RAK-ove omladinke u carstvu klečkih vještica
U srijedu na druženju u klubu govorim Ivi da sam si uzela ponedjeljak slobodno da odemo negdje penjati dok joj još nije počeo faks. Kombiniramo gdje bi sve mogle ići i ona govori da bi voljela jednog dana otići na Klek. Ja naravno odmah napuštam sve druge opcije i potvrđujem da je Klek idealan i da računa da idemo.
13.09.2021.: Klek, Južna stijena, Omladinski smjer (5a, 120m, 5 dužina; Pristup smjeru: od auta cca 1,5h)
Ići penjati dugi smjer u kolijevku hrvatskog alpinizma je za nas obje velika stvar. Već drugi dan ujutro istražujemo smjerove i odlučujemo se za Omladinski smjer. Čini se ok po ocjenama, a i znakovito je ime za nas dvije mlađe pripravnice alpinizma koje će prvi put same penjati dugi smjer. Raspitujemo se među iskusnim kolegama o samom smjeru i dobivamo uglavnom pozitivne odgovore i podršku od svih. Takva podrška ti ipak nekako daje vjetar u leđa pa smo još sigurnije da mi to same možemo.
U ponedjeljak oko 8 pokupim Ivu na Čavlima i krećemo prema Ogulinu. Da bi došli do smjera, prvo morate doći do doma. Odlučujemo se ići gore najposjećenijom stazom za Klek, odnosno od sela Bjelsko. Dolazimo gore i prije doma vidimo tablu s natpisom „Dobrodošli u carstvo Klečkih vještica“. Odmah se slikamo ispod. Sigurne smo da će paziti na nas jer vještice čuvaju vještice :).
Prođemo pokraj doma i nastavljamo dalje. Znamo da sektori za penjanje kreću nakon doma. Po putu nailazimo na brojne table o flori i fauni, speleologiji itd i veselimo se da bi sada uskoro trebala biti i neka tabla o alpinizmu.
No, tu smo se prevarile, nigdje ničega. Hodamo ravno i dolazimo u područje gdje kreću stijene. Oduševljene smo i već uočavamo neke spiteve. Gledamo oznake, ali ne nalazimo ništa. Nigdje ni slova. Nastavljamo dalje i dolazimo do stepenica. Tamo nailazimo na grupicu planinara. Vodič grupe primijeti da imamo opremu i pita iz kojeg kluba smo. Mi mu s ponosom kažemo RAK, a on govori „Aha, iz kraja Stanka Gilića“. Predstavi se kao Mladen Kuka i govori da je u Karlovcu osnovao Muzej planinarstva i ekspedicionizma te da tamo ima izložen i dio opreme od Stanka i poziva nas da navratimo do muzeja. Daje nam dosta informacija o penjanju na Kleku i govori što je sve penjao. Čovjek zna Klek u dušu. Kakav spas.
Evo kako naći pravu stijenu:
Nakon što se popnete po tim stepenicama (vidi sliku) dolazite do jednog vidikovca na kojem je jedna klupica (vidi sliku). Neka vam ta klupica bude orijentacija. Nakon te klupice ne idete prema vrhu Kleka već idete ravno stazicom. Stazica je lijepo prohodna i vodi prema siparu. Kada dođete na sipar idete prema dolje. Od tog sipara lijevo je Južna stijena. Omladinski smjer je prvi smjer na toj stijeni i naći ćete ga tako da vidite da je to prvi dio koji ima neki vidljivi spit (to nije spit od vašeg smjera i objasnim kasnije). Mičete se s tog strmog sipara i približite stijeni. Tamo imate jedno drvo na koje možete nasloniti stvari i od tamo osiguravati partnera.
Kada smo došle do tamo, cca pola sata smo provjeravale sve da budemo sigurne da ulazimo u pravi smjer. Nije to zezancija, sad nismo ko torbe, same smo i još smo čitale dosta izvještaja gdje ljudi pišu o borbama kada fulaju smjer. Gledamo skicu, čitamo još jednom opise, uspoređujemo svaki detalj, a gledamo i video koji je prije mjesec dana objavljen na youtube. Na stranici od AO Željezničar je izvještaj iz 2006. gdje piše da je prva dužina nezgodna jer je osiguranje rijetko i staro, a mi na stijeni vidimo neke nove spiteve i nije nam jasno. Ponovo počinjemo sumnjati. Ponovo gledamo video i vidimo da penjač nije išao tim putem gdje su spitevi. Vidimo i gore da spitevi vode na neku ploču, a to po skici nije Tajanstveni smjer jer je taj dalje. Nemojte ići prema tamo. Vaš smjer je lijevo od toga. Dodajem i oznaku na skici da vidite na što mislim.
