RAK-ova škola: dojmovi s Vele Peše, Vele drage i Kamenjaka
Ljetna alpinistička škola u RAK-u i ove godine traje od početka rujna, a kakvi su dojmovi grancigula dosad, saznajte kroz čak tri izvještaja.
Prva vježba RAK-ove ljetne alpinističke škole – Vela Peša
Piše: Anamaria Jurčić
Bilo je to na jedno lijepo subotnje jutro kad su više ili manje spremne mlade nade RAK-a neposredno prije 08:00 okupile su se ispred Decathlona kako bi odradili svoj prvi kajmb (uzbuđenje se moglo iščitati na licu svakoga tko nema problem s ranim ustajanjem). Na glasan povik Master-Instruktora Kristijana svi smo krenuli u aute i zapičili pravac Vele Peše.
Pa kako je to prošlo? -FANTASTIČNO-
Krenimo od početka, čim smo došli na Velu Pešu podijeljeni smo u timove s kojima smo do kraja dana hrabro koračali u svaki izazov koji su pred nas stavili. Cijeli dan šetali smo između punktova obuke kao na primjer: uzlovi, oprema, slaganje užeta, rad ruku, absajl, prvi sportići i sigurno još nešto što sam izostavila ali netko od klupskih starješina moći će nadopuniti popis.
Smijeh je postao neizostavan faktor svakog punkta obuke. Velemajstori penjanja aka volonteri dali su sve od sebe da nam prenesu svoja brojna iskustva koja su ponekad mamila čisto oduševljenje a ponekad tjerala strah u kosti. Ali zato smo i došli, jelda? Da postanemo i mi ti velemajstori penjanja. ?
Uzlovi su se čvorili, pa razvezivali pa ponovo vezali i tako u nedogled do prvih urednih osmica. Absajl je bio pravo iskustvo, apsolutni HGSS osjećaj dok se spuštaš po užetu. Velikoj većini nas ovo je bilo prvo iskustvo spuštanja niz stijenu pa je obilježilo naš prvi izlet. U periodima tranzicije s jedne točke obuke na drugu, pokušali smo nešto baciti u kljun kako bi se osnažili ali u konačnici – tko je još gladan dok se penje!!? Uzmeš gut vode/kave/čaja i pičiš dalje dok te netko od instruktora ne skuži da miruješ. S nama je bila još jedna četveronožna slatkica koju je dovela Jenny – ona je bila dašak maženja svima koji su joj prišli tako da je svakako obilježila naš prvi zajednički izlet.
Sve je to završilo jednim dobrim ručkom u Velikom Domu gdje smo popili i pojeli za cijeli dan. Bilo je super vidjeti kako ekipa međusobno izmjenjuje doživljaje i iskustva, priča strašne i smiješne priče sa stijena i života. Poslije dobrog ručka polako smo se razišli do idućeg vikenda…
Druga vježba – Vela Draga
Piše: Boris Daić
Druga terenska vježba održana je u subotu 11.9.2021 i nedelju 12.9.2021 na penjalištu u Veloj dragi. Nakon okupljanja ispred Dechatlona u 08:30 sati, krećemo za Velu dragu. Po dolasku nailazimo na kratku komplikaciju oko parkiranja te se prebacujemo na gornji parking i spuštamo se prema mjestu kampa zahtjevnijom stazom, kroz penjalište. Nakon smještanja okupljamo se u dnu Vele drage.
Subota 11.9.2021
Vježba počinje pokaznim predavanjem Vedrane Simičević kako izraditi i upotrebljavati sidrište na dvjema točkama. Nakon predavanja podjeljeni smo u parove i dodjeljeni su nam instruktori, također u paru, s kojima smo prošli penjanje više dužina na tlu, što uključuje: uzlovi, komunikacija, osiguravanje s tla, izradu sidrišta, osiguranje sa sidrišta, pripremu absaila i sami absail. Ostatak dana proveli smo u sektorima Rukavica i Ljubica, gdje smo poslušali predavanje Lovre i Mattea o padanju i načinu postavljanja pri padu kako bismo prošli bez ozljeda. Probali smo pasti na međuosiguranje kako bi stekli osjećaj pada. Grupe su se rotirale kod Mattea i Lovre, a u međuvremenu su se penjali lakši smjerovi na top rope i to: Motika 1 i 2, Stojan, Pinčica… Po završetku vježbe krećemo prema kampu i provodimo ugodne trenutke večeri uz logorsku vatru.
Nedelja 12.9.2021
Buđenje, kava i okupljanje. Podjeljeni smo u parove i dodjeljeni su nam parovi instruktora te smo raspoređeni po sektorima Rukavica, Ljubica i Veliki toranj. Slijedi ponavljanje penjanja više dužina na tlu, što uključuje uzlove, komunikaciju, osiguravanje s tla, izrada kliznog sidrišta, osiguravanje sa sidrišta, pripremu absaila i absail. Vježba se ponavljala dok nije došao red na parove instruktor-tečajac da penju Veliki toranj u zajedničkom navezu. Organizacija je bila takva da je za svakim tečajcem kao drugim u navezu išao sljedeći instruktor kao prvi u svom navezu i kontrolirao tečajca kao drugog u svom navezu. Nakon uspješnog penjanja i absaila Velikog tornja, usmjereni smo u sektore Rukavica i Ljubica na penjanje lakših smjerova kao prvi te vježbanje ukopčavanja kompleta i tehnike ukopčavanja užeta u komplete. Penjali su se smjerovi Motika, Motika 1, Stojan, iako nije bio predviđen jer mu fali jedan spit u nizu, Pinčica i Bijelo pranje. Tijekom nedjelje 12.9.2021 dogodio se i jedan i pol incident: naime, u sektoru Rukavica odronio se poveći babulj i strovalio se među penjače. Na nesreću, pogodio je kolegicu Petru u nogu te je ona morala napustiti penjalište. Ozljeda je bila lakša, na sreću. Instruktor Alen morao je ići po kolegice koje su se izgubile putem do parkinga. Kraj dana, skupljanje stvari i odlazak.
