Prva sezona u Dolomitima
Ideja da se jednog dana penju Dolomiti potiho se javila nešto prije one da se krene u RAK-ovu ljetnu alpinističku školu, Alex i Ja svoje smo penjačke afinitete nakon prethodno završene sportsko penjačke škole polako počeli usmjeravati prema „dužincima“, s puno se početničkog entuzijazma nabavljaju vodiči, od Čujićeve „Paklenice“ do Rockfaxovog „The Dolomites“ a zatim i penje naša prva Paklenica, smjerovi od lagane Danaje do nama tada izazovnog Brahma.
Vrijedno je spomenuti da upravo u Brahmu upoznajemo Mateja i Denisa, dok smo jedan lijep broj „Rakovaca“ već upoznali usput po penjalištima. Škola u RAK-u vremenom je kao želja rasla, na kraju se i ostvarila a sada nakon nje čini nam se kao da je proletjela no sakupilo se tu puno novog znanja i iskustva, stekla su se nova prijateljstva.
Odlazak u Dolomite u kolovozu nametnuo se kao imperativ, godišnji su odmori i veća je vjerojatnost dobre vremenske prognoze. Alex i ja redovito navraćamo srijedom do kluba, praznimo klupski frižider i punimo glave informacijama i preporukama smjerova, slijedi temeljito planiranje uspona i logistike no ipak, želja nam je da prvi puta u Dolomite odemo se iskusnijim članovima kluba. Godišnji odmor je već započeo, vrijeme prolazi no ispada da nitko ne planira u Dolomite tako skoro, nitko osim nas dvojice pa nam nema druge nego da krenemo s onim što imamo.
Prvi odlazak u Dolomite
Subota je 10. kolovoza, prvi dan planiran je za putovanje i pronalazak smještaja. Po dolasku do Falzarega obilazimo mjesto koje su nam stariji preporučili za kampiranje a nakon toga krećemo u izviđanje stijene koju idući dan penjemo. Južna stijena Lagazuoia čini nam se blizu pa odmah odrađujemo probni pristup i ubrzo pronalazimo ulaz u sutrašnji smjer Via del Buco. Dino, Zoran i Krešo penjali su ovaj smjer nedugo prije nas i hvala im na svim korisnim informacijama! Po povratku u kamp nailazimo na ekipu penjača iz Zagreba, zauzeli su onaj natkriveni dio kampa pa mi šator postavljamo u šumi. Večer se činila toplija od očekivanja pa smo se pribojavali za održivost kvalitete piva u one četiri limenke, prije odlaska na spavanje problem rješavamo u dvije runde nazdravljanja.
Via del Buco IV 280m
ustajemo rano i pod smjerom smo prvi, sad već priželjkujemo da nije tako jer ipak, ovo nam je prvo iskustvo sa dolomitskom stijenom i prvo penjanje klasičnog smjera, navez ispred nas sada bi nam dobro došao za orijentaciju kroz smjer. Alex kreće u prvu dužinu i bez muke dolazi do sidrišta, ja krećem za njim i do kraja smjera izmjenjujemo se u vodstvu. Trebala nam je otprilike jedna dužina u vodstvu da se oslobodimo straha od nepoznatog i da počnemo uživati u usponu. Ovo je lagan smjer u kojem „četvorke“ dominiraju, stijena je bogatog reljefa sa mnogo dobrih hvatišta, pješčanih satova i pukotina u koje postavljamo opremu. Sidrišta su opremljena najčešće sa dvije primarne točke koje čine betonirani klinovi ili alke a nalazimo ih ponegdje i kao međuosiguranja. Otprilike prve dvije trećine smjera penje se po pločama i manjim pukotinama dok ostatak smjera čine rampe koje su u posljednje dvije dužine kršljive pa je potreban dodatan oprez. Smjer smo ispenjali glatko i bez muke, dva put smo promašili sidrište ali smo se lako snašli koristeći solidne prirodne elemente u stijeni. Planirali smo penjati i ekstenziju smjera koja ima izlaz nedaleko doma „Rifugio Lagazuoi“ i gore se počastiti pivom no oblaci koji su počeli poprimati tamniju nijansu sive uspjeli su nas uvjeriti da od tog plana odustanemo i na pivo ipak svratimo nakon silaska.
Drugi dan planiramo penjati teži ali opremljen Second Life čiji malo duži pristup kreće od prijevoja Valparole pa je opet valjalo ustati rano no tu se u neko doba jutra pojavio prvi major fail, zaspali smo!