O smjeru:
Prva dužina (4b) je dosta kršljiva. Osigurana je s nekoliko klinova, ali ih ne vidite dok ne počnete penjati. Puno bolje od onoga što smo očekivale. Nakon iskustva iz Dolomita za nas je ovo ok osigurano. Pazite što hvatate i gdje stavljate noge. Dobro provjeravajte. Ima i dosta travnatih dijelova. Pred samo sidrište (vidi sliku) je detalj dužine, ali kada dobro namjestite noge, lijepo se možete povući gore. Ići lijevom stranom. Druga dužina (5a) je detalj smjera. Sama dužina ima ok hvatišta samo što treba dobro ispipati da se ne klima, ali ima lagani prevjes. Odlično je osigurano, ali je čudan feeling jer vas baca na van pa ste izloženi. Nakon prevjesa se prečka u lijevo da bi došli do sidrišta. Treća dužina nije lagana trojka kako je pisalo u izvještaju. Na skici je označena s 3+. Rado bi malo popričale s tim koji je izjavio da je to trojka. Mi bi dale ocjenu 4a. Dužina je ok osigurana i ima kamin. Kako to biva s kaminima, ne ulazite unutra jer ćete se zapetljati. Penjati na raskorak i sve ok. Nakon treće dužine dolazite na lijepo sidrište na kojem možete uživati. Predivan pogled, ugodno sidrište s puno prostora, a iznad cvjetaju makovi. Baš uživancija. Tamo smo napravile pauzu za ručak. Četvrta dužina (4b+) je dobro opisana. Ocjena je odgovarajuća i dužina je dosta rizična. Tu kreće prečkanje prema desno. Početak dužine je dobro osiguran. Nakon prečkanja dolazite na glonđu na kojoj nema nikakvog međuosiguranja. Imate osjećaj da ste nešto fulali. Taj dio bez osiguranja je cca 15 metara i nije penjački zahtjevan. To bi bila trojkica. Imate sve, ali postavite si trakice ili čok. Sigurno je sigurno. Realno, ne možete fulati smjer. Samo ne žurite i imajte skicu u glavi. Sidrište je dobro vidljivo i sretni ste kada ga nađete. Uz to, malo izvježbate i bicepse kada povlačite uže jer je jako trenje zbog prečkanja u desno. Peta dužina (4b) na ulazu ima lagani prevjes. Nije težak i imate klinove i spit tako blizu da nemate brige. Nakon što izađete iz prevjesnog dijela dolazite na travnatu padinu. Tu su rijetka osiguranja, ali je to praktički planinarenje. Jedino paziti na što stajete jer taj travnati/zemljani dio može biti mina jer je ispod i kršljivo.
Zadnje sidrište je uz samu planinarsku stazu koja vodi do vrha Kleka.
Generalni zaključak: Klek je malo tvrđi i ocjene su podcijenjene, ali uživale smo u penjanju. Omladinski smjer nije prelagan, ali nije ni prezahtjevan. Baš onako kako volimo. Da ujedno uživaš u penjanju, ali da se i moraš malo potruditi da imaš osjećaj da si nešto postigao. Kršljivo je, ali to smo očekivale pa smo bile na oprezu. Nikoga nije pogodio ni jedan kamen, nitko nije pao i nitko nije gubio opremu. I orijentacijski je ok kada znate da ste u pravom smjeru, a i za komunikaciju s partnerom. Sve kako treba. Vjerujemo da su nas i vještice čuvale cijelim putem jer kakve su šanse da u ponedjeljak ujutro sretnete čovjeka koji poznaje stijenu u dušu i može vas uputiti točno gdje vam treba. Uz to, puno je drugačije kad si sam tamo. Nije nikoga bilo ni ispred ni iza nas. Mozak je radio 100 na sat. I zato još više volimo alpinizam.
