Paklenica bez granica
Napokon, nakon duge stagnacije uzrokovane pandemijom Corona virusa te zatvaranjem granica gradova i županija, naši račići izašli su na suhe stijene željni dugih i predivnih alpinističkih smjerova, gdje drugo nego u impozantnoj Paklenici.
Mjesto koje u ovo doba godine vrvi izletnicima, penjačima i planinarima, taj vikend bilo je gotovo prazno, jer su državne granice i dalje bile zatvorene, pa stajanja u redu za odabrani smjer gotovo i da nije bilo. Na ulazu u svaki smjer svi penjači su dezinficirali ruke, nosili maskice te se pridržavali razmaka od 1,5 m.
Dio nas spavalo je u kampu, skrivajući Šimine splitske tablice u strahu da nam stari Peko ne bi naplatio duplo, misleći da je neka prijevara (kakvi su sad to Riječani sa splitskim tablicama, ne može!). Drugi dio je, poučen iskustvom te svjestan potrebe odmora i dobrog sna, ipak odlučio biti u kategoriji “apartmandžija”.
Naravno, prije ulaska u Paklenicu, tradicionalno smo se našli kod SL-a na kavi, kako bi pomno isplanirali uspone, jer svako djelovanje bez plana je pogubno, kažu iskusni.
Subota je za mene bio dan pomicanja granica. Još zadnji put, kao naivne grancigule, Miro, Mumi i ja predali smo svoje povjerenje u odabir naveza i smjera našem vječnom vođi Rinu, nadajući se nekim četvorkicama i panoramskoj šetnjici po stijenama. “Dugi smjer treba odabrati za ocjenu manju od sportskog kojeg penješ”, they said. Završili smo u Water songu (6a+) s Veks i Rinom, piece of cake, jer inače penjemo sedmice.
Već kad smo ušli u smjer shvatili smo da i nije tako strašno te da nas čeka fantastično iskustvo uz odlične (bivše) instruktore koji u nas vjeruju više od nas samih.
Nakon četiri predivne dužine došli smo do legendarnog detalja 6a+. Na ulazu naizgled ravna ploča bez hvatišta i s mizernim nožištem, pa previsok komplet da bi mogao priječiti lijevo u Bogom dane tramvajce. Uz malo muke i puno truda i to smo uspjeli te smo došli do, meni osobno, najljepše dužine smjera, one posljednje. Predivna duga, blago položena ploča koja zahtijeva eleganciju pokreta i dobru tehniku. Za eleganciju pokreta ne garantiram, ali tehniku smo odlično uvježbali. Za kraj, zaslužena nagrada – najudobnija i najljepša polica u Paklenici s nezaboravnim pogledom, na kojoj nije bio problem pričekati idući navez i dobacivati odozgo.
Šećer na kraju bio je uspon naše evoluirane grancigule Mumija, koji je u jednom trenutku izvadio ne jednu, ne dvije, nego tri pive iz ruksaka. Mislim da je taj čin većinski zaslužan za promociju grancigula u supercigule, neku novu vrstu našeg vječnog vođe. Moram priznati da smo se tako i osjećali pobijedivši diva koji stvara probleme i puno jačima od nas.
Dan smo zapečatili zajedničkim druženjem uz Sandijev i Šimin roštilj u kampu, gdje je naš dobri roštiljdžija Šime mislio na sve te nahranio i “osobe pogođene potresom”, AO Matica iz Zagreba.
Drugi dan krenula sam u nešto laganiji smjer s Lovrom i Dunjom. Kad kažem laganiji mislim na Aigora (5b), na kojeg ne bih ni pomislila prilikom dolaska u Paklenicu, no kao što rekoh, granice su se pomakle.
To je bio moj prvi uspon u troje, s dvostrukim užetom. Zaključili smo da je u troje uvijek zabavnije, samo to nije za svačije uši. Zabavan poluopremljeni smjer sa zanimljivim detaljem natjerao me na moju prvu samoinicijalnu upotrebu frendova te gurtne oko pješčanog sata. Na vrhu ponovno slavlje, još malo loših fora oko trojca, ali i pivonoša Mumi, još jednom s tekućim zlatom u ruksaku i najdražim zvukom “tssst” na vrhu.
Nakon uživanja u pobjedi, spusta siparom te promatranja Veks, Rina i Mrmija u stiskanju nekih sedmica, osvježili smo se na potoku i lagano zaputili doma, jer sedmice i sami penjemo pa nam nisu zanimljive.
Autori fotografija: Sandi Trkulja, Vedrana Simičević, Paulina Perušina, Daniel Pribanić, Kristina Bartolić, Petra Bačić