Pošto znam da većina članova kluba ne barata sa slovenskim jezikom u onoj mjeri da bi ga mogli čitati sa punim razumijevanjem, odlučio sam se prevesti pisanje Staneta Belaka – Šraufa prilikom povratka sa ekspedicije u južnoj stijeni Daulagirija. Originalni članci se mogu naći na internernet stranicama www.gore-ljudje.net.Za one koji ne znaju, Daulagiri je sa svojih 8167 m. visine sedma planina po visini na svijetu, prijevod njenog imena bio bi Bijela planina. Prvi put je osvojen 13. svibnja 1960 g., kada se na vrh popela švicarsko- austrijska ekspedicija predvođena Maxom Eiselinom, dok su sami vrh osvojili Kurt Diemberger, Peter Diener, Ernst Forrer, Albin Schelbert, Nyima Dorji i Nawang Dorji, preko sjeveroistočnog hrpta koji je istražila godinu dana ranije austrijska ekspedicija predvođena Fritzom Moravecom, a uspon slovenske džepne ekspedicije je bio prvi uspon preko veličanstvene južne stijene u kojoj nije uspio ni Reinhold Messner četiri godine prije.

Odiseja Daulagiri – Slovenska himalajska ekspedicija u južnoj stijeni Daulagirija

Članovi ekspedicije: Janez Sabolek, Emil Tratnik, Stane Belak – Šrauf, Jože Zupan, Cene Berčić i Rok Kolar

15. Listopada 1981, Stane Belak – Šrauf, Cene Berčič i Emil Tratnik stisnuli su ruke ostalim članovima ekspedicije te okrenuli leđa bazi. Tom prigodom je Šrauf zapisao: “Tko je tada znao da je više nikada nećemo vidjeti. Još dugo vremena čovjek neće biti sposoban predvidjeti sve u naprijed.”

Prošlo je tri tjedna od povratka iz Nepala te naše vrlo uspješne alpinističke himalajske ekspedicije na Daulagiri, koja je prva u povijesti uspjela popeti južnu stijenu te planine, što znači novi korak u osvajanju himalajskih vrhova i stijena. Nakon uspješnog uspona u južnoj stijeni vođa ekspedicije se ovaj put, nakon što je već bio u opasnosti prije dvije godine na Mount Everestu (bivak na 8300 m. sa Stipom Božićem i Ang Phuom – op.prev.), sa svojim kolegama zbog spleta okolnosti našao u još nezgodnijem položaju.

Da su se sretno vratili mogu se zahvaliti Belakovom velikom himalajskom iskustvu i velikoj sreći.

Nakon 15 dana pristupnog marša od Katmandua do podnožja južne stijene Daulagirija, 15. listopada počeo je prvi pokušaj da bi džepna ekspedicija slovenskih alpinista popela više od 4000 m visoku i dobrih 10 km široku južnu stijenu Daulagirija (8167 m), koji je sedmi vrh po visini na svijetu.

Na slici slovenski alpinisti i časnik za vezu u bazi prije uspona. U prvom redu s lijeva na desno sijede: Janez Sabolek (23) Akademski AO Ljubljana, Jože Zupan (27) AO Celje, Emil Tratnik (30) AO Idrija, Cene Berčič (22) AO Kamnik, Rok Kolar (22) AO Prevalje. Iza lijevo: vođa ekspedicije Stane Belak (40) AO Lj. Matica i časnik za vezu Mohan Khadka (36) – policijski podinspektor. (Foto: Stane Belak)

U središnjem Nepalu, gdje se velika rijeka Kali Gandaki probije iz Tibeta u Indiju, moćna Himalaja se posljednji put uspne prema nebu da bi dosegla magičnu granicu od 8000 metara. Kanjon Thak Kole, kako se u gornjem toku naziva Gandaki, najdublji je kanjon na svijetu, reže moćne gorske masive Anapurne i Daulagirija. Od dna kanjona do oba nebeska vrha je skoro 8000 metara visinske razlike. To su nepojmljive dimenzije za naše skromne pojmove na koje smo navikli iz domaćih Alpi.

Ako je masiv Anapurni još najsličniji ogromnom ledenom valu, Daulagari je prava suprotnost. Od kud god da ga se gleda on je samostojeći, nevjerovatno slikovit vrh. Sa svojih 8167 metara na ljestvici od četrnaest osamtisućaka zauzima sedmo mjesto, po težini spada među najteže dostupne planine gorja Himalaje. Njegove sjeverne padine su čak i za himalajske pojmove nevjerojatno strme i izložene orkanskim vjetrovima sa zapada. Daulagiri je ujedno i najzapadniji osamtisućnjak Himalaje.

