PHILIPP-FLAMM (VII, 1200m): Kako su Buljan i Škalec rješili sjeverozapadnu stijenu Civette
U Dolomite hodočastim skoro već 10 godina. Prepenjao sam, prehodao ili preskijao većinu kutaka tog najdivnijeg planinskog područja na svijetu. Kada turistička zajednica Trentina kaže „najljepše planine na svijetu“, realno gledano ne pretjeruju! Nisam nigdje drugdje našao tako nemoguće savršenu prirodu kao u Dolomitima. Definitivno moje najdraže ne-kvarnersko mjesto igdje 🙂 Sa svakog dolomitskog vrha na kojem sam imao priliku razmaziti oči pogledom, sken horizonta otkrivao je stotine impozantnih planina i spektakularnih stijena. Ali jedna uvijek dominira krajolikom – sjeverozapadna stijena Civette.
Preko tisuću metara visoka, četiri kilometara široka, sa prepoznatljivim trokutom vječnog (zasad) snijega, teško ju je ne uočiti. Svako penjačko oko zapne za nju pa tako je i moje već na prvim upoznavanjima sa Dolomitima. Nije mi dugo trebalo da počnem upijati informacije o tome što tamo ima za popeti…
Ali začudo, informacije su bile rijetke! Civetta nije iskakala iz alpinističke paštete kao npr. Marmolada, Tre Cime ili Tofana. Oko Civette krenula mi se stvarati zlokobna aura misterije. Unatoč tome što je najprominentnija stijena u okolici, nitko iz kruga ljudi koje poznajem tamo nije penjao (koliko ja znam). Pa kako sad to? Mojoj predodžbi o toj stijeni nije pomoglo ni kad sam u nekom vodiču pročitao nešto u stilu: „Sigurno se pitate kako to da u kolekciji najljepših klasika Dolomita nema nijedan smjer u Civetti? Pa Civettu smo izbacili jer ne spada u domenu klasičnog alpinizma i uživanja, nego u ozbiljni big-wall rat!“. Pa zatim sam naletio na intervju sa Messnerom u kojem je na pitanje o „alpskim problemima“ rekao da ako želite probleme, idite u Civettu! Ok, Civettu ćemo ostaviti za neka buduća vremena…
Sto i nešto smjerova u Dolomitima kasnije, počelo me za ozbiljno kopkati da probam tu stijenu već kad ju stalno gledam iz svih mogućih kuteva. Nakon više smjerova u Marmoladi, na Tre Cime i u Tofani, činio mi se to kao logičan next step. A prvi korak je odabir smjera! Najlakši i najpenjaniji smjer u stijeni je Solleder-Lettenbauer, prva VI-ica ispenjana u Alpama. Prvi put sam za taj smjer čuo pred dosta godina kada sam sa Zorzenonom i Vidićem planinario na Civettu po ferati Alleghesi. Malo ispod vrha, zapričali smo se sa nekim starim čičom koji je ničim izazvan pokazao u ambis pored nas i nekako svečano izjavio „Ovdje izlazi Solleder. E to je posao.“ Detaljnije proučavanje Solledera pokazalo je doduše da se radi o smjeru koji se ne diči baš nekim bajnim penjanjem. Kršljiva stijena, slapovi u smjeru, puno dvojki i trojki…
Bolji izbor se činio slijedeći najpenjaniji smjer, Philipp-Flamm. Iako dosta teži od Solledera, sa puno VI-ica, malo kojom dužinom ispod V i jednom VII-icom na kraju za finale, opisi su obećavali ljepše penjanje i bolju stijenu. Smjer je odabran! Jedino je preostalo da se poslože sve potrebne zvijezde za izvesti takav uspon.
Ali puno se zvijezda trebalo poravnati u liniju – treba naći partnera za takav smjer, trebaju biti u prognozi dva dana s nula šanse za kišu, ta savršena prognoza treba biti na dan kada smo oboje slobodni, treba biti dovoljno kasno u ljeti da su se već otopila snježišća na vrhu smjera kako u zloglasnim izlaznim kaminima ne bi tekli slapovi, a opet ne prekasno kako bi dan još uvijek bio dug, trebamo i mi biti u formi kad se to sve posloži… I tako je u čekanju uvjeta prošla jedna godina, pa druga godina, pa je ova sezona krenula sa golemim količinama snijega u rano ljeto. Ali globalno zatopljenje je napravilo svoje i neprekidni toplinski val je riješio snijeg na vrhu stijene i donio stabilan i vruć vikend! A Sinišu Škaleca, kojeg sam početkom ljeta već zagrijao za tu ideju, nije trebalo puno nagovarati. 9.8. pičimo na Civettu!
U ranim poslijepodnevnim satima super-vrućeg petka, sparkirali smo se par zavoja ispod Passo Staulanza sa istočne strane Civette. Bio je to lako moguće najtopliji dan u Dolomitima kojeg sam ikad doživio, taman za provesti dan u sjevernoj stijeni na 3000m. Zadatak za prvi dan bio je doći do Rifugio Tissi koji je idealno mjesto za prespavati prije ulaska u smjer pošto je točno ispod stijene. Postoji i opcija spavanja u Rifugiu Coldai do kojeg ima manje pristupa (1:30h), ali to ne bih savjetovao pošto se iz njega ne vidi stijena i ima više pristupa do smjera ujutro. Super je stvar sa Tissijem što na putu do njega prođeš podnožjem stijene pa smo jasno našli ulaz u smjer i ujutro znali točno kuda ići po mraku. Do Tissija se može i iz Alleghea, ali ta opcija iako naizgled kraća, ima više visinske od Staulanze, a silaz nakon smjera je onda puno dulji.