Treća vježba – Kamenjak
Piše: Marin Veršić
Iako je preko tjedna u Rijeci lijevalo kao iz kabla, prognoza za subotu je bila vedrija, pa su Zdeslav i Kristijan odlučili da za treći vikend jesenske alpinističke škole odradimo jednodnevnu vježbu na Kamenjaku. Plan je bio na vježbi utvrditi gradivo od prošlog vikenda – penjanje kao prvi, ukopčavanje kompleta, osiguravanje partnera, izradu sidrišta i abseilanje. Također, cilj je bio da se odradi penjanje dugog smjera u navezima tečajac-tečajac i da naučimo prevezivanje.
Dogovor je bio da se nađemo subotu u 8 sati ispred Putnika na Grobniku. Kad smo Niko, Ante i ja stigli, većina ekipe se već okupila i čekala nas nekolicinu koji smo kasnili. Do 8 i 15 smo se već svi okupili, rasporedili po autima i krenuli prema Kamenjaku. Na parking od kojeg se ide do penjališta, dolazimo za 10 minuta, tu nas Kiki sve prebrojava i onda lagano krećemo hodati. Prije nego smo krenuli hodati bilo je hladno, pa je topla majica dobro došla, no već nakon 15ak minuta hoda do penjališta smo se dobro ugrijali. Na svu sreću, kiši nije bilo ni traga.
Pri dolasku u podnožje stijene Malog Kamenjaka odmah na sebe stavljamo pojaseve, kacige i svu ostalu opremu. Za početak smo na podu ponovili ukopčavanje kompleta i sve čvorove koje smo naučili još na prvoj vježbi, dok su za to vrijeme instruktori i asistenti zauzeli svoje pozicije na sidrištima. Ubrzo nas je Kristijan podijelio u parove i poslao u podnožje smjera da čekamo svoj red za penjanje. Za početak sam penjao Široki kamin(4a) koji je bio zanimljiv, ali ne pretjerano zahtjevan. Iako je zadnjih dana padala kiša, stijena je na sreću bila suha. Za početal sam penjao kao prvi, na prvom sidrištu me dočekao Andrej, a na drugom Antonio i sve je prošlo bez velikih komplikacija.
Kasnije smo penjali Školski smjer(4-) u kojem je Katarina penjala kao prva. Do sada je Sunce već ugrijalo, pa nije bilo hladno dok smo čekali na sidrištima da navez prije nas odradi svoj posao. I ovdje je sve prošlo bez velikih komplikacija, pošto smjer nije bio tehnički zahtjevan i ubrzo smo se spremali za abseil uz MIljenkov nadzor. Tu sam na sidrištu zaboravio zavidati maticu na jednoj od sponki, pa sam dobio opomenu od Miljenka. Izuzev ovog propusta, sve je prošlo kako treba i ubrzo smo i Katarina i ja bili na tlu. Složili smo uže i odlučili predahnuti. Nakon kratke pauze za marendu na red je došao i Duboki kamin(4-), posljednji dugi smjer za danas. Prvu dužinu popeli smo bez poteškoća, a u drugoj sam si malo zakomplicirao život jer sam se krivo namjestio u kaminu, no na kraju je sve prošlo bez padanja. Na sidrištu kod Bojana dočekala nas je poprilična gužva, pa se Katarina morala strpiti 20ak minuta prije nego sam mogao napraviti sidrište i osigurati je da može krenut penjati. Kad je Katarina napokon dobila priliku popesti i drugu dužinu, Bojan nas je na sidrištu dobro propitao o svakom koraku koji smo radili pripremajući se za abseil i tražio je od nas ne samo da znamo što moramo raditi, nego da i razumijemo zašto svaki od tih koraka i radimo (jer naravno, ne smijemo učiti napamet). Nakon trećeg smjera nije bilo vremena za pauzu. Po što je već bilo kasno popodne odmah smo upućeni kod Ines da nam pokaže kako se prevezati. Svladavanje prevezivanja je prošlo bez većih napora, pa nam je ostalo vremena za popeti još jedan sportić.
Odlučio sam popeti Šjor Bepa(6a+) no ispred mene na redu je bio Ante, pa sam se ja morao malo strpiti. Kad sam došao na red i krenuo penjati, već je došlo vrijeme za sastanak, tako da sam se morao spustiti. Izgleda da će Šjor Bepo morati pričekati moj drugi dolazak na Kamenjak. Na sastanku nam je Kristijan ukazao na nekoliko grešaka koje smo radili tijekom vježbe, nakon čega smo se uputili prema autima i prema Putniku na mrzlu pivu i zasluženi topli obrok nakon napornog dana.
Za kraj, svaka čast instruktorima i asistentima na sidrištima koji su bili puni volje, strpljenja i pozitivne energije, iako su cijeli dan proveli sjedeći u pojasevima i pozdrav cijeloj ekipi tečajaca do sljedećeg druženja.