PRVENSTVENI USPON ŠVICARACA
Francuska ekspedicija iz 1952 g. bila je prva, koja je vidjela planinu iz bliza, ali Daulagiri je bio pretvrd orah. Nakon dugog traženja drugog cilja, Francuzi su izveli legendarni uspon na Anapurnu, koja je time postala prvi popeti osamtisućnjak. Dugo vremena se Daulagiri tvrdoglavo branio, odnosio žrtve lavinama i ružnim vremenom sve dok nije uspjela švicarska ekspedicija pod vodstvom Eiselina.
Brojne kasnije ekspedicije su popele skoro sve moguće smjerove na planini. Razne nacionalne ekspedicije popele su brojne nove smjerove koji vode na ponosan vrh po sjevernoj, zapadnoj i istočnoj padini.

I na ostalim važnijim himalajskim vrhovima uspješno su riješeni posljednji problemi. To je neizbježan napredak čovječanstva u želji za istraživanjem i osvajanjem posljednje bijele krpice na našem planetu. I malo toga je ostalo skriveno. Tako je usprkos nevjerojatnom prometu u Himalaji, Daulagiri uspio ostati neistražen. Nepoznanica je ostala njegova južna padina, divovska, 10 km široka i 4000 m visoka ledenokamena litica koja pada u zelene džungle predgorja. Nema sumnje da je južna stijena Daulagirija najviša litica na svijetu i da zaslužuje naziv zida [slov.- stena] i o kojem se govori samo u superlativima. Zbog iznimnih, prije svega lokalnih vremenskih uvjeta kojima pogoduje položaj planine te zbog brojnih visećih ledenjaka, zid je dobio titulu najopasnijeg velikog zida na svijetu.

PROBLEM ZA 2000. GODINU
Mnogo ekipa je pokušavalo ispenjati prvenstvene smjerove u južnoj stijeni i sve su se vraćale bez uspjeha. Sam pristup planini je vrlo naporan i opasan. Čak ni domaćini nisu uhodali niti najmanju stazicu za pristup kroz divlje razlivene kanjone.
Kronike su zabilježile nekoliko manjih pokušaja, prije svega Japance (op. prev. – 1969 g.), koje je ledena lavina pokopala već u podnožju planine. te Amerikance koji su također doživjeli nesreću (op. prev. – 1975 g.).

Čak je i slavna Messnerova ekipa (op.prev. – 1977 g.), iako nazvana najboljom alpinističkom ekipom doživjela neuspjeh. Stijena ih je prisilila da se pomiču sve zapadnije tako da su naime pokušali u zapadnoj stijeni, ali bez uspjeha. Tada je južna stijena Daulagirija nazvana »Problemom za 2000. godinu«.
Dakle, tko će se prvi popeti na vrh s juga je postalo veliko pitanje u alpinističkim krugovima. Ponavljanje postojećih smjerova i osvajanje najviših vhova Himalaje više se ne broji. Na tzv. zlatno doba himalaizma smo zakasnili – bilo je domena bogatijih i privilegiranijih naroda. Ne i sposobnijih. Sada je prilika da se iskažemo i mi kako bi bio kraj vječnom povlačenju u pozadini i ponavljanju tuđih iskustava. Uspjesi naših ekspedicija zadnjih godina te značaj njihovih ciljeva daju nam za pravo da pokušamo i tamo gdje drugi misle da je nemoguće.

PLANINA JE ZAUZETA
Nakon povratka s uspješnog Everesta usprkos protivljenju u vlastitim redovima i stalnom prigovaranju zbog sredstava koja idu u tu svrhu, nepalskim vlastima predali smo molbu za uspon na Daulagiri.

U skladu s razinom našeg alpinizma i našim željama da ostanemo u samom vrhu događanja u Himalaji, za cilj smo izabrali slavnu južnu stijenu Bijele planine.

Odgovor iz Nepala je bio u skladu sa našim iskustvima: “Planina je zauzeta do 1984. godine”, što je značilo još četiri godine čekanja, skoro sigurnu izmjenu generacije alpinista ili drugim riječima: propuštenu priliku jer vjerojatno je da ni ostali koje zanima taj cilj neće stajati prekriženih ruku.