9 siječnja 2013 Autor: Bojan Prokop Sa svih strana

Posljednje “Druženje uz cepine” u 2012. godini

U potrazi za dobrim zimskim uvjetima i prije svega dobrom zabavom, put nas je nanio na samu granicu Slovenije i Austrije.
Zorana Težak, Elvis Vikić, Marko Buljan, Nino Zorzenon i ja smo se u subotu 29.12.2012. godine zaputili put Begunjščice ne bi li pronašli kakvu dobru grapu i eventualno proslavili Novu godinu u Sloveniji.Došavši na parkiralište podno Begunjščice obuzeo nas je lagani strah i osjećaj prevare s obzirom na prizor koji nam se je pružao.
Trava na sve strane i to u potpunom ledu. Samo sat vremena kasnije, napuštamo led i nailazimo na sasvim dobre snježne uvjete. Odlučujemo se na Y-grapu sa izmijenjenom varijantom „izlaza“ preko neke stijene, uz malo klecanje nogu, dva – tri dobra hvata i eto nas na samom vrhu.
Dan je bio izmišljen, bez ijednog oblačka, savršeno topao, a vrh nikada ljepši. Spuštamo se po centralnoj grapi i u podnožju pada podizanje šatora.
Nažalost Zorana počinje osjećati sve čari viroze, tako da ona i ja propuštamo nedjeljnu avanturu, dok Elvis, Marko i Nino kreću u potragu za Stolom. Naime, Stol se cijelo vrijeme izvanredno vidi, ali prateći stope brojnih planinara dečki su uspjeli obići svo okolno područje, izmijeniti nekoliko godišnjih doba, pa čak i osvojiti jedan vrh, kojemu je čini mi se ime Srednji. Nakon cjelodnevnog hodanja u potrazi za Stolom, izmoreni se vraćaju u podnožje i padaju novi planovi za ponedjeljak.
Sada u punom sastavu krećemo put Vrtače, susrećemo nekoliko skijaša i vrlo brzo dolazimo do točke u kojoj se postavlja pitanje: „via normale“ ili grapa. Khm, mislim da to nikad i nije bilo upitno! Zorana nas zbog iscrpljenosti i bolesti napušta, dok ostatak kroz grapu dolazi na vrh. Vrlo je neobično kako Vrtača uopće nije razglašena kao prekrasna. Sa nje se pruža nezaboravan pogled, pa ju ovim putem preporučam svima koji već nisu bili. Sam vrh me je u potpunosti iznenadio svojom ljepotom i u mojoj arhivi zauzeo mjesto među prvih 10.
Na povratku sa vrha počinju kombinacije oko proslave Nove godine, za što je tada i bio zadnji čas obzirom na samo nekoliko sati koji su nas dijelili od 2013. godine.
Uz dobre argumente i silno nagovaranje Nina, opredjeljujemo se za povratak u Rijeku, točnije Lovran – centar svih zbivanja.
U srcu možda ostaje mala praznina zbog tog povratka, no definitivno jedno prekrasno „druženje uz cepine“ i odlična vježba za nadolazeću ekspediciju na kojoj svih nas pet sudjeluje.


Foto: Elvis Vikić