Uglavnom, nakon obaveznog prejedanja paštom i optimiziranja opreme na nužni minimum, krenuli smo u avanturu. Nakon nekih 1:30h hoda, skrenuli smo iza ugla i došli pod stijenu. U tom trenutku bih volio da nisam čitao izvještaje drugih ljudi o našem ciljanom smjeru – spominjali su se krajnji napori i opasnost, zagarantirani bivak, najteže životne borbe, padajuće kamenje, sluzavi kamini, kršljivi prevjesi… Trema je bila opipljiva kao najoštriji krimpovi u Medveji! Srećom pa je Škalec djelovao nekako potpuno skulirano i samouvjereno pa me to podsjećivalo da bismo mi to trebali moći rješiti sa zdravom dozom rezerve. Našli ulaz, ugazili stazicu u siparu i nakon još 1h bauljanja došli do doma. S obzirom na to da je vikend sa savršenom prognozom, oboje smo se bojali da će biti još naveza u smjeru pa će nam bacati kamenje i usporavati nas. To je prva stvar koju smo pitali domara – „Je li gužva, ide li još tko u Philipp-Flamm??“ Stotinu ljudi u domu.
„Haha ma kakva gužva! Pa vi ste prvi navez u tom smjeru ove godine! Ove godine su bila dva naveza u Sollederu i to je to, brzi su bili. Evo vam svakome pun tanjur bolonjeza, besplatno. “We are here for climbers!“ Trema je narasla za 200%. Nemam pojma kako sam uspio spavati tu noć.
Klasični alpine start usred noći, progutali sendviče i krenuli na lagani jutarnji trk do ulaza u smjer. Utrka sa vremenom je počela. U smjer smo ušli oko 5:30 i prvih 120m prosolirali neke lagane četvorke nakon čega počinje smjer za pravo. Prvih 400m smjera najlakši je i najugodniji dio, taman za zagrijavanje. Lijepe V-ice po kompaktnom sivom dolomitu, pospajali smo što se pospajati moglo i dijelove prošli paralelno. Ovo je dio smjera gdje treba dati gasa kako bi izašli na vrh za dana. No ubrzo smo morali usporiti kad smo ušli u drugu trećinu smjera – penjački najatraktivniji dio koji prati gigantski žlijeb u sredini stijene. Stijena iz sivih ploča prijeđe u žute strmine, kvaliteta stijene mrvicu opadne (ali još uvijek je super) ali penjanje postane napeto i zanimljivo. Nižu se dužine od VI do VII-, uvijek u nekim žlijebovima i kaminima. Highlight je definitno dužina koja uđe u neku kaminsku špiljicu unutar stijene iz koje zatim izađeš van kroz rupu taman veličine čovjeka! Malo klaustrofobično, ali fora. Zadnjih 400m smjera je ono što smjeru daje tu zloglasnu reputaciju – beskrajni, kršljivi, mokri, blatni i sluzavi crni kamini! Gmizali smo kroz njih puno predugo, voda nam se cijedila u rukave, krimpali smo blato u krimpovima i uzalud tražili hvatište koje se ne klima. Na papiru su to sve neke V-ice ili VI-ice, ali činile su nam se kao 7a-ovi. Što zbog vode koja je tekla posvuda (iako više nema snijega??), što zbog skliskog blata koje je prekrivalo hvatišta, a što zbog toga što to jednostavno nisu V-ice! Vrhunac zalijevanja vodom slijedio nam je u zadnjem kaminu po kojem je baš curila voda za ozbiljno. Još je bio crn i sluzav. Ali Škalec ga je krajnje vješto zaobišao lijevo po lijepoj laganoj i malo run-out ploči koja je bila i suha i kompaktna i na suncu! Zašto bi netko uopće išao u taj kamin?? Taj detour iskrcao nas je ravno ispod detaljne dužine. Da, detaljna dužina smjera je dužina broj 32-37, ovisno koju skicu pitaš. Nakon 12h penjanja uletio sam u vrlo tvrdu VII-icu, prevjesna prečka sa mokrim i blatnim krimpovima i mokrim i skliskim nogama. Nisam imao nikakve šanse te sam se morao poslužiti klinovima za A0 hakiranje problema. Nakon 12h slobodno-penjačkog truda, jao! Ali zato je Škalec bio totalni as i nekako 7a gibovima na jedva prošao taj „6b“ slobodno. Team free ascent je ipak ostvaren 🙂
Nakon 13:30h penjanja, u 19h navečer, izašli smo na vrh! Taman smo popili zadnju kap vode koju smo imali i ozbiljno dehidrirani krenuli na spust dok još ima dana. Spust je sa svojih 1000m visinske razlike na ferati i traverzom pola planine bio teška tlaka, ali sve se može kada znaš da si upravo popeo NW fejs Civette! Nisam u životu bio tako dehidriran. U jednom trenutku sam legao na pod i lizao neki kamen preko koje je curio mini-potočić. Nakon 5h teturanja došli smo do auta malo iza ponoći, pojeli boga i vraga i zavukli se u bunker.
Još par dana poslije bio sam u teškoj fjaki od umora, s upalom mišića u listovima i tricepsima zbog odgurivanja u kaminima. Smjer nije tako grozno strašan i težak kao što ga opisuju Talijani na netu, ali definitivno nije laganica, a i ima ga 1200m. Škalecu je bio ok 🙂 Boljeg partnera čovjek ne može poželjet! Dugogodišnji san je ostvaren, godišnja potreba za epikom zadovoljena. Ponovilo se! Ali možda tek nakon par tjedana odmora.
