinskih vrhova I ostataka iz 1. svjetskog rata. Odlično iskustvo uz odličnu ekipu koje mi je ispunilo sva očekivanja, veselim se ponovnom odlasku k vrhovima Dolomita.
Posebne zahvale Alenu koji nije mogao biti s nama radi više sile na odličnoj organizaciji, ŽIVIO PREDSJEDNIK!
Ostatak ekipe taj je dan popelo Via delle Guide na Torre Piccola di Falzarego ( 4 naveza, Matteo-Lovro, Martina-Nevija, Kristina-Miro,Bojan-Iva), Via Terzo Spigolo na Tofana di Rozes ( Igor-Fedor), Via M. Specale na Lagazuoi Piccolo (Ines-Kristijan).
Nevija:
Dakle, u subotu popodne sjedimo tako svi na okupu i komentiramo tko će što penjati u nedjelju. Kristijan i Ines govore da bi vodili nekoga sa sobom i da bi bilo super da Luka i ja penjemo skupa. Uvjeravaju nas da mi to možemo i da samo njih pratimo. Uz takvu podršku, oboje potvrdimo da može. Pada dogovor da nas četvero penjemo smjer Diretta „Ghedina“ na sektoru Falzarego, a ostali idu na Cinque Torri.
Dolazi nedjelja ujutro. Rano buđenje u šest i spremanje šatora. Luka dolazi s opremom koju mu je dobri Novak pustio. Idemo skupa do kampa gdje su spavali Ines i Kristijan te s nama do tamo idu i Kristina i Miro koji se trebaju naći s Igorom i Fedorom jer s njima idu penjati na Cinque Torri. No, uz finu kavu i domaćice dolazi do promjene plana te i oni odluče da idu s nama na Ghedinu. Četiri naveza u istom smjeru. Brzo se spremamo i krećemo. Na putu do smjera već kreće dobra atmosfera uz puno zabavnih priča i viceva. Kristijan je vođa naveza i nalazi ulaz u smjer iz prve. Dogovor je da on i Ines idu prvi, zatim Luka i ja. Dok premotavamo uže i dogovaramo detalje, Fedor se okreće prema šetačima u daljini i viče „Ricolaaaa“, a Igor baca viceve iz rukava. Dolaze neki Slovenci i čude se gužvi u smjeru, pitaju da li je danas cijela Hrvatska tu i produže dalje. Smjer je naš. Kristijan brzo kreće. Luka i ja se dogovaramo da će on prvi u prvu dužinu. Nakon nas penju Igor i Kristina i na kraju Fedor i Miro. Na prvom sidrištu Igor snimi dva dezorijentirana Talijana u smjeru pokraj. Malo se dovikuje s njima i u priči primijeti da su početnici i muku muče s orijentacijom. Poziva ih da prate nas u smjeru, ali da nam se ne ubacuju nego da idu na kraj reda iza Fedora i Mire. Oni drage volje prihvaćaju i prebace se. Spas za njih.
Nastavljamo dalje, izmjenjujemo se ko prvi. Svaki navez ide po planu. A i prognoza nas služi. Krećemo se dosta brzo. Nema frke, nema panike, samo dobra energija. Luka i ja na sidrištima izmjenjujemo dojmove oko postavljanja čokova, frendova i trakica. Nailazimo i na par klisidri, ali posebno smo zadovoljni kada dobro ubacimo čokove koji drže. Dolazimo do predzadnjeg sidrišta. Tu kreće detalj smjera i dužina ocjene V. Luka je spreman da penje ko prvi. Kristijan budnim okom prati s vrha. Provjerimo se i kreće. Naravno, odradi to bez problema. Zatim krećem ja, a Igor penje odmah za mnom. Brzo dolazimo do vrha. Gore malo chilamo i dogovaramo plan za spuštanje. Ide abseil na naše uže. Kristijan prvi ide dolje. Ines stoji gore i govori mi da ja idem sljedeća. Za svaki slučaj želi vidjeti kako postavljam abseil da bude na miru. Provjera i sigurnost na svakom koraku. Spuštamo se svi dolje. Abseil je 25m, a ostatak spuštanja je odpenjavanje po stijenama. Po putu dogovaramo da idemo negdje na zasluženu pizzu i pivu. Dolazimo do auta, razmijenimo opremu, spremamo se i krećemo prema pizzeriji u nekom selu iza Cortine. Hvale da je tamo pizza odlična. Nažalost, iznevjerilo nas je dvokratno radno vrijeme Talijana i zatvorena vrata. Nastavljamo voziti i upadamo u gužvu. Auti doslovno stoje. Zove Kristijan da izađemo na prvi izlaz. Idemo na pizzu u Longarone. Opet četiri auta u navezu i pratimo jedni druge. Iako je i tamo gužva, nema nikakve nervoze jer smo imali odličan vikend, lijepo smo penjali, poslužila nas je dobra prognoza i imamo upale mišića od smijeha. Još se svi skupa za kraj podružili i prepričavali dojmove vikenda.
Sve u svemu, za kraj mogu samo reći da je ovo bio jedan odličan vikend na kojem smo puno toga naučili. Penjalo se lijepih smjerova, atmosfera je bila odlična i svi stariji članovi kluba su pokazali dobru volju da nas nauče i vode. Prava timska atmosfera. Uz sve to, Dolomiti su predivni. Fantazija. Teško se nakon ovoga vratiti u stvarnost i jedva čekamo novu priliku da idemo tamo.