Blizu je 7 sati, čovjek još treba doručkovati i izdvojiti dovoljno vremena za ritual laganog ispijanja kave da kasnije pod smjerom ili u smjeru ne ostanu kakvi repovi. Sada je već jasno da u smjer ne bi ušli prije 9 sati i to smatramo prekasnim budući isti dan krećemo za Rijeku. Odlučeno je, kad smo već propustili uspon nećemo propustiti dan, danas odlazimo u izviđanje onoga što smo planirali penjati sljedećom prilikom! Nakon doručka i rituala kave ostavljamo repove u obližnjoj šumi i olakšani odlazimo u izvidnicu.
Drugi odlazak u Dolomite
Petak 27. kolovoza, dogovorili smo se sa Dinom i Krešom, randez vous je u onom istom kampu pa tko prvi stigne. Stižemo poslijepodne, Dino i Krešo nas već čekaju a Krešo i dočekuje s odličnim Pelinkovcem. Taman smo krenuli sa postavljanjem šatora (natkriveni dio kampa) kad se iznenada i bez najave pojavljuje Zoran svima poznatiji kao Sekovanić, pa kojim dobrom Zoki? Eto navratio a ujutro krećem na sjever! Ako već ne u stijeni, onda barem za tu večer druženja u kampu pridružio nam se i Sekovanić.
Svanulo je jutro, Sekovanić je otišao potražiti život na sjeveru, mi smo pristavili kavu i otvorili paštete dok je Krešo majstorski pripremio fritaju koja je vjerojatno još danima fino mirisala podno Tofane. Na kraju, kad smo se manje više riješili repova put pod noge, danas u dva naveza penjemo smjer Pera forada.
Pera forada V/IV+obl. 470m
Ostavljamo automobile preko puta Forte Tre Sassi i krećemo na malo naporniji pristup siparom. Ulaz u smjer bilo je lako pronaći, nalazi se desetak metara desno od ulaza u Ibex a nazive oba smjera netko je nevješto ali ipak vidljivo oštrim predmetom urezao u stijenu. Radi se o opremljenom smjeru u kojem dominiraju zamke u pješčanim satovima ili provučene kroz prethodno izbušene rupe u elementima u stijeni, pri štednji na spitovima netko se valjda sjetio Abalakova. Na spitove ipak nailazimo u težim detaljima smjera, padu ne trebalo.
Smjer penjemo u navezima Dino/Krešo i Alex/Ante. Prvu dužinu čini lijepa ploča a nakon nje smjer se proteže kroz kombinaciju širokih pješčanih polica i skokova koji vremenom postaju izazovniji za penjanje. Smjer u tri teže dužine ima i opcije lakših varijanti (IV+obl.) koje mi ignoriramo i penjemo one teže. Ovaj puta u smjeru nismo bili sami, iza nas penju još dva naveza, prvi iskusan talijanski i drugi no comment njemački. Penjanje je lijepo i zračno premda na mnogim mjestima treba paziti na kamenje koje se lako ruši. Dok smo posljednje dvije dužine penjali po lijepim eksponiranim pločama pogled nam je pao na čini mi se i ne tako lijep izlaz iz Ibexa. U svakom slučaju smjer se doima lijepim a nakon tih 470 metara uspona pivo u Rifugio Lagazuoi božanstvenim.
Spigolo alpini IV 300 m.
Drugi dan penjanja Alex i ja odlučili smo se za Spigolo alpini dok Dino i Krešo odlaze u Via en Coulisse V, teži ali dijelom opremljen smjer desno od našeg koji s našim dijeli posljednje dužine.
Pristup i ulaze u ova dva smjera obišli smo već za našeg prvog posjeta Dolomitima pa je priprema uspona u ovom dijelu bila lagana. Spigolo alpini klasičan je smjer sa betoniranim alkama i klinovima na sidrištima, u pojedinim dužinama može se naići i na klin. Penjanje je lagano i dobrim dijelom zračno, tek smo u posljednje dvije dužine naišli na manje poteškoće u orijentaciji ali prateći logiku uspona i skicu smjera nismo gubili dinamiku penjanja pa nas je pri kraju u stopu krenuo pratiti stariji talijanski penjački par koji se prije toga potpuno izgubio, eto ispali smo na kraju veterani koje prate oni neiskusniji.
